Izdavač: Vorto Palabra

Ocjena: 5/5 ★★★★★ ( ok, možda je ovo jedna od rijetkih knjiga gdje bih napravio ustupak i dao joj unatoč mogućih pet, čak deset ★★★ ★★★ ★★★★, ovo je knjiga za koju bi trebalo smisliti novi sustav vrednovanja, onako kao što su Michelin zvjezdice oznaka vrh/top najboljih od najboljih restorana)

Prevoditelji: Martina Pranić i Vladimir Cvetković Sever

Njezino ime je Karou, a sazviježđe tetovaža i duga azurna kosa najmanje neobični na njoj. Unatoč svemu, zaljubit ćete se u Karou i njezinu priču. Kao i u ovu divnu knjigu… Knjiga nije sam vizualno predivna izvana, ona je još veći dragulj iznutra. Ovo je knjiga koja se kupi, drži na polici i ne posuđuje. Knjiga koja predstavlja svojevrsni portal u čarobni svijet koji vas može u trenu spasiti surovosti stvarnog svijeta i obaveza koje on donosi…

Čak i ako ne volite fantasy, ovaj ćete zavoljeti, to vam garantiram. I ne samo to, ova knjiga će vas zasigurno natjerati da obojite kosu u modro (barem je danas to lako) i da otputujete u Prag koji ćete (iako ste ga možda nedavno posjetili) ovaj put gledati sasvim drugim očima, jer Laini Taylor je čarobnica za detalje koja je ovu priču prožela čipkom nevjerojatnih opisa od kojih zastaje dah.

Priču sam stao čitati usporedno sa fantasy romanom “Šest Vrana”. Tojest, “Šest Vrana” sam započeo i kako mi je priča bila pomalo teža, uzeo sam u ruke “Kći DIMA i KOSTI” i sva ona težina čitanja netragom je nestala. Riječi su letjele oko mene i uranjala me u toplu kupku čarobnog svijeta. Pravi svijet oko mene je posve iščeznuo u magli zaborava, a ja sam postao dio knjige koju sam čitao. Stvarno mogu reći da mi se ovo jako rijetko događa i zato je ova knjiga zauzela posebno mjesto u mom srcu i sigurno ću joj se vraćati redovito. Ono što sam htio reći spominjući Vrane jest to da kad sam se prebacio sa Vrana na Kći DIMA i KOSTI, odjednom sam se čudom čudio, u dvije plave knjige, knjige koje sam usporedno počeo čitati, fantasy knjige, knjige koje su me opčinile; u objema se odmah na početku spominje neki Kaz. Iako je u Vranama jedan Kaz glavni lik, ovaj Kaz u Laininoj priči je samo sporedni lik, bivši dečko Karou.

Priča je ovo o ratu i ljubavi, o željama i njihovoj cijeni…Priča je ovo o himerama i serafinima…O pohlepi…O moći…Priča je ovo o nadi…I to kakva priča…Toliko maestralno napisana da ne znate je li film koji vam stvara pred očima u vašoj glavi ili se vi nalazite u njemu. Priča je ovo koju ne možete ne voljeti i koju nikada nećete zaboraviti.

Likovi su kao i opisi gradova, tako dobro dočarani da imate osjećaj kao da ih vi poznajte godinama. Nema u ovoj priči ama baš ničega nategnutog, nema niti jedan jedini kliše…Ovo je originalnost od početka do kraja… Nadam se da ćete ovoj knjizi dati priliku, čak i ako nije vaš “cup of tea”.

Ne bih vam želio spojlati previše knjigu radnjom, pa se nadam da ću vas zainteresirati ovim predivnim opisima likova, mjesta i ponekim draguljem od citata.

KAROU

“Bila je lijepa, a ljepotu se zamjećuje.”

Duga vrata, vretenastih udova kao u balerine, Karou je bila prekrasna. Nije kupovala boju iz tube, nego joj je “prirodno” rasla azurna kosa, iako su svi bili uvjereni da je farba. Tko još ima prirodnu ultra-modru kosu? Imala je sazviježđe tetovaža po sebi, ali najupečatljivije su bile dvije tajanstvene tetovaže koje je imala od kad zna za sebe; po jedno oko na svakom dlanu. Oko zapešća je imala jednu riječ na svakome , omotanu poput narukvice; na jednom “istinita, na drugom; “priča”. Nije uopće imala nacionalnost, a proputovala je cijeli svijet kroz misteriozne portale sudjelujući u misijama trgovanja koje je obavljala za Brimstonea. U sebi je oduvijek imala osjećaj nepotpunosti i to ju je mučilo. Ta neka nedostajalnost. Kao da nije potpuna. Njezini školski kolege i bivši dečko, kao i najbolja prijateljica Zuzana, često su se pitali kamo ona to nestaje i onda se odjednom pojavljuje – sa ožiljcima, preplanula ili sa neobičnim predmetima koji su joj znali ispadati iz džepa.

