Izdavač: Mozaik knjiga
Ocjena: 5/5 ★★★★★
Ova knjiga se sastoji od kratkih priča koje, kako je sam autor naglasio, ne nastoje ispričati istinu o Kubi, već njegov osobni doživljaj Kube, situacije kroz koje je prolazio i ljude koje je sretao putem.
Ova zbirka priča prvo je djelo nakon sedamnaest godina književne šutnje Zlatka Krilića. Nastala je za vrijeme autorova dužeg boravka na Kubi 2015. godine, još dok je Fidel Castro bio živ, a ubrzane promjene tek su počinjale.
Prvi dio čini šest kratkih priča koje povezuje makar u jednom aspektu lik i simbolika Che Guevare, ali i preživljavanje stanovništva na račun te simbolike. Priče su slikovite, mudre, vješto napisane i prožete nitima sarkazma.
Drugi dio čini šest putopriča/pričopisa koje nam govore o autorovim osobnim doživljajima egzotične Kube. I tu imamo crtu koja se provlači kroz cijelu knjigu – veliko siromaštvo i lukavstvo ljudi koji nailaze način kako da prežive iz dana u dan…
Sinopsis
Sve su priče napisane u prvom licu jednine, a mijenjaju se pripovjedači. U nekima je to sam autor, šezdesetogodišnjak koji traga za mjestom najsličnijem mjestu njegova mladenaštva, kao i za prividom mladosti u zagrljaju mladih Kubanki, te pokušava shvatiti sebe u kontekstu nedavnog zahvata na srcu i rastave braka. U drugima pripovjedači su marginalci kubanskog društva čiji životi zrcale to društvo, nedavnu povijest i promjene koje se u njemu događaju. Knjiga je pisana jednostavnim, lako čitljivim stilom, no iako ponekad mami osmijeh, ostavlja gorak okus, jer ne prikazuje Kubu onakvom kakvom je najčešće opisuju – kao zemlju divne klime i sretnih, raspjevanih ljudi koje lako ponese ritam – nego kao zemlju s namještenim, lažnim osmijehom za turiste, osmijehom iza kojeg se krije istinska glad i patnja pojedinaca.
U priči Ona se ničeg ne boji, autor na kraju kaže: “Nisam je više vidio ni čuo, zato ove priče nisu o Kubi, ne nastoje ispričati istinu o Kubi. One su samo moj doživljaj Kube kroz ljude i situacije koje sam imao sreće susretati.”
O autoru
Zlatko Krilić rođen je 1955. godine u Osijeku, s tim da je svoje djetinjstvo proveo u Čepinu. Najviše svojih knjiga napisao je za mlade, a tu najviše treba izdvijiti: “Prvi sudar”, “Čudnovata istina”, “Početak plovidbe” i “Veliki zavodnik”.
Pored knjiga za one malo mlađe, pisao je i za odrasle, gdje ponajviše treba izdvojiti knjigu kao što je “Živi pijesak. Koliko je uspješan u svom stvaralaštvu, dokazuju brojne nagrade koje je dosada primio, a tu možemo ubrojiti “Ivanu Brlić Mažuranić”, “Grigor Vitez” te “Sedam sekretara SKOJ-a”.
Pored brojnih djela kojima je izašao u javnost kao još jedna književna nada koja je svojim djelima obogatila književni život svih nas koji smo to željeli, Zlatko je svoju sposobnost pokazao i na drugim područjima, a to je naravno kazalište, radio i televizija. Tu se iskazao pišući scenarije za crtane i igrane filmove.
Biografija preuzeta sa: https://biografija.net/zlatko-krilic/
Prvi dio knjige čini 6 kratkih priča:
Najdraže su mi Popular Autentico i Kuća u sjeni mauzoleja. Jedina koja mi se nije svidjela je Starac i magarac. Ta me duboko potresla i toplo se nadam da je ta jedna od izmišljenih.
