Izdavač: STILUS
Ocjena: 4/5

Nešto posve novo. Elementi distopije i ljubavi upleteni u priču koju ćete slistiti u jednom zalogaju. Daleka budućnost koja je poput prošlosti, odjevena u viktorijansko ruho.

Ovo je svijet u kojemu gradovi jedu druge gradove.

“Žao mi je, Thomase. Ljudi su u davno doba možda i živjeli u statičnim naseljima, ali su njihovi elektronski strojevi bili daleko napredniji od ičega što su londonski inženjeri ikad uspjeli sastaviti.”

Gradovi su pokretni i sastavljeni od nekoliko razina spojenih dizalom. Što je viša razina, to je znak boljeg položaja na društvenoj ljestvici.

Odmah na početku upoznajemo glavnog lika Thomasa, kasnije zvanog Tom.

“Krasno je, Tome. Sve što je preživjelo sve te tisuće godina krasno je, bez obzira na to koristi li groznom starom Cehu inženjera ili ne. Ja imam ogrlicu načinjenu od starih računalnih diskova.”

“Moja je mama znala reći da su pokretni gradovi glupi. Rekla je da je prije nekoliko tisuća godina postojao dobar razlog za njihovo postojanje – bilo je puno potresa, vulkana i ledenjaka koji su klizili na jug. A sad se bespotrebno kotrljaju okolo jedući se međusobno, jer su ljudi preglupi da bi ih zaustavili.”

Ljude koji ne žive na pokretnim gradovima zovu antitranspotima.

Tomov život se potpuno izmijeni jednog dana kad upozna zagonetnu djevojku sa maramom preko pola lica.

Djevojka (Hester) odlučna da ubije čovjeka koji joj je okrutno ubio roditelje i unakazio je za cijeli život. Dečko koji ne razumije kako netko nekoga može ubiti i ne poznaje izdaju.

On spasi Valentina ne shvaćajući kako spašava okrutnog ubojicu…

Onog trenutka kad ga Valentine gurne sa Londona na Ničiju Zemlju, Tom i Hester postaju nerazdvojni i dožive brojne po život opasne pustolovine.

Morao sam dodati i ovaj ulomak, gdje je jasno dočaran trenutak kad velika grdosija London pojede naša mala slavenska sela;

“Nekoliko dana kasnije, London spazi novi plijen; razasuta, mala pokretna slavenska sela koja su se pokušavala sakriti među izbočinama nekih starih vapnenačkih brda. Velegrad je išao od jednog do drugog sela, gutajući ih, dok se pola Londona naguravalo na prednjim promatračnicama kako bi navijalo.”

Kroz knjigu, poglavlje za poglavljem, naizmjenično pratimo dvije radnje. Jednu na pokretnom Londonu gdje su glavni akteri Katherine, damica iz Gornjeg Londona i naučnik Pod, niže rangiranog nivoa.

Njih dvoje pokušavaju osujetiti opaki plan vladajućeg Ceha i onesposobiti drevno ubojito oružje; Meduzu.

“Je li to jedino o čemu razmišljaju ti tvoji? prošapće ona.” Sastavljanje bombi i izazivanje eksplozija?”
“Ne, ne! odvrati on. ” Ali znanost je takva. Možeš ju koristiti za što god hoćeš.”

Na kraju su me neki dijelovi rastužili, jer su nas neki likovi, za koje sam mislio da su glavni, napustili. Ali u drugu ruku, to je ono što čini priču dobrom. Nema klasični happy end. Čak i dramatični, tragični i tužni krajevi u sebi nose ljepotu, baš kao i Hester koja je unatoč ožiljku na licu, prekrasna.

Knjiga me oduševila i rastužila. Možda bih ipak malo sredio neke dijelove…Npr. da Pas preživi i još dvoje ljudi za koje sam navijao…