izdavač: Fraktura

Ocjena: 4/5 ★★★★

Prevoditeljica: Vlatka Valentić

“Očeva je odsutnost obilježila rat. Tko zna kako bi se obitelj sa svime nosila da je ostao s nama. Bi li moja sestra širila noge nacistima? I bi li se meni dolje u podrumu dogodilo sve što kanim ispripovijedati?”

Ljubav bez otpora Gillesa Roziera jedno je od onih remek-djela europske književnosti u kojima su ljubav i riječi doista isprepletene. Roman o seksualnoj opsesiji i žudnji koja nema granica i za koju su, ako je istinska, rod, spol, vjera, nacionalnost ili bilo koje konvencije sasvim nevažne.

“Bismo li drukčije doživjeli rat da mi nisu zarobili oca? Povijest ne možemo preraditi; svijet bismo morali flaširati skupa sa svim palim borcima, masovnim iseljenjima, čistkama i istrebljenjima.”

Ljubav bez otpora priča je o strasti, zabranjenoj ljubavi i ljubomori u Francuskoj za nacističke okupacije. Glavni junak ili junakinja kojem autor Gilles Rozier vješto skriva rod predaje njemački u lokalnoj ženskoj gimnaziji te obožava njemačku književnost, a ne zna za pravu ljubav iako živi u nekonzumiranom braku. Početkom okupacije sklanja knjige svojih omiljenih, za nacista zabranjenih njemačkih autora u podrum obiteljske kuće, a spletom okolnosti podrum će postati i skrovište za jednog Židova i mjesto na kojem će junak osjetiti pravu i istinsku strast i ljubav jednaku onoj koju gaji prema knjigama. 

Ipak mi se čini da je riječ o knjigoljupki, pošto je iz nekih običaja tog vremena vidljivo da ne može biti riječ o muškarcu kao glavnom liku koji pripovjeda svoju priču… Eto, pa tako imamo knjigoljupku koha u vrijeme nacizma skriva zabranjenu literaturu u podrum gdje stvara svoju tajnu knjižnicu;

“Meni su stali na žulj kad su zabranili pojedine autore. Znanci iz djetinjstva odlaze u ilegalce: momci bježe od radne obveze. Djevojke iz ljubavi prema svojim draganima ili domovini jezde francuskim poljima i u okviru bicikla skrivaju poruke za pokret otpor. Ja pak ne mogu bez Thomasa Manna i za mene je okupator tu prevršio mjeru. Tako organiziram svoju malu podzemnu ilegalu, poput vojnika bez puške.”

“Zabranjene autore nosim u podrum, Heinea, Von Horvatha, Arnolda i Stefana Zweiga, Wassermanna, Werfela, Schnitzlera, Thomasa i Heinricha Manna, sve redom neprijatelje vječnog Reicha. Nije mi jasno zašto su mu neprijatelji, valjda jer su Židovi ili jer su se požidovili, meni baš i nije jasno što to znači. Inače ne mogu podnijeti da nešto ne razumijem, no doba je pogrešnih shvaćanja i olakih krilatica. Ne trudim se doznati na kakvim lažima počiva zabrana, nego joj se pokoravam i snalazim se kako znam Iza vinskog podruma uredim si čitaonicu. Pomoću dasaka koje se povlače po praonici, nekog starog naslonjača čija se kožna presvlaka tako pohabala da su ga otpisali na tavan i malene stolne svjetiljke, stvaram prisan kutak za sebe i svoje otpadnike koje je škartirao nacizam.”

“U skrovište ulazim kroz maleni zidni otvor u obliku luka u najmračnijem kutku vinskog podruma. Moram puzati četveronoške da se provučem, kao životinja. Prolaz zakrivam praznim kašetama koje lako vraćam na mjesto pred ulazom kad se uvučem. Da se dodatno osiguram, otvor ću zatisnuti i kamenim kockama koje iz dana u dan potajice skupljam na cestogradilištu na povratku iz gimnazije. Tko bi uopće mogao otkriti gdje se skrivaju zabranjeni pisci?”

Njezina tajna knjižnica uskoro dobiva tajnog stanara koji do samog kraja svima ostaje tajna osim glavnoj akterici knjige kojoj on uz to sve postaje i tajna ljubav.