Citati
“Njih ne zanimamo ni mi ni naš stvarni život. Oni dolaze s unaprijed određenom slikom o nama pa za slikanje traže samo ono što se uklapa u tu sliku i potvrđuje ju. Ako žele potvrditi da smo lijeni, onda slika starce koji sjede na pragovima kuća i puše cigare ili pijane propalice po trgovinama. Ako smo za njih veseo i raspjevan narod, onda su im objekti za snimanje glazbenici po restoranima, za lake žene naći će bilo koju ljepoticu.”
“Uvijek mi je dobro išlo slaganje boja, pa sam već prvog jutra voće i povrće poslagao tako da su se boje prelijevale jedna u drugu, kao na slici. Moj štand je bio posebno lijep. Pletenice češnjaka i luka objesio sam na okvir tako da okružuju svu ljepotu boja na štandu. Ja sam, iza štanda, upotpunjavao sliku. Mršav i jadan, u otrcanoj odjeći i zgužvana, prljava šešira, a ponajviše sa svojim prirođenim glupim licem, činio sam se jadnijim nego što moje lice sugerira. Nije mi dugo trebalo da shvatim kako je ono što stranci traže. Izgladnjelog, lijenog, prljavog i nadasve glupog Kubanca u raskoši plodova prirode koji ga okružuju. Došli su ovamo iz udobnosti jadnih života sa željom da se naslađuju svojom superiornošću, usput dožive avanturu i potvrde predrasude. ”
“Nije me privlačila ideja slikanja grandioznog Cheova portreta. Zapravo, nije se ni radilo o nekom slikanju, nego precrtavanju već tisuću puta ponovljenog portreta koji je ukrašavao razne fasade i koji je nekoliko milijuna puta otisnut na majicama svih mogućih boja i veličina, kapama, plakatima, zastavama, knjigama, CD-ovima, razglednicama, magnetićima, ručnicima…”
“- To smo mi – branio sam se i objašnjavao kasnije – svi smo sićušni i beznačajni kao kukci spram velikog Chea, ali svi mi, tako sićušni zajedno činimo Chea. Mi smo Che, Che je mi. Njegovi ideali i njegova borba živi preko nas i naših malih života.”
“-Ljudska životinja može sve izdržati ako protiv sebe ima moćnijeg neprijatelja i božanstvo koje može slijediti. “
Drugi dio knjige čini 6 pričopisa (putopisa kroz priče) :
“Lijepo je, makar nakratko, uživati u tom prividu. Umalo zaboravljena energija kreće na svoj put negdje iz područja malog mozga pa se niz kralježnicu slatko spušta sve do prepona. Otuda se razlijeva tijelom i šalje impuls svim mišićima da se probude. Leđni mišići pokušavaju ispraviti grbu od cjelodnevnog sjedenja, a trbušni se žele pokazati da još uvijek postoje. Nešto kao ljubav na prvi pogled. Ovo nije ljubav na prvi pogled, nije uopće ljubav, ali je moja silna čežnja za ljubavlju. “
“Kubanska medicina najbolja je na svijetu… Mogu slobodno govoriti pred svakim, jer nikada ga više neću susresti. Svi smo ovdje došli s prepunim kuferima razočarenja, frustracija, usamljenosti i isviještene beznačajnosti, pa se ovdje liječimo. “
“Vrlo dobro – konobar ode po moj koktel, a ja se vratim snovima koji mi pune baterije i od kojih ću živjeti ostatak godine priželjkujući brodolom. “
“Mi smo žrtve pospremanja ormara. Naše su bivše žene, kada su djeca odrasla, odlučile baciti iz ormara odjeću i stvari koje su zauzimale prostor i čekale da možda jednom posluže. U tom razvrstavanju što treba ostaviti, a što baciti, spoznale su da ih i muževi samo guše, pa su i nas stavile na hrpu nepotrebnog.”
Najdraže putopriče su mi El es mi amiga i Robinson.
I, za kraj, kaže autor da su neke priče istinite, a neke izmišljene… Ali sve u sebi sadrže tri nit koje ih povezuju – preživljavanje, Kubu i portret Che Guevare.
Preporučam svima.
Link za kupnju knjige: https://mozaik-knjiga.hr/proizvod/portret-che-guevare/
Knjiški Moljac 