Izdavač: Znanje

Ocjena: 4/5 ★★★★

Preveo: Mate Maras

Italija. Ljeto. Osamdesete godine prošlog stoljeća. Zabranjena ljubav. Lirska proza koja ostavlja bez daha.

O knjizi

Zovi me svojim imenom je roman američkog autora Andréa Acimana u čijem je središtu razvoj romantične veze između intelektualno nadarenog i radoznalog 17-godišnjeg, američko-talijanskog, židovskog dječaka po imenu Elio Perlman i gostujućeg 24-godišnjeg, američkog, židovskog doktoranda po imenu Oliver u 1980-im godinama u Italiji.

Roman je kronika njihove ljetne romanse i dvaju desetljeća koja slijede.

Roman je 2008. godine nagrađen  s Lambda Literary Award, a snimljena je i njegova filmska adaptacija (u režiji Luce Guadagnina i prema scenariju Jamesa Ivoryja), također ovjenčana brojnim nagradama. Italija, 1983.

Sedamnaestogodišnji Elio ljeto provodi u staroj obiteljskoj vili na samoj obali mora. Kao i svake godine, u vilu se na šest tjedana stiže mladi znanstvenik koji tako dobiva priliku da u očaravajućoj atmosferi, među intelektualcima i pod talijanskim suncem, pripremi svoj doktorat za objavljivanje. Zauzvrat, treba Eliovu ocu, profesoru, pomagati oko korespondencije i papirologije. Toga ljeta kao gost stiže 24-godišnji Oliver. Oličenje dendija, „il muvi star“, u razdrljenoj košulji i s tajanstvenim osmijehom na preplanulom licu, Oliver se jednog dana, kao sam bog ljepote i strasti, pojavljuje iz taksija, u drvoredu pinija, i svojom ležernom prirodom odmah osvaja sve ukućane. Ali ono što će Oliver probuditi u Eliju bit će mnogo više od obične simpatije… Ako ste ikada osjetili požudu koja vas je tjerala da preispitujete svaku riječ, svaki pokret, svaki pogled osobe koja vam je okupirala srce, ako ste kao u groznici čekali da vam se obrati, prepozna vašu aluziju, odgovori na nju, uzvrati osmijeh…

Moj dojam

Prvo, ja ovo ne bih nazvala ljubavnim romanom. Ovo je koktel gay verzije 50 nijansi i psihološke drame koja obiluje opsesivnim mislima. Zabranjena romansa nije u žarištu ovog romana već upravo te opsesivne misli mladog Elia. Strast, isto tako, nije ekspresivna u vidu radnje koliko je više zatočena u obliku čežnje i kipi kao vulkan pred erupciju.

Moram priznati da sam glavnog lika Elia (u čijoj glavi je čitatelj cijelu knjigu), mrzila, ono, 95% vremena. Ne, knjiga zbog toga nije loša, baš naprotiv… Ok, stop, sačekajte… Nemojte me odmah osuditi. Objasnit ću… Elio mi je isprava išao na živce sa svojim hirovitim razmišljanjem, ali onda sam se prisjetila da je on ipak teen boy i spustila sam ljestvicu očekivanja razboritijeg razmišljanja. Ipak hormoni većinu mulaca njegovih godina drže na uzdama umjesto oni hormone. E, sad… Jedno su hormoni i hirovitost, a psihopatske misli su nešto sasvim drugo. Da, naš dragi teen boy je imao momente poprilično creepy razmišljanja. Da, čitanjem ćete doći do nekih posve šokantnih pasusa koji se ne mogu nikako drugačije opisati nego kao psihopatija na entu. Da budem preciznija, ima jedan pasus gdje Elio razmišlja o tome da kokne Olivera u kojeg se zaopao, a onda odmah potom razmišlja da bi bolja ideja bila da ga osakati za cijeli život (wtf 😳) , i to tako da Oliver onda, kao, bude u invalidskim kolicima, da se nikad ne vrati u Ameriku, pa da mu on bude master. Tu dolazimo do toga da se zapitamo koliko duboke mentalne poremećaje ima mladi Elio. Njegova opsesija takvim razmišljanjem probija sve granice opsesivnosti i tu već stupa na područje čiste psihopatije. Ako to nije creepy, onda ne znam što jest?! A možda još više creepy je to što taj dio gotovo nitko u blogerskom svijetu nije označio kao šokantni momenat (😳) . Eto, to je razlog što ovo i ne mogu nazvati ljubavnim romanom, jer ljubav je nesebična. Kad čovjek nekog voli, važnije mu je, valjda, da ta osoba koju voli bude sretna nego da on bude sretan pod svaku cijenu… Ljubav nema veze sa opsesijom… Ili možda ja krivo percipiram ljubav? (Ne bih rekla…)

Na stranu s poremećenim Eliom, knjiga je vrhunski napisana. Lirsko. Poetično. Nostalgično. Iako pomalo usporeno i melankolično teče radnja ili tijek misli glavnog lika kojeg pratimo kroz knjigu, ovo pisanje  zaslužuje milion zvjezdica. Zaista je djelo umjetnički napisano od početka do kraja. Opisi su sočni i slatki poput meda.

