Izdavač: Vorto Palabra
Ocjena: 5/5 ★★★★★
Prevoditeljica: Petra Pugar
Prekrasno i tužno. Divlje i krhko. Nadasve moćno!!! Suze. Borba. Nada.
O knjizi
Godinama su glasine o djevojci iz močvare, Kyi Clark, opsjedale Barkley Cove, mirni gradić na obali Sjeverne Karoline. Tako da je 1969. godine, kad je mladić Chase Andrews pronađen mrtav, lokalno stanovništvo spremno uperilo prst u Kyu kao krivca za tu zagonetnu smrt. No, Kya nije onakva kakvom je smatraju. Ona je djevojka koja je preživjela napuštanje jednog po jednog člana svoje obitelji. Najprije ju je ostavila majka, bježeći pred nasilnim, vječito pijanim suprugom, a za njom su, jedno po jedno, pošli i braća i sestre. Nedugo za njima, nestao je i Kyin otac, a ona je, sa samo šest godina, ostala posve sama u trošnoj kolibi na rubu puste močvare. Kya je osjetljiva i inteligentna djevojka, srasla sa samoćom, toliko izolirana da je u divljini opstala sprijateljujući se s pticama i učeći iz pijeska. No, kad dvojicu mladića iz grada privuče njezina divlja ljepota, Kya se otvara novom životu – dok se ne dogodi nezamislivo…
S više od milijun prodanih primjeraka u godini nakon objavljivanja, roman Djevojka iz močvare od samozatajnog se debitantskog djela prometnuo u književnu senzaciju. Ovaj bestseler The New York Timesa glumica Reese Witherspoon odabrala je za svoj knjižni klub, ali i kao predložak za istoimenu ekranizaciju koju će producirati upravo njena tvrtka Hello Sunshine. “S misterijem koji ostavlja bez daha, zapanjujućim južnjačkim okruženjem te beskrajno fascinirajućom heroinom, obožavala sam knjigu od trenutka kad sam je počela čitati”, izjavila je Witherspoon. A da nije jedina koja tako misli, dokazuju autorska prava prodana u 23 zemlje te nagrada Goodreads Choice Awards za najbolju povijesnu beletristiku.
Djevojka iz močvare dirljiva je priča o odrastanju i ljubavi koja slama srce, kao i zapanjujuća oda prirodi i preživljavanju pod njezinim okriljem. Ova knjiga pršti toplinom, ljepotom i prkosom i nikog ne ostavlja ravnodušnim.
Moj dojam
Sve započinje pronalaskom tijela u kaljuži. Tijelo nočitog mladića iz ugledne obitelji i istraga provlače se kroz cijelu knjigu lomeći dijelove koji prate život, preživljavanje i odrastanje jedne napuštene djevojčice.
Kya je bila sedam godina stara kad ju je majka napustila ostavivši je samu s ocem pijancem, dvije starije sestre i dvoje starije braće. No vrlo brzo su se i sestre i dvoje braće uputili trbuhom za kruhom što dalje od agresivnog oca prepuštajući najmlađu sestru na njegovu milost i nemilost.
Kya je neko vrijeme ostala sama s njim, ali nakon nekog vremena i on ju je napustio.
Nije mrzila ljude. Oni su mrzili nju. Nevinom i napuštenom djetetu nanosili su nepravdu. Naučila je živjeti bez njih i bez svih svojih koji su je napustili ostavivši je samu u trošnoj kolibi, bez hrane i bez ičega, samu u divljem močvarnom području.
No, ona se nije dala. Borac od malena, hranila se se kako je znala i zabavljala se sama sa sobom i sa životinjskim svijetom močvare koji joj je postao obitelj. Mala djevojčica Kya formirala je posebnu vezu sa divljinom oko sebe. Ona je nezaboravna protagonistica. Slomljena, prekrasna, divlja, skromna i emotivna, talentirana, prkosna i predana svemu čemu se posveti. U svojoj samoći, ona se poistovjećuje sa kukcima i pticama i promatrajući njihovo ponašanje uči o životu.
