izdavač: Profil

Ocjena: 5/5 ★★★★★

Prevoditeljica: Tea Raše

Uz ovu knjigu nećete samo uploviti u prekrasnu umjetničko-ljubavno-obiteljsko-povijesnu priču nego ćete i naučiti ponešto o povijesti puhanja stakla kao i tužnim sudbinama umjetnika koji su se bavili ovim zanatom…

“Puhač stakla s Murana” mlade Marine Fiorato , talijansko-britanske spisateljice, povijesno-ljubavni je roman prepun tajni, ljubavi, umjetnosti i prekrasnih opisa veličanstvene Venecije. Roman je to koji priča priču o fascinantnoj vještini puhanja stakla, tradicionalnom umijeću stanovnika venecijanskog otočića Murana i nastajanju najljepših komada najpoznatijih staklenih ukrasa i nakita na svijetu. Roman je dobro začinjen uzbudljivom obiteljskom pričom prepunom intriga, ljubavi i izdaje.

Usporedno pratimo dvije radnje krvno povezanih ljudi koje dijeli stotine i stotine godina, a povezuje ih ljubav prema staklu… Jedna radnja odvija se u Veneciji 1681. a druga radnja je smještena u suvremeno okruženje u Engleskoj. U Veneciji upoznajemo Coraddina od najmanjih dana, a u Engleskoj upoznajemo Noru, rastavljenu mladu ženu koja se sprema na put svog života, jer osjeća poziv koji joj šumi u krvi dozivajući ju u Veneciju, mjesto gdje je rođena, mjesto njezinih predaka i njezinih korijena… Dakle…

Prva radnja;

Venecija, 1681. Zanat puhanja stakla neizmjerno je dragocjen Republici, a venecijanska zrcala skuplja su od zlata. Zloglasno Vijeće Desetorice zbog toga ljubomorno čuva tajnu ovog zanata, a puhači stakla iz Murana zapravo su zatvorenici na svojem otoku. No najvještiji od njih, renesansni majstor Corradino Manin, prodaje svoju vještinu i svoju dušu francuskom Kralju Suncu, Luju XIV, da bi zaštitio svoju tajnu kćer… Corradino je bio najvještiji puhač stakla, gotovo pravi genije u svojem zanatu, umjetnik kojemu je glavni alat parison. On je bio perfekcionist koji se nije zadovoljavao samo lijepim uratkom nego je težio božanskoj ljepoti u svojim radovima…

“Uzeti grumen istopljenoga stakla i pretvoriti ga, poput magičara ili alkemičara, u takva umjetnička djela, Corradinu je izgledalo gotovo čarobno.”

“Corradino je zapravo znao da i najmanji izdah u ključnom trenutku predstavlja razliku između savršenstva i nesavršenstva, između božanskoga i samo lijepoga,”

“Ja sam sa staklom postao jedno.”

Druga radnja;

Stoljećima nakon toga, Nora Manin (pravog imena Leonora), djevojka u kojoj teče Corradinova krv, bježi iz svoga nesretnog života u Londonu, odlučna da u gradu svojih predaka nauči zanat puhača stakla.

“Nikad se nisam osjećala manje sigurno. Sada sam ranjiva. Hladno je izvan braka.”

“Moj je život ipak klišej. Stephenov nije. Napustio je mladu plavušu zbog starije brinete. Umjeticu u trapericama zamijenio je statističarkom u odijelu. A ja sam, s druge strane, odmah ušla u krizu srednjih godina i iz hira odlučila otputovati u grad svojih predaka i početi ispočetka, kao u nekom lošem televizijskom filmu.”

Nora je odrastala među ženama. S majkom i bakom. Odgajana je da misli svojom glavom i razvija kreativnost. Od malena je počela pokazivati nadarenost i privlačilo ju je kiparstvo. Nakon što je jednom prilikom otkrila staklarsku umjetnost, vođena genima ili nečim drugim, ona se zaljubila u to umijeće. U staklu je vidjela sebe. Ali onda je otkrila muškarce koje su joj mama i baka branile i neobuzdana kakva je bila, počela vezu sa Stephenom koja je završila brakom.

