Izdavač: Stilus knjiga

Ocjena: 5/5 ★★★★★

Prevoditeljica: Antonia Bojčić

#knjiznicasrca by Ingrid Divković

“Toliko je stvari za koje mislimo da nisu važne, prolazimo pokraj njih i mislimo da će sve biti u redu ili da nisu bitne ili da su to samo stvari same po sebi. Bazen nije samo rupa ispunjena vodom u kojoj, igrom slučaja, puno ljudi pliva svaki dan. Mnogo je više od toga.”

“Život može biti stresan i težak, ali na bazenu sve nestaje.”

Bazen progovara o nostalgiji i anksioznosti, o usamljenosti i prijateljstvu… On spaja nespojivo i prelazi sve, pa i vremenske barijere. On je spojio Rosemary, osamdesetšestogodišnju staricu i dvadesetšestogodišnju novinarku Kate. Rosemary je cijeli život provela u Brixtonu, ali stvarnost koju poznaje sada se mijenja. Jedino lokalni bazen, na koji odlazi plivati svakoga dana, ostaje kao stalan podsjetnik na prošlost i na njezina voljena supruga Georgea.

Upravo je bazen taj koji je pružio utjehu Rosemary kad joj je preminuo suprug i on je izliječio Kate od anksioznosti. Da li je to zato što smo mi mahom sastojcima voda ili zbog nečeg drugog, ali voda je ta koja nas sve povezuje. Voda je ta koja nam pruža utjehu. 

“Bazen ga je prigrlio kao dobar prijatelj s kojim može sjediti u tišini, znajući da ne mora ništa govoriti: to je mjesto na kojem možeš biti sam sa sobom.” 

Rosemary i George bili su nerazdvojan par, što saznajemo kroz priču kad se vraća u prošlost, oni su bili kako priča kaže, kao navodnici na početku i na kraju rečenice. George ju je zaprosio u kupaćim gaćicama. Preplivali su zajedno tisuće dužina, a i prvi put su vodili ljubav kraj bazena. Kraj njega su i ostarili. George je otišao prvi. Rosemary je ostala sama. A onda se pojavio “Stambeni raj” koji je dao ponudu vijeću da otkupi kupalište kako bi tu sagradio teniski teren za svoje imućne kupce stanova, probranu klijentelu. Rosemary je očajna u tome da se spasi bazen, jer dok god je tu bazen, tu je i njezin George. Uspomene na njega su ju ispunjavale kao što je voda ispunjavala bazen. Razmišljala je da sve dok bude imala svoj bazen, George će uvijek biti s njom.

“Pristajali su si , zajedno su se osjećali manje uplašenima i manje usamljenima. George se bojao da neće uspjeti u životu, ali s njom je uspio. Rosemary se bojala da će biti ostavljena, ali on ju je držao za ruku i vodio. Prijatelji su ih znali kao Rosemary i George, George i Rosemary. Uvijek su dolazili zajedno, kao sol i papar.”

“Možda živim u stanu, ali je moj dom unutar ovih zidova, u savršenom pravokutniku plavetnila.”

“Stambeni raj.” Rosemary se nasmije. “Očito da nemaju pojma o raju.”

Usporedno s pričom o Rosemary u sadašnjosti i Rosemary i Georgeu u prošlosti, pratimo i priču o Kate koja se vrlo brzo ispreplete sa Rosmarynom. Kate se upravo doselila u London i osjeća se izgubljeno u velikom gradu. Njezina karijera lokalne novinarke dotaknula je dno, ali ona je odlučna preuzeti stvar u svoje ruke. Kada kupalištu zaprijeti zatvaranje, Kate prepozna priliku da se iskaže. Ona se potrudi da od članaka o kupalištu napravi pokret za spas kupališta. Ono što je njoj započelo kao prilika da se iskaže na poslu, za nju dobiva posve novo značenje.

“Kupalište je u početku bilo samo dio njezina posla, ali postalo je mnogo više od toga. Ponovno je naučila plivati i, što je važnije, prisjetila se kako živjeti.”

Likovi

Rosemary – starica od 86 godina koja plivajući u bazenu svaki dan osjeća prisutnost svog pokojnoga supruga i poveznicu sa svojom mladošću.

Kate – novinarka koja radi za lokalne londonske novine i dobiva zadatak da piše o zatvaranju kupališta Brockwell . Jako je usamljena, a u sebi krije tajnu zbog koje joj je jako neugodno u javnosti – pati od teškog oblika anksioznosti sa napadajima panike.

