Ocjena: 5/5 ⭐⭐⭐⭐⭐
Ova priča počinje i završava u požaru, a između ostalih tristotinjak stranica, provlače se mali požari. 🔥🔥🔥
O knjzi / Moj dojam
Ovo je priča o obiteljima. Priča o majkama i kćerima. Priča o bogatstvu i siromaštvu. O pravilima i kršenju pravila. Priča majstorski izvedena i isprepletena u psihološku dramu koja te tjera da razumiješ i “negativce” i “pozitivce”, brišeš granice i suosjećaš sa svima njima.
Najvažnija pitanja koja se provlače kroz knjigu su:
• Što je najbolje za dijete?
• Što majku čini majkom?
• Je li za dijete bolje siromaštvo u majčinom zagrljaju ili da odrasta u obilju?
• Jesu li korijeni prošlosti bitniji od krila budućnosti?
Priča započinje krajem na koji se na samom kraju i vraća. Ostatak priče je objašnjenje samog početka/tj kraja i razloga koji su doveli do njega.
“Vatrogasci su rekli da su posvuda bili mali požari.”
Bogata obitelj uljuljkana u pravila i luksuz iznajmljuje stan samohranoj majci Miji i njezinoj petnaestogodišnjoj tinejdžerici Pearl…
Prijatelji bogate obitelji, obitelj McCullough, ne mogu godinama imati djecu. Jednog dana nailaze na odbačenu bebu kineskinju. Odluče joj pružiti dom. Dan poslije, majka odbačene bebe, prijateljica Mije, zažali zbog svog postupka i očajno želi svoju bebu natrag. Tu se stvari kompliciraju…
Mia, nova podstanarka, umjetnica je, tj ona je fotografkinja, ali ne obična.
“Mia se nije smatrala fotografkinjom.Fotografija je u svojoj srži dokumentiranje, a on je brzo shvatio da je za Miju fotografija samo alat koji ona koristi kao što bi slikar koristio kist ili kipar nož.”
Ona je sve oko sebe promatrala umjetničkim okom. Smatrala je da je sve sposobno za preobrazbu. Svijet je vidjela u suštinu. Nije promatrala samo vanjštinu svijeta, ona je svojim fotografijama prikazivala ogoljenu dušu svijeta.
“Mia je pak pamtila da je gledala vlati trave koje su mijenjale boju savijajući se na vjetru…U knjigama koje je čitala, svaki potok je mogao biti riječno božanstvo, svako stablo prerušena šumska nimfa, svaka starica moćna vila, svaki kamenčić začarana duša. Sve je imao mogućnost preobrazbe i njoj se činilo da je u tome pravi smisao umjetnosti.”
Neću vam otkriti jednu Mijinu tajnu, jer bi to bio onda spoiler za one koji tek kreću s čitanjem ove knjige.
Pearl je navikla seliti se uvijek nanovo sa svojom majkom. Nigdje se nisu zadržavale dugo.
“Otkad je znala za sebe, Pearl je shvaćala hijerarhiju: pravi posao njezine majke bila je njezina umjetnost, a ono što je plaćalo račune služilo je samo tome da joj omogući bavljenje umjetnošću.
“Ona zbog tako čestog seljakanja nije pročitala toliko mnogo kao on, ali većinu svoga djetinjstva provela je u knjižnicama i gutala knjige, jer je, kao nova djevojčica u razredu koja će brzo otići u drugu školu, nalazila utočište među njihovim policama.”
Pearl je isto bila pomalo umjetnički nadarena kao i njezina majka. Ona je pak voljela zapisivati pjesme u svoju pohabanu bilježnicu spiralnog uveza koju je uvijek nosila sa sobom. Jednom prilikom ju je pokazala Moodyju, sinu bogataške obitelji koja im je iznajmila stan, a s kojim se odmah sprijateljila.
“Da uvijek budu sa mnom – rekla je Moodyju, kad mu je napokon dopustila da pročita neke od njih. On je ostao bez riječi. Htio se ispreplesti s njezinim vitičastim rukopisom.”
Mia je kćeri uvijek govorila: “Mi smo nomadi. To smo nas dvije. Nikad ne kročimo dvaput na isto mjesto. Potomci smo cirkusanata. Lutanje nam je u krvi.”
