Autor: John Green 🧡 🐢

Izdavač: FOKUS na hit
Ocjena: 4/5 ⭐⭐⭐⭐

---

---

• Prvo, da vas odmah obavijestim da u priči nema niti jedne jedine kornjače. Ima jedna tuatara, ali o tome poslije. Eh, sad…Zašto naslov o kornjačama? Odgovor na to nailazimo tek pri kraju knjige u jednom pasusu koji nam otkriva suštinu značenja samog naslova;

“Stara žena na kraju dvorane podigne ruku i kaže, ‘Sve je to zgodno, gospodine znanstveniče, ali istina je da je zemlja ravna ploča, položena na leđa goleme kornjače.
Znanstvenik se odluči malo našaliti sa ženom, pa odgovori, ‘Dobro. Ako je tako, na čemu stoji ta golema kornjača?
Žena odgovori, ‘Gospodine, zar stvarno ne razumijete? Nema kraja kornjačama.”

Priča započinje Azinim pripovijedanjem o spiralama misli koje je neprestano progone. Aza Holmesy sasvim je obična djevojka sa posve neobičnim problemom. Njezin problem nije opipljiv i nitko ga ne može riješiti osim nje same. Naime, Azu progone opsesivne misli o bakterijama. Ona se boji doći u doticaj sa svime što može onda u obliku bakterije završiti u njezinom organizmu. Kako pratimo Azu i njezinu borbu sa spiralom misli kroz cijelu priču, njezina bolest počne uzimati maha i dovede se u stanje da počne ispijati dezificijens nakon poljupca s momkom.

Ona misli uspoređuje sa parazitskom invazijom i svakodnevno se borbi sa njima. Na kraju shvaća da njezine misli i ona su jedno, a samim time, ona ke svoj jedini neprijatelj:

“Misli su samo drukčija vrsta bakterija koja kolonizira tijelo”

“Nisam pčela nego jato.

Nisam pčela nego košnica.”

“Nikad neću ubiti zmaja, jer ja sam taj zmaj.”

• 

Ona misli uspoređuje sa parazitskom invazijom i svakodnevno se borbi sa njima. Na kraju shvaća da njezine misli i ona su jedno, a samim time, ona ke svoj jedini neprijatelj:

“Misli su samo drukčija vrsta bakterija koja kolonizira tijelo”

“Nisam pčela nego jato.
Nisam pčela nego košnica.”

“Nikad neću ubiti zmaja, jer ja sam taj zmaj.”

Ovdje su izdvojeni neki citati koji dočaravaju unutarnju borbu sa vjetrenjačama. Borba protiv opsjedajućih misli je upravo to – borba sa vjetrenjačama:

“Spirale se beskrajno smanjuju što ih dublje puštaš unutra, ali i beskrajno povećavaju što ih više puštaš van.”

“Problem sa C.diff je u tome to se nalazi u svkome od nas. Svi ga imamo i stalno vreba; stvar je u tome što je nekad izvan kontrole pa preuzima nadzor i počinje napadati tvoje unutrašnje organe.”

“Čak nisam mogla ni dovršiti misao, jer moje misli nisu dolazile u linijama, nego u zapetljanim čvorovima što su se prepletali u živom pijesku i crnim rupama koje gutaju svjetlost.”

Aza živi sa svojom majkom. Otac joj je umro.

“Moj je otac umro iznenada, ali u godinama koje su uslijedile, nastavio je umirati. To što je i dalje umirao, značilo je valjda da još uvijek živi.”

“Ne smiješ dopustiti da svjetlost sustigne sadašnjost. Zato sam voljela gledati tatine fotografije. To je zapravo ista stvar. Fotografije su samo svjetlost i vrijeme.”

A zbog svoje bolesti ima samo jednu prijateljicu; vrckavu Daisy. Daisy je veoma siromašna djevojka ogromnih talenata i neobuzdanog duha. Spisateljski je nadarena, pa često piše na svom mobitelu priče fanfiction tematike na temu Star Wars-a.

“Daisy nije imala računalo, pa je sve što jr mogla obavljala mobitelom, od slanja poruka do pisanja proze. Pisala je na njemu brže nego ja na običnoj tipkovnici.”

“Često se događalo da mi ništa ne može ublažiti strah; ali ponekad kad bih slušala Daisy i to bi pomoglo. Ispravljala je nešto u meni i više se ne bih osjećala kao u vrtlogu ili u spirali koja se sve jače i jače steže.”

“Siromaštvo te nepročišćava ili što si već jebeno zamislila.”

“Koja je razlika između onoga što jesi i onoga što imaš? Možda uopće ne postoji.”

• 

Osim Aze i Daisy, tu su i Azina majka koja je jako vezana uz svoju kćer, dečko Davis Pickett, sin nestalog bogataša Russela Picketta, Davisov mlađi brat Noah, psihijatrica Singh i Daisyin dečko Mychal Turner, umjetnik kao i tuatara, biće koje živi 150 godina i potječje još iz doba dinosaura.

Kroz knjigu se odvija Azina unutrašnja priča, tj borba sa njezinim unutarnjim demonima i vanjski događaji i odnosi sa Daisy i Davisom.

“Svi mi vjerujemo da smo junaci neke osobne epopeje…”

“Odrasli su uglavnom prazni.”

“Ponekad misliš da trošiš novac, ali novac zapravo troši tebe.”