“Herman satima gimnasticira da mu prođe vrijeme, da ne skapa od zime i da mi i dalje bude privlačan, jer zna da želim njegovo tijelo. Put mu blijedi kao cikorija, no mišići je napinju unatoč oskudnim bjelančevinama… (…) … Volim ga.”

“Ponosimo se madracem koji smo izradili ni od čega. Posteljina sliči zemljovidima Francuske s departmanima raznih boja na zidovima pučkih škola, a danas bismo rekli da je pačvork…”

“Danas više ne znam kako je Herman mogao onako dugo ostati u podrumu.”

O piscu

Francuski pjesnik i prozaist Gilles Rozier rođen je 1963. nedaleko od Grenoblea. Rozierovo zanimanje za književnost na jidišu, koju je doktorirao na Hebrew University, ogleda se podjednako u njegovoj poeziji i prevodilačkom radu. Godine 2008. pokrenuo je i časopis Gilgulim (Metamorfoze) koji donosi raznorodne tekstove suvremenih autora na jidišu. Prevodi i s hebrejskoga te je na francuski prenio poeziju Doryja Manora i Dalie Rabikovitch. Autor je romana Par-delà des monts obscurs (Onkraj mračnih gora), Moïse fiction (Izmaštani Mojsije), La Promesse d’Oslo (Obećanje iz Osla) i Projections privées (Privatne projekcije) te putnih zapisa Fugue à Leipzig (Lajpciška fuga). Roman Ljubav bez otpora objavljen je 2003., a slijedom velikoga uspjeha ubrzo je preveden u 13 zemalja.

“Svatko ima svoju ulogu i neka je se drži. Pripadnik pokreta otpora pruža otpor, Židov se skriva, sestra širi noge i čeka svog Nijemca, a ja plivam među tim likovima kao natrula grana ili panj na milost i nemilost riječnom toku. Ljubav ću prvi put upoznati u jeku rata. A gubim ju u posljednjim satima okupacije.”

Kratak roman od svega 113 stranica koji nam govori o beskrajnoj seksualnoj žudnji i opsesiji zabranjenim knjigama u vrijeme nacističke okupacije. Rozier kroz cijelu priču ruši granice između jezika, naroda i spolova.

Priča je ovo koja je tešku tematiku omotala u čahuru ljubav sa dozom nezamjetnog sarkazma u divnom tvrdo ukoričenom izdanju. Trenutno imate ovu knjigu na Frakturinoj stranici za samo 9 kn, jer se povlači iz asortimana.

Evo još par citata, a ispod slike vam je link za kupnju knjige.

“Dojadilo mi je da budem Židov, htio sam biti običan stanovnik svijeta…”

“Ljudi su u to doba mislili da sve vide crno-bijelo, a zapravo nisu vidjeli ništa, nego samo sivilo: noć u kojoj su sve mačke sive.”

“Ne pada mi na pamet da se selim, ondje mi je knjižnica.”

“Krajolici su pak uvijek isti, moji ih preci već stoljećima gledaju: jelove šume, gorska jezera i planinski vrhovi, zimi pod snježnom kapom. Ljudi prolaze. Jure ususret sudbini. Nestaju dok trepnete, pregazi ih vrijeme. Ne ostavljaju trag na ovome svijetu. Jedni umru od starosti, drugi odu prerano. S rođenjem je ista stvar: ne biramo ni vrijeme dolaska ni vrijeme odlaska. Ratova, nepravde, žrtava i krvnika ima otkako je svijeta i vijeka… (…) Ljudi kad-tad kapnu i povuku vas za sobom.”

“U književnosti su pak postojani. Ja ne želim kapnuti. Možda zato toliko volim čitati? Da ljude nađem ondje gdje smo se rastali, da ih potegnem za rukav i odvratim od nestanka i da održavam ravnotežu, čvrsto s obje noge na zemlji? Čekaju me još cijele knjižnice knjiga koje treba pročitati.”

•••

“Naša ljubav krši nacističke zakone.”

“Znam”

𝓡𝓮𝓴𝓪𝓸 𝓳𝓮 𝓵𝓳𝓾𝓫𝓪𝓿.

“Ne bojite se?”

“Sve mi se tijelo ježi od straha.”

“Stavljate život na kocku.”

“I vi.”

“Moj je i bez vas bio na kocki.”

“E, pa sad se kockamo zajedno.”

Link za kupnju:
https://fraktura.hr/ljubav-bez-otpora.html