Ali taj brak nije bio dugog vijeka… Nora je neizmjerno patila što nije uspjela imati dijete sa svojim bivšim suprugom, a još ju više dotuklo to što je Stephen očekivao dijete sa ženom zbog koje ju je napustio. No… Iako ga je htjela mrziti, Nora to nije mogla, jer Stephen je njoj darovao kuću u kojoj su živjeli, koju je ona nakon razvoda prodala i odmaglila u pustolovinu svog života, u Veneciju.

Strastvenu i nadarenu, u drevnim radionicama, njezino će je glasovito prezime uskoro dovesti u opasnost kad ponovno oživi bezvremeno suparništvo. Pronašavši u Veneciji novi život i novu ljubav, Norina sudbina nerazdvojivo će se ispreplesti s Corradinovom, a opasne tajne bit će iznesene na svjetlo dana.

Autorica kroz cijelu knjigu provlači umjetnost i ne samo kao staklarske tvorevine umjetnika sa Murana nego i kroz opisivanje svojih glavnih likova uspoređujući njihov izgled sa slikama poznatih slikara poput Botticelija i Tiziana…

“To je ovdje uobičajena stvar. Oko sebe primjećuješ iste crte lica kao i prije stotinu godina. Iste face. Jedno lice koje nikad ne vdiš jest ono Venecije. Uvijek je pod maskom…”

“Na ovu posljednju riječ, Chiara je prišla magnetnoj ploči i otkrila sliku koja je izgledala kao da prikazuje Botticellijeva plavog anđela kako puše u trubu pred vratima raja. Leonora je ustala i pogledala sliku izbliza. Pogriješila je. Anđeo je bio u trapericama i u uskoj majici s naramenicama. Truba nije bila truba, već cijev za puhanje stakla. A zvono trube bila je profinjena vaza. Anđeo je puhao staklo.”

Kroz knjigu je i jasno vidljivo koliko autorica djeliće svoje osobne povijesti kao pretače u priču o Nori (Leonori). Započela je priču doživljajem Engleske kroz lik Nore koju London guši i neda joj rasti kao umjetniku, nego ju pokušava ugurati u ladicu suhoparnosti i ukočenosti. Prva razlika vidljiva je u samom imenu junakinje koju u engleskoj nazivaju Nora, skraćeno od Leonora, ali kad stigne u Veneciju, odjednom ju svi prigrle kao Leonoru. Osim toga, razlika je vidljiva i u samom opisu junakinje koja se prvo jutro u Veneciji gleda u venecijanskom ogledalu smatrajući za sebe samu da tako razbarušene kose, bez uštogljenosti, nikad nije bila ljepša. Nadalje, ista crta se provlači i kroz prikaz Stephena, uštogljenog britanca i Alessandra, zgodnog venecijanskog momka koji počne udvarati Leonori…

“Jedeš s takvim… Ne apetitom, ne glađu, ne požudom, već s mješavinom svega toga.”

“S gustom?”

“Upravo tako! S guštom znači to i još više. Mislim da u engleskom nema prikladne riječi za to.”

“Englezima ona nije potrebna”, rekao je i time ponovno učinio da se osjeti prihvaćenom. A potom se nasmiješio.

“U Londonu, čak i u Heathu, zvijezde su se činile dalekima; njihova se svjetlost prelamala kroz mračnu prizmu smoga i prašine. Ovdje su zvijezde bile blizu – osjećala je kao da može ispružiti ruku i ubrati jednu od gorućih kugli poput nebeskog ploda.”

O autorici

Marina Fiorato je poluvenecijanka, rođena u Manchesteru, a odrasla u Yorkshire Dalesu. Diplomirala je povijest na Oxford University i na University of Venice, gdje je specijalizirala na proučavanju Shakespeareovih drama kao povijesnih izvora. Po završetku studija radila je kao ilustratorica, glumica i filmska kritičarka. Dizajnirala je i vizuale poznatih rock-bandova, od U2-a do Rolling Stonesa.