Ovo nije savršena knjiga, da se razumijemo (što se same priče tiče, ne načina pisanja, jer da je priča dobra kao i pisanje bila bi možda prva knjiga za koju bi vrijedio opis – savršena) koliko je svi odreda hvale uokolo, ali je svakako knjiga koja te uzdrma iznutra i ostaje još dugo u sjećanju. Svakako, ovo nije knjiga za svakoga. To je jedna od onih koju ili voliš ili mrziš.

Eh, i, da dodam, ova knjiga je potpuno uništila moj apetit prema marelicama. Mislim da marelice više nikad neću gledati na isti način. 🤭

O autoru

André Aciman američki je književnik i profesor književnosti rođen u Aleksandriji. Doktorirao je komparativnu književnost na Harvardu, predavao na Princetonu i Bardu, a sada predaje književnu teoriju Marcela Prousta na sveučilištu u NY-u. Autor je dviju zbirki eseja, četiriju romana te nagrađenih memoara Out of Egypt. Roman Zovi me svojim imenom 2008. godine nagrađen je Lambada Literary Award, a snimljen je i film prema knjizi.

Citati

“Ti si moj povratak doma, Olivere. Kada sam s tobom, i kada nam je dobro zajedno, ja više ništa ne želim. Zbog tebe volim ono što jesam, što postajem kad si sa mnom.”
.
“Pokazalo se da nikada u životu nije imao sok od marelice, i bio je zbunjen kad je doznao da stabla marelice postoje, od svih mjesta na svijetu, upravo u našem vrtu. Kasno poslijepodne, kada nije bilo nikakva posla u kući, Mafalda bi ga zamolila da se popne uz ljestve i pobere plodove koji su se gotovo rumenjeli od stida, rekla je. On bi se našalio na talijanskom, ubrao jednu, i upitao: Rumeni li se ova od stida? Ne, rekla bi ona, ta je još premlada, mladost nema stida, stid dolazi s godinama.”
.
“Vježbao sam gubljenje njega ne samo da odvratim patnju tako što je uzimam u malenim količinama unaprijed, nego kao što čine svi praznovjerni ljudi, da vidim hoće li moja voljnost da prihvatim ono najgore možda navesti sudbinu da umekša svoj udarac. Kao vojnici uvježbani da se bore noću, živio sam u mraku da ne bih bio zaslijepljen kad se smrači. Uvježbati patnju da se umanji patnja. Homeopatski.”
.
“Mnogi od nas ne mogu sami sebi pomoći nego žive kao da smo dobili dva života da ih proživimo, prvi je maketa, drugi je završna verzija, a tu su i sve one verzije između njih. Ali samo je jedan život, i srce ti se istroši prije nego što misliš.”


“Ja vjerujem svakom stanicom u svom tijelu da nijedna stanica u tvom tijelu ne smije, nikada ne smije umrijeti, te ako mora umrijeti, neka umre unutar moga tijela.”
.
“Meni su ti sati provedeni za okruglim drvenim stolom u našem vrtu s velikim suncobranom koji je nesavršeno bacao sjenu na moje papire – zveckanje naših limunada s ledom, zvuk nedalekog mora što je blago zapljuskivalo divovske hridine ispod nas, i u pozadini, iz neke susjedne kuće, prigušeno krčanje popularnih hotova što su se beskonačno ponavljali – sve to je zauvijek utisnuto u ona jutra kada sam se samo molio da vrijeme stane.”


“Jesam li želio biti poput njega? Jesam li želio biti on? Ili sam ga samo želio imati? Ili su” biti” i “imati” potpuno netočni glagoli u zamršenom klupku želje, gdje imati nečije tijelo da ga dodirnemo i biti taj netko za kim čeznemo da ga dodirnemo jedu jedno te isto, samo na suprotnim obalama rijeke koja teče od nas prema njima, zatim natrag prema nama i opet prijeko prema njima, u tom vječnom kruženju gdje klijetke srca, kao zaklopna vrata želje, i vremenske crvotočine, i ladica s lažnim dnom koju nazivamo identitetom, dijele varljivu logiku prema kojoj je najkraća udaljenost između stvarnoga života i neživljenog života, između onoga tko jesmo i onoga što želimo, začudno stubište koje je s đavolskom okrutnošću naslikao M. C. Escher.”


Knjiga nije za svih, ali trebate probati. Pročitajte malo citate i možda iz njih zaključite je li knjiga za vas ili nije. Ovo je jedna od onih knjiga koje ćete ili voljeti ili mrziti.

Recenziju napisala: Martina


Link za kupnju: https://znanje.hr/product/zovi-me-svojim-imenom/279021