Sakupljanje odbačenih gnijezda, palih pera ptica i krila kukaca postalo joj je hobi koji se kasnije izrodio u njezinu strast i bit njezina života.
Mještani su je pogrdno nazvali ološem i “djevojkom iz močvare”. Smišljali su o njoj svakakve priče. Prikradanje njezinoj kolibi, trčanje njezinim posjedom i udaranje o njezina trošna vrata postala je zabava lokalnih dječaka obližnjeg malog ribarskog gradića. I zato je bila nepovjerljiva prema ljudima. Svi koje je voljela, napustili su je, a oni koje nikad nije ni upoznala, prezirali su je.
U svoju kukuljicu života pustila je samo lokalnog trgovca, Jumpina i njegovu ženu (od kojih je kupovala gorivo za svoj čamac), a kasnije i dvojicu momaka iz grada.
Knjiga ovdje prelazi od priče o odrastanju i preživljavanju u priču o ljubavi i umjetnosti začinjenu misterijom kojom i započinje knjiga.
Jedan momaka kojeg Kya pušta u svoju čahuru života, plavokosi je Tate, drag dečko koji joj je bio, na neki način, poveznica na obitelj koja ju je napustila, jer je njezinu obitelj odmalena poznavao i, dok je bio mali, prijateljevao je s njezinim bratom.
Tate joj je ostavljao svaki dan po jedno pero u šumi kako bi pridobio njezino povjerenje. U njemu su se probudili zaštitnički osjećaji, ali i mladenačka naklonost prema djevojci. On ju je naučio i čitati, jer školu nije pohađala.
Čim je naučila čitati, samoću je lakše podnosila. Dok je provodila sate sama pod svjetlom petrolejke, Kya je čitala o biljkama i životinjama.
“Cijeli život gledala je čudesa ravno u oči, pa su joj zakoni prirode sjedali s lakoćom.”
Zbirke su joj napredovale, sustavno razvrstavane po redu, rodu i vrsti; po starosti na temelju istrošenosti kostiju; po najnježnijim nijansama zelene. Ona ni ne shvaćajući, postala je specijalistica za svaki oblik života u močvari i oko nje, za sveukupni, močvarni, biljni i životinjski svijet.
“Znanost i umjetnost ispreplitale su svoje snage: boje, svjetlost, vrsta, život; tkale su remek-djelo znanja i ljepote koje je ispunilo svaki kutak kolibe.”
Kya, djevojka iz močvare, kao lik pomalo podsjeća na Ariel, malu sirenu. U obje priče djevojke otkrivaju” svijet izvan svog svijeta”.
Zaljubit ćete se u likove. Zaljubit ćete se u divljinu. Zaljubit ćete se u ritam ove knjige. Životvorni likovi suprotstavljeni su divljini života. Divlja sloboda i divlja ljepota djevojke i prirode pršte iz svake rečenice ove knjige. Da, zaljubit ćete se.
Kraj ove divne elegične priče, ovog masterpisa, pomalo je bittersweet i potpuno neočekivan. A kad dođete do njega, shvatit ćete zašto se kaže da je Priroda, ponekad okrutna, ponekad blagonaklona, jedna od najboljih (makar ponekad previše radikalnih) učiteljica.
O autorici
Delia Owens koautorica je tri međunarodna bestselera o svom životu znanstvenice u divljini u Afrike. Trenutno živi u Idahu. “Djevojka iz močvare” njezin je prvi roman. Odrasla je jašući konje. Njezina majka ohrabrivala ju je da istražuje daleke hrastove šume govoreći joj: “Izađi napolje tamo gdje pjevaju gusjenice.”. Na kraju je tu maminu rečenicu iskoristila za naslov svog prvijenca. No, smatram da je naslov koji je dodijeljen na hrvatskom puno bolji i puno više odgovara priči. A i naslovnica hrvatskog izdanja je puno ljepša.
Citati
Velikodušno sam citirala očaravajući hrvatski prijevod Petre Pugar kako bi vam što bolje predočila lirsko pisanje ovog nenadmašnog djela.
Malobrojni uđu u legendu.
.