George – pokojni suprug stare Rosemary kojega upoznajemo kroz njezina sjećanja. Bio je dobar i pošten čovjek koji je iznad svega volio Rosemary. Pred kraj života ima scena kad ju tužno pita da li je zadovoljna mirnim životom provedenim s njim u povremenoj oskudici, siromaštvu, ali i beskrajnoj ljubavi.

Jay – fotograf koji je zaljubljen u Kate, radi za iste lokalne novine kao i ona i poprilično je drag i duhovit; “Fotograf – crtica – čitatelj – misli. To je teret koji moram nositi .”

O autorici

Prije nego što je napisala Bazen, Libby Page radila je kao aktivistica inicijative koja se zalaže za plaćeno stažiranje, kao novinarka Guardiana, zatim kao brand menadžerica u maloprodaji te u dobrotvornoj organizaciji.

Bazen je prvijenac spisateljice Libby Page. Roman je u Ujedinjenoj Kraljevini objavila izdavačka kuća Orion, a u Sjedinjenim Američkim Državama izdavačka kuća Simon and Schuster. Izdavačka prava za roman prodana su u više od dvadeset zemalja diljem svijeta.

O anksioznosti (opisi iz knjige):

“Zamišljam paniku kao stvorenje koje me uvijek prati i može me iznenada udariti u pregib koljena. No to je i nešto što živi u meni – katkada se osjećam kao da me želi rastrgati.”

“Tako izgleda osoba koja se raspada. Misliš da su kosti i koža dovoljni da osoba funkcionira, ali nakon što vidiš osobu koja se raspada, shvatiš da naša tijela nisu izgrađena od dovoljno izdržljivog materijala. Život se katkada čini kao paukova mreža na oluji.” 

“Guši se u vlastitom strahu. Osjeća se kao mekana igračka u zubima bijesnog psa koji je trese i trese i trese.”

“Ljudi oko nje činili su se kao rojevi insekata. Okretala se i vidjela je svoj odraz u tisućama zrcala…”

“Kate je prvi napad panike doživjela kad se preselila u London krenuvši na diplomski studij novinarstva. Dok je odrastala, tjeskoba ju je oduvijek pratila. Nikad nije voljela gužve. Draže joj je bilo sjediti u tišini s knjigom.”

“Bilo joj je udobnije u svijetu neke knjige nego u stvarnom životu.”

“Voljela je iznova čitati najdraže priče jer ju je smrivalo ono što je znala da će se u njima dogoditi, kao da je sama režirala priču. Ako joj se nije sviđalo kako se razvija radnja, jednostavno je mogla zatvoriti knjigu, odmoriti se i vratiti joj se kada bude spremna ili je mogla uzeti neku drugu priču. No život nije bio takav.“

“Priče su bile Kateini prijatelji i prije nego što se sprijateljila s ljudima.”

“Tražila ih je, skrivala se među njima u knjižnici i zaranjala u njihov svijet. Zamišljala je da je Hermiona Granger iz serijala romana Harry Potter, zatim George (zapravo djevojčica Georgina) iz serijala romana Pet prijatelja ili Catherine Morland iz Opatije Northanger, romana Jane Austen. Pokušavala je barem na jedan dan biti netko drugi. Kada je krenula u srednju školu, njezini su prijatelji bili likovi koje je upoznala u knjigama. Sjedili su s njom u knjižnici dok je ona punih usta žvakala sendviče iza gomile knjiga kako je knjižničarka ne bi vidjela.“

“Kate pamti sve priče, čuva ih u glavi i lista poput stranica najdraže stare knjige.”

Nostalgija:

“Nadam se da misliš da je vrijedilo, da se isplatilo”, rekao je tiho, gledajući u svoja bosa stopala. “Znam da nismo putovali, da smo proveli cijeli život na jednom mjestu. Nikada zapravo nisam bio bogat, a i amo nas je dvoje…” Rosemary je promatrala supruga kako gleda u svoja stopala. “I znam da nisam bio neki šminker i da sam se poprilično udebljao. A tek sve te bore. Znam više o kupusu nego o politici. No ono što sam htio reći jest da se nadam da ti je bilo dobro.” (George)

“Plivala je prema njemu, kroz prste joj se provlačila tamna voda. Okrenula se na leđa. Mjesec je izgledao kao da ga je nacrtalo dijete, a zvijezde kao da ih je netko okačio po nebu. Gledala je u nebo i zamišljala da ono gleda nju. To ju je rastužilo i osjetila je tugu kako joj tinja u prsima.” (Rosemary)

“Rosemary približi podlakticu licu i duboko udahne. Osjeti mirisnu notu klora koja joj je prodrla u kožu kao što se miris logorske vatre uvuče u tkaninu šatora. Zatvori oči. George je govorio kako joj nikada nije trebao darovati parfem jer je imala bazen. Govorio je da je klor njezin parfem.”