Pohađala je umjetničku akademiju i često su je mogli vidjeti sa mapom pod ruko i kistom u kosi… Njezine bilježnice bile su prepune crtežima likova čija su se obličja pretapala iz ljudskih u životinjska i obratno.

“Zanosna, ljupka, zagonetna i dugonoga, duge azurne kose i očiju zvijezde nijemog filma; … (…)… kretala se kao pjesma i smješkala kao sfinga.”

“Ima okus po nektaru i soli. Po nektaru i soli i jabukama. Po peludi i zvijezdama i šarkama. Ima okus po bajkama. Kao labuđa djeva u ponoć. Vrhnje na vrhu lisičjeg jezika. Ima okus po nadi.”

ZUZANA i BRIMSTONE

Zuzana je bila njezina jedina spona koja joj je davala tračak iluzije normalnog života. Brimstone joj je pak bio zagonetka, makar ju je kao siroče odgojio, pružio joj dom i školovanje… Ali on i sve vezano za njega bio je dio tog čudnog života koji je Karou pokušala zatajiti pred svojom jedinom prijateljicom iz normalnog svijeta.

Zuzana

Narav Karouine najbolje prijateljice bila je dominantna u obrnutom srazmjeru s njezinom veličinom. Bila je niska rastom, pa je to vješto nadoknađivala prgavim stavom, glasnoćom i platformama u kojima bi jedva dosezala do metar i pol. Karou.

Njezin stav prema gotovo svima osim prema Karou i prema svom budućem dečku u kojeg se zaljubi preko ušiju:

“Kunem ti se, iz dana u dan mrzim sve više ljudi. Svi mi idu na živce. Ako sam ovakva sada, kakva ću tek biti kad ostarim?.”

Brimstone

Zagonetno biće roda himere u još zagonetnijem svijetu koji je ona nazivala svojim domom, stvorenje koje ju je odgojilo, pružilo joj hranu, sklonište i obrazovanje…Stvorenje koje ju šalje na još čudnije misije po cijelom svijetu gdje ona (Karou) za njega obavlja prljave poslove trgovine sa životinjskim i ljudskim zubima koje im ljudi pribavljaju u zamjenu za još čudnije stvari – za skapije i gavriele kojima su mogli poželjeti nešto i to bi se ostvarilo.

“Na cijelome svijetu postoji samo jedno mjesto gdje ljudi mogu doći do svojih želja: Brimstoneova radionica. A u njoj se prihvaća samo jedna valuta. Nije zlato, nisu to ni zagonetke, ni dobrota, ni bilo kakva druga bajkovita glupost, i ne, nisu to ni duše. Dotična je valuta čudnija od svega toga. Riječ je o zubima.”

“Vratio sam se da te pronađem… (…) … Samo da te pronađem i da budem u svijetu u kojem si i ti.”

“Ljepota”, Brimstone je jednom frknuo.
” Ljudi postaju takve budale zbog nje. Bespomoćni poput moljaca što se bacaju u vatru.”

AKIVA

On nije čovjek. Nije ni himera. On je serafinski vojnik sa brojnim oznakama ubijanja na rukama. On je najljući neprijatelj himera.

Bio je nezamislivo, nezemaljski lijep. Ognjena krila, magijom nevidljiva ljudima…Ljepota koja oduzima dah. Visoki mladić očiju jantarne boje obrubljene crnom bojom kao u tigra, čiste i blistave, opčinjavajuće i nesnosno lijepe.

“ U očima mu je buktala vatra.”

Njegov plamteći pogled izazivao je pažnju, pa se unatoč magijom skrivenim krilima nije uspio utopiti u masu ljudi.

Akiva nikad previše nije razmišljao o magiji. Bio je vojnik i njegovo je obrazovanje bilo ograničeno. No, otkrio je da u njemu ima dovoljno magije da nauči kako sakriti svoja krila… Bol je bio danak koji se plaćalo za magiju.

“Magija nije oruđe mira. Cijena je prevelika.”

SERAFINI

Po zabačenim uličicama i mračnim dvorištima u Kuala Lumpuru, Instabulu i Parizu; lijepi muškarci i žene sa izobličenim sjenama dolazili su i prženjem ostavljali otiske ruku na vratima, a zatim nestajali u nebo. Na vratima po svijetu ostajali su neobični crni otisci ruku…

“Nakon što sva vrata budu obilježena, kraj će započeti. I započet će vatrom.”