Pearlina majka često je govorila mudre stvari, ali nikad nije govorila o njezinoj prošlosti, korijenima ili njezinom ocu. To je jedan od tajanstvenih plašteva kojima je zagrnuta cijela priča.
Mijine mudrosti su me se veoma dojmile, pa sam odlučila da vam predočim i pokoji pasus:
“Život ju je naučio da je strast, kao vatra, opasna stvar. Previše lako izmakne kontroli. Penje se po zidovima i preskakuje rovove. Bolje je držati tu iskru pod nadzorom i oprezno je prenijeti s jedne generacije na drugu, kao olimpijsku baklju. Ili je možda brižno čuvati kao vječnu vatru; kao podsjetnik na svjetlo i dobrotu koji nikad neće – nikad ne mogu – ništa zapaliti. Brižno kontroliranu. Pripitomljenu. Sretnu u zatočeništvu. Najvažnije je izbjeći veliki požar.”
Gospođa Elena Richardson je klasični snob i klasični rob navika. Ptica zlatnog perja zarobljena u vlastitom zatvoru svojih samonametnutih pravila i ograničenja.
Ona tako odgaja i svoje troje djece; sramežljivog petnaestogodišnjeg geeka Moodyja koji se kroz cijelu knjigu polako zaljubljuje u Pearl, osamnaestogodišnju Lizzy koja otkriva Pearl svijet kozmetike i skupih krpica, ali i uvali Pearl više puta u neprilike, sedamnaestogodišnjeg zavodnika Tripa koji osvaja Pearlino srce, ali ne samo njezino srce i najmlađu od svih, Izzy, buntovnicu koja, kao jedina crna ovca u svojoj obitelji jedino s Mijom nalazi zajednički jezik u umjetnosti.
Dok gospođa Richardson odgaja svoju djecu da je najvažnije postići ugled u društvu, imati skupu kuću, udobnost i luksuz, Mija grleći svoju kćer Pearl uviđa da, citiram:“Dom nikad nije bio mjesto, nego uvijek ova mala osoba koju je vodila uza se.”
Knjigu bih svrstala pod psihološku dramu sa primjesama ironije i daškom humora. Evo jedan mali citat koji pobliže dočarava crtu humora koja se provlači kroz priču:
“Vjerujte mi, da muškarci imaju mjesečnice, svi bi se skvrčili na podu od grčeva.”
Mnogi citati kroz priču, podsjećaju nas da su mali požari posvuda, a i navode nas što se to dogodilo da je izazvalo požar na početku same knjige.
A ja vam za kraj želim predočiti toplinu malih požara koji zagriju srce i dušu i daju im toplinu još dugo nakon čitanja ove knjige:
“Kao nakon prerijskog požara. Prije mnogo godina, dok smo bile u Nebrasci, vidjela sam jedan takav požar. Čovjeku se čini da je došao smak svijeta. Zemlja je sva zgažena i crna, i više nema ničega zelenog. Ali nakon požara, tlo je plodnije i mogu narasti nove stvari.”
“Sad kad je bila tinejdžerica, Pearl je rijetko iskazivala nježnost…Povremeni zagrljaj, glava načas naslonjena na tvoje rame, a ti je više od svega želiš pritisnuti uz sebe i držati tako čvrsto da se stopite i da vas nitko i ništa ne može razdvojiti. Kao da učiš živjeti samo od mirisa jabuke, a zapravo je želiš cijelu požderati, zariti zube u nju i pojesti je cijelu, zajedno s košticama i jezgrom.”
Neću vam otkriti cijelu radnju knjige budući da nije toliko radnja bitna nego emocije koje određeni postupci ljudi izazivaju i posljedice koje nastaju nakon povlačenja određenih poteza.
Link za kupnju: https://mozaik-knjiga.hr/proizvod/mali-pozari-posvuda/?gclid=CjwKCAjw8-78BRA0EiwAFUw8LJPPuTHBAq1Ccr8ElYQBl4d8CpUp8n24DoU0g8FIRwx1v-raCftB2BoCeGEQAvD_BwE
Knjiški Moljac 