izdavač: Stilus knjiga

Ocjena: 5/5 ★★★★★

Prevoditeljica: Andrea Marić

A svijet je bio tako normalno mjesto dok nisam uzeo ovu knjigu u ruke… Dobro, možda pretjerujem (sigurno pretjerujem – svijet je daleko od normalnog, ali opet…). Elementi trilera i horora isprepleteni su poput divne i zastrašujuće paukove mreže u priču koja nas uhvati i ne pušta…I dok se mi kao nemoćni leptiri i poneki moljac kočoperimo u mreži, ona nas sve snažnije obavija i neda nam mrdnuti dok ne stignemo do zadnje stranice..

TVORNICA LUTAKA škotske autorice Elizabeth Macneal prva je knjiga iz knjižnice srca. Očaravajuća priča o mladoj ženi koja želi postati umjetnica, i o muškarcu čija opsesija može zauvijek uništiti njezin svijet, ovaj prvijenac dobitnik je prestižne nagrade Caledonia Award i jedan je od naslova koji je bučno pao na književnu scenu posljednjih nekoliko godina, kad su prava prodana nakon aukcije u kojoj je sudjelovalo četrnaest izdavačkih kuća. 
Ovo književno remek-djelo zarobit će pažnju čitatelja od prve stranice i odvesti nas u viktorijanski London, u povijesno dobro utemeljenu priču sa zapletom od kojeg srce stane.

Misli o biblioteci talentirane Ingrid Divković pročitajte na linku: https://www.facebook.com/ingriddivkovic/photos/a.1629133494010742/2361211080802976/?type=3&theater

Sinopsis

London. 1850. 

Kristalna palača upravo se gradi i u Hyde Parku, u masi koja promatra spektakularnu gradnju, susreće se dvoje ljudi. Za Iris, koja želi postati slikarica, to je tek nevažan, odmah zaboravljen trenutak, ali za Silasa, kolekcionara opčinjenog čudnim stvarima i ljepotom, on označava novi početak.

Kad prerafaelitski slikar Louis Frost ponudi Iris da mu pozira kao model, ona pristane pod uvjetom da uz to dobije poduku iz slikanja. Njezin svijet naglo se širi, i u njega uzlaze umjetnost i ljubav.

No, Silas od onog susreta misli samo na jedno, i njegova opsesija postaje sve mračnija…

Moji dojmovi

Tog jutra sam se ustao, pokrio glavom jastuk, pokrio jastukom budilicu…Zavitlao prokletu bučnu zujalicu u zid. Slušao susjeda kako mi prebrojava rodbinu i lupa o tanki zid koji dijeli naša dva stana. Prokleta stvar je i dalje zujala na podu gdje je tresnula. Ustao sam, sagnuo se i podignuo svoju glupu retro budilicu stavljajući ju nazad na noćni ormarić pored tornja knjiga koje su čekale svoj red da budu konzumirane. Na vrhu tornja ponosno je stajala tirkizna knjiga zanimljive naslovnice – krivac moje neispavanosti i jutarnje mrzovolje. Nisam mislio pročitati cijelu knjigu. Krenuo sam s planom da ću toliko i toliko poglavlja pročitati prije spavanja, pa sljedeće večeri još toliko i dan nakon toga još toliko. Čitao sam i čitao, poglavlje za poglavljem. Prvo, drugo, treće… Govorio sam sam sebi; Još samo jedno poglavlje, pa idem spavati… Pa; još samo do ponoći i ni minute duže… Sljedeći put kad sam pogledao na sat bilo je ponoć i dvadeset minuta. Odlučio sam, logično, da čitam do jedan, ionako je ponoć već duboko zabrazdila prema jedan. I tako sam čitao dalje, a kad sam pogledao na sat bilo je 01:45, pa logično da sam odlučio još tih petnaest minuta provesti u čitanju. Moj OKP sindrom združen sa čitoholičarskim sindromom je dobio bitku nad mojim premorenim tijelom i normalnom ljudskom potrebom za snom… I tako sam, pogađate, fulao i dva sata i…long story short…završio knjigu oko tri ujutro… Ona budilica na početku priče zvonila je u pet. Dakle, sad vam je jasna moja reakcija. Ameri bi rekli da imam book-hangover. Gdje sam ono stao… Ah, da… Susjed, nemoj se ljutiti ako ovo čitaš, ja ti nisam zamjerio nabrajanje svih mojih predaka, iako su neki živući poprilično štucali taj dan… A sad ajmo malo o knjizi…