Serafini su visoki red anđela koje su himere prezirale do krajnjih granica. A ta “ljubav” bila je obostrana. Serafini i himere bili su dugo godina u ratu…

“A nisu li za to sve troje odgajani, kao i sva careva kopilad? Oružja iskovana od mesa. Bezumni instrumenti vječnog neprijateljstva.”

Bogozvijezde su serafine postavile za čuvare Zemlje i svih stvorenja na njoj, tako su bar glasile njihove predaje i tako su ih učili.

Knjiga obiljuje i humorističnim dijelovima koji su toliko kreativno posloženi i u njih su utkane mudre misli na takav način da čovjeku stvarno postane jasno kako je ovo djelo – djelo genijalke.

Primjeri:

Brimstone:

“Ne poznajem mnogo pravila kojih se u životu valja držati”, kazao joj je. Ali evo jednoga. Jednostavno je. “Ne stavljaj u sebe ništa nepotrebno. Ni otrove ni kemikalije, nikakva isparenja, dim kao alkohol, nikakve oštre predmete, nikakve suštinski nebitne igle – ni za drogiranje ni za tetoviranje – kao ni nikakve nebitne penise.”

Zuzana i Karou;

Karou: “Pavelu se sviđaš, znaš”

Zuzana: “Da, vidiš, Pavel je sladak, ali mi ne stvara leptiriće.”

Karou: “Leptiriće u trbuhu…Znam. Znaš što ja mislim? Mislim da leptirići uvijek postoje u trbuhu, kod svakoga cijelo vrijeme-“

Zuzana: “Kao bakterije?”

“Nikad se nemoj kajati za vlastitu dobrotu dijete. Ostati iskren kad si suočen sa zlom odlika je snage.”

“Slegnula je ramenima. “Zbog nade? Nada može biti snažna sila. Možda u njoj nema prave magije, no kad znaš čemu se najviše nadaš i čuvaš to kao svjetlost u sebi, uspjet ćeš sam ostvarivati stvari, gotovo kao magija.” ”

“ “Magija nas neće spasiti… Jedina nada…jest nada.” Još uvijek je držao jadac.”Za nadu nisu potrebni simboli – u srcu ti je ili nije nigdje. A u tvom je srcu, dijete, bila snažnija negoli sam je igdje susreo.” ”

•••

“Nije posve razumjela, no nešto se počelo uobličavati, proizlaziti iz magije i volje. Iz dima i kosti.”

Činilo se kao da nam je suđeno…donijeti mir.

“Eto ga, gospo”, rekao je Akiva. ” Živi šal.”

Ostala je zadivljena. “Kako-? Ti zbilja jesi mag.”

“Nisam ovo je trik.”

“Ovo je magija”

“Nije to neka korisna magija, upravljanje moljcima.”

“Ljudi su uhvatili tek obrise stvari tijekom vremena… Tek toliko koliko im dostaje da ostatak izmisle. Sve je to tkanje bajki s tek pokojom niti istine tu i tamo.”

PRAG

“Ulice Praga bile su fantazija jedva dotaknuta dvadeset prvim stoljećem – kao i dvadesetim, ili devetnaestim, istini za volju. Bio je to grad alkemičara i sanjara po čijim su srednjevjekovnim pločnicima nekoć kročili golemi, mistici i zavojevači. Visoke su se kuće presijavale u nijansama jaglaca, makova i potočnica, urešene štukaturama iz rokokoa i prekrivene jednoobrazno crvenim krovovima. Barokne kupole imale su meke zelenkaste nijanse starinskog bakra, a gotički su tornjići stršali u zrak, spremni da se na njih nabodu pali anđeli. Vjetar je pronosio uspomene na magiju, revoluciju i violine, a potaracane su uličice vijugale poput potoka.”

Ne volite magiju? Voljet ćete nakon ove knjige.

Ne volite fantasy? Lako moguće da ćete se baciti samo na taj žanr nakon ove knjige.

Osjećate se “preodraslima” da biste čitali o tinejdžerima? Vjerojatno ćete skinuti nekoliko desetaka godina nakon ove knjige i probuditi ono uspavano dijete u sebi.

Jedino što morate jest da date priliku ovoj knjizi da vas uvuče u svoj čarobni svijet.

Link za kupnju knjige:
https://www.vortopalabra.hr/product-page/laini-taylor-k%C4%87i-dima-i-kosti