“Kate započne istraživati antikvarijat. Postoji cijeli odjeljak posvećen ženskim piscima pa odluči započeti, pregledavajući hrbat svake knjige dok ju nešto ne privuče da pročita što piše na poleđini i na prvoj stranici. Zatim se prebaci na odjeljak dječje književnosti zbog nostalgije za pričama koje je čitala u djetinjstvu. Kleči i lista stranice, prisjeća se kako je bila sretna kada je naučila čitati i kada je shvatila da je čitanje može odvesti u drugo vrijeme i na drugo mjesto, u drugi svijet.”

O siromaštvu i ljubavi

“U početku nisu imali dovoljno namještaja kojim bi ispunili stan. Za početak su napravili stol od komada drveta koji su stavili na drvene sanduke za povrće. Georgeovi roditelji dali su im dva stolca. Nisu bila jednaka, ali nije bilo ni važno. Jedno vrijeme dnevni boravak ispunjavale su samo hrpe knjiga naslonjene na zid i oni sami. Nabavit će police za knjige poslije. Oboje su imali velike kolekcije knjiga koje su ih pratile i odgajale u djetinjstvu te ih tješile u adolescentskoj dobi. “

Cvjećar je starac u tamnozelenoj pregači, sa zemljom pod noktima i zlatnim lančićem oko vrata. Prodaje “oprosti” i “volim te” po pristojnoj cijeni bez obzira na vremenske prilike. Zamota u smeđi papir i zaveže vrpcom.

Neki čovjek mobitelom fotografira štand, pogleda usredotočenog na žive boje povrća. Zatim odlazi kupiti smrznutu hranu u jeftinu trgovinu Iceland. 

Na rubu parka, blizu njezina balkona, niska zgrada od crvene opeke okružuje savršeni pravokutnik plavetnila. Bazenom se pruža užad koja razdvaja plivačke staze i Rosemary može vidjeti ručnike razbacane uokolo bazena. Plivači u vodi plutaju poput latica. To je mjesto koje dobro poznaje. To je bazen, njezin bazen. 

“U pubertetu djevojkama tijela postaju neudobna poput tijesne odjeće iz koje žele izmigoljiti. Sjeća se promjene: skupina hihotavih djevojaka pretvorila se u sramežljivu skupinu na rubu bazena.”

“Rosemary pliva mirno, zaranja i izranja, puštajući da joj se uši ispune vodom. Vidi naborane prste pod vodom, ali ne može odrediti je li to zbog vode ili godina. Kada vidi svoje bore, uvijek se iznenadi. Djevojke nemaju bore. Ona je mlada djevojka koja pliva svakog jutra pod budnim okom starog sata i spasioca koji vrti zviždaljku među prstima.“

“Svi ljudi izgledaju jednako kada su goli. Ili gotovo goli. Na kupalište ulaze stomatolozi, odvjetnici, kućanice itd… No, u bazenu su to samo tijela koja se razlikuju po količini likre u kupaćim kostimima.”

Ova je priča izmišljena iako progovara o stvarnim problemima. Ova je radnja izmišljena, ali kupalište Brockwell zaista postoji. Bazen na otvorenom u južnom Londonu otvorio se 1937. godine. Pravo kupalište ima dugačku i složenu povijest, i zaista je bilo zatvoreno jedno vrijeme tijekom 1990-ih. Ali najbitnije od svega je što je ovdje bazen, iako u fokusu, u biti sporedna stvar koja spaja one bitne stvari u životu. Zanimljivo je kako je potrebno zaprijetiti zatvaranjem da bi ljudi shvatili koliko im neko mjesto znači.

Knjiga mi se jako svidjela, ali možda je bolji izraz reći da me je knjiga zagrlila, da, ona me je zagrlila i pružila mi je uvid u to da više obratim pozornost na svaki trenutak koji provodim s dragim ljudima.

Knjigu preporučujem ljudima koji osjećaju nostalgiju za minulim godinama, dragim ljudima koje su izgubili, preporučujem svima koji se svakodnevno bore sa depresijom i anksioznim napadima. Preporučujem ovu knjigu svima koji žele nešto lagano za dugo toplo ljeto i onima koji trebaju zagrljaj. Budite hrabri i zaronite u vodeni zagrljaj ove divne, tople priče.

Link za kupnju knjige: https://znanje.hr/product/bazen/293920