Neću puno o samoj radnji, jer je knjiga glanc nova i ne želim da mi ostali knjigo-moljci spominju rodbinu kao moj susjed. Nije da imam nešto protiv toga da mi se spominje obiteljsko stablo, ali ne bih volio da ovi koji me okružuju svakodnevno štucaju od 0-24. To ipak ne bi bilo ugodno za slušati. Više volim mir i tišinu 🙂

Dakle, o knjizi…

Na nekoliko mjesta sam morao prestati čitati (momenti kad bih bacio oko na sat) samo kako bih pomislio “my gosh”, kako netko uopće može nešto ovako izraziti riječima… Opisi minulog vremena… Opisi brutalnosti nad životinjama ( taj dio ne mogu oprostiti autorici koliko god se trudio, jer me je taj dio toliko zgrozio da sam na neke dijelove umalo vidio sve ono što sam taj dan ručao). Opsesija kojoj je triger bio duboka usamljenost. Zavist i pakost kojima je triger bila uništena ljepota. Žudnja za slobodom sputana naivnošću i pasivnošću… Prljavština i siromaštvo, leševi životinja pretvoreni u izopačenu umjetnost i na kraju otmica…

Jedna mala digresija: Imam duboki osjećaj da autorica posebno na piku ima pse i to je jedino što mi se nikako nije svidjelo… Da je makar taj dio ublažila donekle ili izostavila, vjerujem da bi knjiga imala daleko veći utjecaj na mene nego što je imala (a vidjeli ste iz opisa mog čitanja na početku teksta da je preočito koliko utjecaj je imala).

No vratimo se na sve one dobre strane i ljepote same priče i likovima…

OPISI

Opisi grada i siromaštva su toliko realni i toliko dobro napisani da imate dojam da vi koračate tim ulicama, udišete miris i smarad koji se širi gradom…Doslovno vas transportira tamo, u davno minulo vrijeme, u daleki London. Dodat ću za one koji odluče da neće čitati dalje od ovoga: nisu prisutni samo divni opisi mjesta… Kako sam gore spomenuo u dijelu s mojim ručkom.. – Knjiga je prepuna i duboko uznemirujućih opisa ubijanja i prepariranja životinja (u detalje) i za sve ljubitelje životinja može biti jako kontroverzna i zaista potresna. Unatoč ovakvim brutalnim opisima i samim jezivim radnjama glavnog junaka (manijaka), dao sam knjizi čistu peticu, jer ne želim da moje osobne preference narušavaju kvalitetu ovog bogatog literarnog djela. .

Dakle…Možda bi ovdje moglo biti par spojlera, pa eto, upozorenje!!! (preskočite ovaj dio do prvog slikovnog citata ako želite nevini uletjeti u knjigu), Na dnu ove recenzije je link za kupnju knjige.

LIKOVI

Susrećemo dvije blizankinje koje ne mogu biti različitije po karakteru. Susrećemo dva umjetnika, jednog samoprozvanog uvrnutog i jednog normalnog. Njih dvojicu spajaju preparirane životinje u kojima oboje vide mogućnost da se udahne vječni život u nešto što je inače ograničeno vremenom i sklono propadanju i umiranju. Tu susrećemo i jednog malog dječaka koji radi sve da preživi na ulici…

Silas

• bolesni introvert kojemu je hobi, ljubav i posao hvatati i ubijati životinje i pronalaziti leševe istih kako bih ih potom preparirao i odijevao kao izložbene primjerke… Koji bi još bio njegov opis: otmičar, kriper, ubojica, manijak, bolesnik, uhoda…

“Što je on – kolekcionar? Morbidni kolekcionar – sakupljač kostiju, mrtvih stvari…”

“Smiješi se, njegovo mračno raspoloženje brzo je zaboravljeno. I do trenutka kad je opet u trgovini, a njegova vitrina s leptirima navučena preko podrumskih vratašaca, već se smije naglas, grohotnim smijehom, i osjeća da bi na krilima tog smijeha mogao odletjeti kamo god poželi. Sad može što hoće, što god zaželi, pa jurca gore u sobu i natrag u trgovinu s energijom i bezbrižnim veseljem luđaka.”