Ako se sve sastoji od atoma, a najmanji dio atoma sačinjava jezgra (elektroni protoni i neutroni), a većinski dio – prazan prostor…Što smo svi mi onda? Što je sve oko nas? Jesmo li fikcija? Jesmo li samo san nekog velikog organizma? Energija okovana materijom? Likovi u priči Velikog Pisca?

Aza kroz cijelu priču izluđuje svih oko sebe, prijateljicu Daisy, dečka Davisa s kojim započne ljubavnu vezu i majku koja neprestano strepi nad njom. A najviše od svega, izluđuje samu sebe:

Ona čak dolazi do toga da počinje promišljati je li ona uopće stvarna;

“Pa…Recimo da ne uživam u tome što moram živjeti u tijelu. Ako ti to uopće ima smisla. Imam osjećaj da sam negdje duboko samo instrument koji postoji kako bi pretvarao kisik u ugljični dioksid…da sam tek puki organizam u ovom…prostranstvu. Pritom me plaši da ono što ja smatram svojim, zapravo nije pod mojom kontrolom…Ako ne možeš birati što ćeš raditi, ili o čemu ćeš razmišljati, onda možda nisi stvaran. Možda sam ja samo laž koju si šapućem.”

“Ja je riječ koju je najteže definirati.”

S druge strane, susrećemo se sa Davisom koji je ostao prepušten sam sebi i sa teretom brige za svog mlađeg brata. Njegov otac čak nije ni oporučno ostavio bogatstvo njima, svojoj djeci, već tuatari, u svrhu istraživanja njezinog dugovječnog života kako bi se otkrila tajna dugovječnosti i možda pomogla ljudima u budućnosti da duže i kvalitetnije žive.

“Tuatare sve rade sporo. Sporo stare – ne prestaju rasti do tridesete. Sporo se reproduciraju – polažu jaja svake četiri godine. Imaju jako spor metabolizam.”

“Koliko mi znamo, tuatara se nije previše promijenila u posljednjih dvije stotine milijuna godina.

• 

Davis je veoma osjećajan dečko koji svoju bol, usamljenost i strah od gubitka transformira u pjesme koje stavlja na svoj blog;

“Ako čitaš nečije pjesme, to je kao da tu osobu gledaš golu.”

• 

“Biti živ znači osjećati nedostajanje.”

“Možda nikad nismo bili zaljubljeni, ali osjećaki sno ljubav.”

“Shvaćam da ništa ne može vječno trajati. Ali zašto mi svi moraju toliko nedostajati?”

“Istina te uvijek razočara.”

Beskrajnu bol, baš kao i beskrajnu ljubav nikad nije bilo moguće izraziti riječima iako su mnogi pokušavali. Beskrajnost se ne može izraziti ograničenim alatom kao što je jezik.

“Stvar je u tome što shvatiš da ćeš, kad jednom nekoga izgubiš, na kraju izgubiti svakoga.”

Aza mu ne daje ljubavi koliko on treba, jer neprestano ratuje sa svojim mislima i tu dolazi polako do pucanja veze…Ona se može opustiti samo u njihovim razgovorima putem mobitela, a on treba nekoga tko će i tjelesno biti uz njega.

“Uživala sam biti s njime u ovom netjelesnom prostoru, ali osjećala sam potrebu da zabarakadiram prozore svoje duše.”

“U strahu i uzbuđenju otkrivanja pred onim drugim, u toj zrnatoj, srebrnoj svjetlosti, osjećala sam se kao da zapravo nisam u svom krevetu, a ni on nije u svom. Umjesto toga bili smo zajedno u neosjetilnom prostoru, na neki način u svijesti onoga drugog, a to je bliskost kakvu stvarni život sa stvarnim tijelima ne može nadmašiti.”

“Naša srca slomljena su na istim mjestima.”

• 

U rijetkim trenucima kad su ipak tjelesno skupa, oni uživaju u gledanju zvijezda.

“Uvijek kažemo da se nalazimo ispod zvijezda. Naravno, nije tako, jer ne postoji gore ili dolje, ali u svakom slučaju, zvijezde nas okružuju.”

“Rekao mi je da je naša galaksija velika spirala, baš kao i većina galaksija. “

“Čitava se galaksija vrti oko supermasivne crne rupe. Ali jako polako. Mislim, našem sunčevom sustavu treba ono, dvije stotine dvadeset i pet milijuna zemaljskih godina da obiđe galaksiju.”

Rastrganost i otuđenost koju Aza osjeća u svojem umu toliko su intenzivni da sam izvadila nekoliko citata koji taj užas najbolje dočaruju:

“Iskovana sam u kovačnici tuđe duše. Molim te, pusti me van. Tko god bio moj vlasnik, molim te, pusti me van.”

I za kraj da objasnim zašto je ocjena 4/5.

Volim završetke koji su baš to – završeci. Oni su jedan od razloga zašto volim knjige više nego stvarni život. Knjige imaju završetke, sretne ili nesretne, ali ipak – završetke. E, pa sad, većina ih knjiga ima. Ova knjiga je jedan od tih izuzetaka koji nema uopće završetak. Zbog toga je i veoma realistična. Nekome se to možda svidi, ali meni osobno je bilo frustrirajuće.

“Problem sa sretnim završetcima je zapravo u tome što uopće nisu sretni ili nisu pravi završetci. U stvarnom životu neke stvari ispadnu bolje, a neke lošije. Na kraju ionako umreš.”