Marina živi u sjevernom Londonu s mužem i dvoje djece. Prije velike književne uspješnice “Puhač stakla s Murana”, napisala je roman “Madonna of the Almonds”, svojevrsni intimni hommage renesansnoj umjetnosti i slikarskoj školi Leonorda da Vinicija.

“Toliko se dugo nečemu nadati, nadati se protivno izgledima, dok nada ne umre i ne počneš se miriti sa sudbinom. Zaboraviti ono što si toliko želio. A potom, napokon, dobiti ono čemu si težio, i u podjednakoj mjeri biti ispunjen srećom i strahom. Venecija je prizma. Svjetlost ulazi bijela, a izlazi u duginim bojama. Ovdje se sve mijenja. Ja sam se promijenila.”

“Ono što ne zna, ne može reći; ono što ne može reći, ne može joj nauditi. A ja predobro znam kakav su otrov nada, iščekivanje i žudnja.”

Evo još par citata koji su me se dojmili jer su naprosto i inteligentni i čarobni, baš poput božanstvenih kreacija Corradina Manina;

“Mozaik je alegorija – opisuje mi moj vlastiti život. Izrađen je od tisuća komadića, poput mog života, i opisuje prirodu onakvu kakva ona jest, i o nakvu kakva nije. Jedan dio mog života ostao je isti, drugi se iz temelja promijenio.”

“Ja volim tebe, a ti najprije moraš naći sebe da bih te ja mogao naći.”

“Osjećao je da s godinama ima sve manje teka – sada ga hrane druge stvari: knjige, posao, prijateljstva.”

“Katkad, signor Manis, čak i ako nešto samo i dotaknemo, zauvijek uništimo njegovu ljepotu.”

Što još?

Ah da, saznao sam što znači “konvergentna evolucija”. ( “U Africi se iz praiskonske juhe razvio golemi mastodont s velikim ušima kojega danas nazivamo afričkim slonom. U Indiji je istim načinom nastalo isto takvo stvorenje, samo drugačije veličine ušiju. Obje životinje razvijale su se neovisno jedna o drugoj. Razdvojene morima i planinama došle su na isto. Nijedna nije kopirala onu drugu. Jedino su dijelili istog pretka, kao što sva staklarija dijeli istu majku – pijesak. Razvili su se putem konvergentne evolucije.“) – Vidite da se iz svake knjige može nešto naučiti. Samo treba znati čitati. I ako treba – čitati između redova. Sakupljati grumenčiće zlata. Jer i u najvećem blatu nalazi se pokoji grumen, samo treba pažljivo prebirat… Ali uvjeravam vas da u ovoj priči nećete morati zasukati rukave i prebirati po zemlji jer sokovi poetičnih opisa presijavaju se po grumenčićima zlata koja se cakle na cjelokupnoj staklenoj površini priče sazdane od riječi i rečenica nevjerojatne ljepote.

I na kraju… Da se izrazim autoričinim riječima: “Ako ova knjiga ima neku poruku, onda je to da je obitelj najvažnija… I na kraju, ali ništa manje važno: hvala muranskim puhačima stakla koji svakog dana stvaraju čuda” – a ja ću se nadovezati zahvalama svim divnim piscima koji svojim božanstvenim pisanjem stvaraju prava čuda: nove ljude koji žive svoje živote u čarobnim svjetovima od slova, čarobne priče koje prate njihove sudbine i krijepe naše duše dok ispunjavaju naše vrijeme divnim maštovitim pustolovinama.

Knjigu možete kupiti (ako ju nema u Profil knjižari) – samo ako ju nađete negdje na nekom aukcijskom portalu sa rabljenim stvarima, na nekom sajmu ili u nekom antikvarijatu budući da je knjiga izdana 2010. godine i rasprodana je u rekordnom roku.