Iris

• – naivna, lakovjerna, nevina, crvenokosa djevojka puna empatije i ambicija, željna slikanja i umjetničkog izričaja. Više od svega; žudi za slobodom…

“Namamio ju je ovamo pismom i doplesala je ravno u njegove ruke, poput psa domamljenog trulim mesom.”

Louis

• duhovit, romantičan, talentiran slikar kojemu za oko zapne Iris i između njih počne buditi međusobna privlačnost

“Po-sprem-ljeno. Kako to dosadno zvuči! Kakva je to mediokritetnost, kad je sve na svome mjestu. Zar ti se ne čini? Nikad nisam vjerovao u katalogiziranje stvari, u to da knjige pripadaju ovamo, sitnice onamo, i što sve ne. To samo pokazuje posvemašnji manjak ukusa i mašte.”

“Sad je sve samo hrpa laži. Mi želimo slikati Isusa s prašinom na nogama, Josipa s piljevinom na bradi – to bi bilo stvarno – a ne ove sladunjave dosade na tamnoj podlozi. Mi ćemo unijeti život u svoje slikarstvo.”

Rose

• zavidna i pakosna sestra blizanka naivne Iris.

Albie

• siromašni, bezubi dječak pun prljavštine, više gol, gladan i bos nego odjeven i sit…Radi za Silasa, točnije; skuplja leševe životinja i hvata leptire za njega i njegovu Tvornicu smrti…

• nije mi bio jasan u nekim dijelovima… Nije mu nikakav problem bio kamenom o glavu kujicu koja cvili jer joj je nogica stradala pod kotačima kočije, ali zato mu je big problem ubiti leptira…

“Albie je nahvatao više od šezdeset leptira i ta mu stvorenja donosi zarobljena u glinenim teglama, živa, jer je mali previše mekan i nije u stanju, kako kaže, ubiti nešto toliko lijepo.”

“On je samo dijete, prljavo malo ulično derište, a ipak u sebi osjeća moć.”

O autorici

Elizabeth Macneal rođena je u Škotskoj, a sada živi u Londonu. Bavi se pisanjem i lončarstvom, u vlastitom malom ateljeu u dnu svog vrta. Englesku književnost studirala je na Sveučilištu Oxford, nakon čega je nekoliko godina radila u jednoj gradskoj tvrki. Godine 2017. magistrirala je kreativno pisanje na Sveučilištu Istočne Anglije na kojem je dobila stipendiju Malcolm Bradbury. Tvornica lutaka, Elizabethin prvi roman, osvojio je nagradu Caledonia Novel Award 2018.

CITATI;

“Gdje je ležalo zadovoljstvo da je sve bilo lako?”

“To je isto kao kad izrađuješ tanjur: ako ga ne moraš dvaput prepalit, ako ti trebaju ložači i glaziranje, gdje je onda radost u okretanju glatkog porculana?”

Ja sam osoba, a ne izložak.

“Ako je ono što tražiš pohvala, onda se bolje vrati u trgovinu lutkama.”
…
“Ponekad mi je stvarno teško vjerovati da ćemo svi jednom umrijeti. Da više neću postojati, i da će se svijet samo nastaviti okretati kao i do tada, i moje slike će biti jedini trag da sam ikada živio.”

I da završim kako sam i započeo… Prvo, preporuka za knjigu i upozorenje za sve ljubitelje životinja, ovdje zaista ima uznemiravajućih scena koje su još k tome detaljno opisane kao što je u detalje dočarano i doba starog Londona… Nemojte samo čitati prije spavanja, pogotovo ako je sutra radni dan, a vi radite ujutro… Dakle, sve je započelo iritantnim zvukovima i ljutitim susjedima u rano jutro, a ja ovu recenziju završavam citatom:

“Pošteni ljudi pokušavaju spavati”, vikne žena iz kuće preko puta.

“Pošteni kao i ovaj snijeg što pokazuje tragove! Pa kroz kuću ti je prošla vojska muških, kao da ne vidim!” dovikne joj muškarac, prije nego opet podigne sjekiru i nastavi cijepati drva.

Link za kupnju: https://znanje.hr/product/tvornica-lutaka/291965