Većinu onog što je zna naučila je od divljine. Priroda ju je hranila, podučavala i štitila kad nitko drugi nije htio. Priroda se činila kao jedini kamen koji struje života neće istrgnuti iz njenih ruku. Rasla je poput vinove loze – sama, no držala je sva čudesa koja je skupljala, na okupu.
“Moram kroz život sama. Ali već sam to i prije znala. Znam već jako dugo da ljudi ne ostaju.”
U najkrhkijoj točki u svom životu okrenula se jedinoj zaštitnoj mreži za koju je znala – samoj sebi.
Lica se mijenjaju, plaćaju danak životu, no oči ostaju prozor u ono što je nekad bilo.
.
“Što su to ljudi učinili zemlji? Svaka kuća, istog oblika kutije za cipele, čučala je na pokošenom travnjaku. Jato ružičastih plamenaca paslo je u nekom dvorištu, no kad se Kya uzbuđeno uzvrtjela na sjedu, shvatila je da su plastični. Jeleni, pak, betonski. Jedine patke koje su letjele bile su one naslikane na poštanskim sandučićima.”
.
” Nitko nije došao ni blizu tome da potpuno napuni mozak.”
.
“Jesenje lišće ne pada, ono leti. Ne žuri mu se, vrluda u toj jedinoj prilici za let.”
.
.
“Možda se mama nikad ne vrati. Možda neki snovi moraju nestati. Podigla je motiku i razbila komad tvrde gline na komadiće.
Više nije sanjarila o letu s orlovima; vjerojatno jednom kad moraš kopati po blatu da bi imao za večeru, mašta splasne i odraste.”
“Preživljavala je na žgancima, kuhanim dagnjama i ponekom zaostalom jajetu od žgoljavih kokoši. Od zaliha joj je ostala samo pokoja šibica, malo sapuna i šaka krupice. Šačica šibica neće biti dovoljna za zimu. Bez njih nije mogla skuhati žgance koje je pripremala za sebe, galebove i kokoši.”
“Možda trebam otić u grad. Bar će mi dat hrane i poslat me u školu. (…) Ne, ne mogu ostavit galebe, čaplju, kolibu. Močvara mi je jedina obitelj.”
.
“Tata mu je mnogo puta rekao da je pravi muškarac onaj koji plače bez srama, srcem čita poeziju, dušom osjeća operu i čini sve što je potrebno da obrani ženu.”
.
“Kya je položila ruku na vlažnu, uzdisalu zemlju. Močvara joj je postala majka.”
.
“Ne moš ić po svijetu i krivit druge za svoje grijehe.”
.
“Močvara nije kaljuža. Močvara je prostor svjetla, gdje trava raste iz vode, a voda utječe u nebo. Rječice teku polagano, krivudaju, pronose sunčevu kuglu do mora, a dugonoge ptice uzlijeću s neočekivanom otmjenošću – kao da nisu stvorene za let – usred graje tisuće snježnih guski.”
.
“Laguna je istodobno mirisala na život i smrt, organska mješavina obećanja i raspadanja.”
.
“Zajedno s viskijem, stanovnici močvare prokrijumčarili su i vlastite zakone – nimalo nalik onima užarenima u kamene ploče ili upisanima u dokumente, već one dublje, utisnute u gene. Drevne i prirodne zakone koje kao da su izlegli jastrebovi i grlice. Kad se nađe stjeran u kut, očajan ili izdvojen, čovjek se vrati instinktima čistog preživljavanja. Brzima i pravednima. Oni će zauvijek biti karta koja dobiva jer se češće prenose s koljena na koljeno nego neki nježniji geni. Nije to pitanje morala, već jednostavno matematike. Među sobom, grlice se bore jednako često koliko i jastrebovi.”
.
Preporučujemo ovu bajku prepunu okrutnosti i nježnost, romansi i usamljenosti, očaja i nade, bajku prepunu emocija katarzičnih razmjera. Bajku prepunu podataka o pticama i lirskih opisa prirode. Preporučujemo ju svima. Nominacija za knjigu godine i od nas.
Knjiški Moljac 