Izdavač: Mozaik knjiga
Ocjena: 5/5 ★★★★★

Ovaj fantastični triler iz pera domaćeg autora držao me prikovanim za knjigu sve dok nisam došao do samog kraja. Malo je reći da sam oduševljen. Malo manje radnjom, malo više idejom i mnogo više suštinom priče.

Ovo je njegova stota knjiga, ali prva njegova koju sam pročitao. Mogu slobodno reći da me kupio ovom knjigom.

Sve počinje s jednim telefonskim pozivom. Glavni lik iz čijeg prvog lica pratimo radnju cijele knjige biva pozvan da dođe u zgradu Državnig arhiva gdje ga je pozavao njegov prijatelj koji je slučajno otkrio tajnu prostoriju dok je restaurirao zgradu za što je i bio unajmljen.

U zgradi Državnog arhiva Mijo (prijatelj glavnog lika) dakle otkriva tajnu sobu u kojoj su skriveni neobični crteži i knjigu ispisanu sa masom izračuna više matematike.

Nakon što prouče crteže na kojima je davno u prošlosti prikazan prikazan današnji Zagreb, sa svim zgradama koje su nastale u najnovije vrijeme, oni ostanu zbunjeni i kreću u potragu za odgovorima…

Ako još niste shvatili, ovdje se uopće ne radi o sovama. Nema niti jedne ni prave ni bakrene sove osim onih koji stoje na zgradi Državnog arhiva…

Kopajući dublje, mala grupica koja broji četvero njih iskopat će tajne tajnih društava, mogućnost postojanja tajne formule kojom se možda moglo predviđati budućnost…

Pokazat će se i da su se matematički izračuni koje su pronašli najprije ticali umjetnosti, potom povijesti i politike, a na kraju i samih fizikalnih fenomena.

U Zagrebu je postojalo, dakle,  tajno društvo Vila Velebita koje se time bavilo, a njegovi članovi bile su i osobe koje su u hrvatskom javnom životu ostavile znatnoga traga  (one je crteže, recimo, izradio Vlaho Bukovac, a tu se spominju i
Ruđer Bošković, Rudolf Lubinski)

Društvo je bilo aktivno u posljednjih stotinjak godina, a nije isključeno da i dalje postoji.

“Pitanje je zapravo ovo: kako bi izgledao svijet u kojem bi bilo moguće izračunati svaki uzrok i svaku posljedicu, i u kojem bi se to moglo uvijek i svuda. Kako bi se taj svijet mogao opisati i kako bi se mogao matematički definirati?”

“Postoji kauzalnost, kao jedna mogućnost, i postoji kaos, kao druga.”

“Onda je moguće da je Bog stvorio svijet tako da bude nepredvidiv , šaren, kao dječja igra, pa kad su ljudi živjeli u rajskom vrtu ne zanjući za dobro i zlo, onda zapravo nisu znali za kauzalnost?”

Priču prati i ljubav koja se polako razvija između glavnog (prvo lice iz čije perspektive promatramo radnju) lika i fatalne Franke koji su dio njihove male tajne istraživačke grupe.

“Oni žele od svijeta napraviti stroj.”

“Priroda, priroda je ono što nas spašava: tko bi mogao izračunati i predvidjeti skakutanje i zviždukanje kosova na tratini preda mnom, tko bi mogao znati koji je pravi uzrok polaganom micanju kornjača u bazenu, tko bi mogao sapeti u formule let pčele oko bagremova cvijeta, i tko bi mogao reći zašto sad latica odjednom otpada od najlakšega lahora, premda je pola sata izdržala i mnogo jači vjetar?”

Suština koja se provlači kroz ovu priču nije sama radnja, pa čak ni psihologija ili dubina razrađenosti likova. Ovdje su najvažnija  životna pitanja u kojima se razglaba o determiniranoj sudbini čovjeka i svega što postoji…

“Nije me mučila toliko spoznaja da sam igračka u rukama slučaja, koliko slutnja da iza svega toga ipak stoji nekakva pravilnost, nekakva logika, a da ja tu logiku ne uspijevam razabrati.”

“Jasno sam osjećao kako moja svijest podsjeća na jednu od onih igračaka gdje se u kugli od debelog stakla nalazi tekućina i nekakav prozor, a kad igračku okrenete, onda se u njoj počne kovitlati snijeg u bezbrojnim pahuljicama: tako su se sad nekako kovitlale moje misli, pa sam mislio da ih moram nečim umiriti.”

“Svijet se sastoji od ljudi, a ti ljudi svake sekunde donose nekakve odluke, te odluke onda izazivaju promjene u vanjskom svijetu, i tako se to kombinira jedno s drugim, raste i valja se, i mi to nikako ne možemo nadzirati. Naše su odluke, doduše, najčešće sitne, i mi živimo tako kao da su posve nevažne, jer inače bismo poludjeli.”

“Što su tvrdili spisi tajnog društva imenom Vila Velebita? Tvrdili su da se mreža uzroka i posljedica može sagledati, i to ne samo unatrag, nego i unaprijed, pa da se zato stvari mogu predviđati.”

“Možda nam je Bog dao nepredvidivost kao najveći dar, jer nepredvidivost znači slobodu. A budući da je Bog ljubav, onda se i u onoj ljubavi kojoj smo se nas dvoje toga časa predali očituje ta nepredvidivost, ta sloboda, to pomankanje kauzalnosti, ta mogućnost izbora.”

Priču toplo preporučujem iako nisam baš sasvim zadovoljan krajem. Pomalo je i meni nedorečen unatoč tome što tu radnja igra manju ulogu od suštinskih pitanja… Onaj osjećaj kad završi film i ti ostaneš sa milion upitnika iznad glave. Još jednom, unatoč tome, moje iskrene preporuke…

“Onaj netko tko je htio sve izračunati možda je već stigao i prilično daleko – čim se već sedamdesetih godina služio kompjutorima – ali uvijek će ostati jedno područje pred kojim će i on biti nemoćan.”