Izdavač: Znanje

Ocjena: 5/5 ★★★★★

Prevela: Morana Šimat

Koja očaravajuća knjiga! Koji uzvišeni stil pisanja! Ljepota i čarolija pršte iz svake rečenice. Svaki opis krajolika mami vas da zakoračite između stranica i nestanete u toj ljepoti sastavljenoj od cvjetnih slova.

O knjizi

Predivna i zamršena priča o prijateljstvu, bajkama i obiteljskim tajnama.
Godina 1919. Mama je bolesna. Otac radi u inozemstvu. Dadilja Jane je previše zaposlena da pazi na Henriettu i na stvari koje vidi – ili misli da ih vidi – u sjenama njihova nova doma, KUĆE NADE. Posve sama, jedino su joj društvo priče, Henry (Henriettin nadimak) otkriva da je Kuća nade puna neobičnih tajni: zaboravljeni tavan, sablasna bića, neobjašnjivi bljeskovi koji trepere u drveću iza vrta.
Jedne noći odluči poći u mrak Slavujeve šume. Ondje će otkriti nešto što će joj promijeniti sav svijet…

Koračala sam kroz vrt, moja se sjena protezala preda
mnom, prema tajnovitoj šumi. Stajala je tamo mračna,
poput olujnog oblaka koji je pao s neba.

Moj dojam

Ovo je obiteljska priča bajkovito ispričana. Priča je ovo koja govori o hrabrosti, upornosti, ljubavi, tuzi, čežnji, usamljenosti i odanosti. Oh, i o magiji. Onoj magiji koja je prisutna u našem životu, ali je često doživljavamo zdravo za gotovo.

Knjigu možete pročitati za sat i pol vremena onako polagano i s užitkom.

Način pisanja je toliko slikovit da će vam rasplesati sve osjete i osjećaje. Koktel osjećaja poput gubitka, tuge, čežnje, suosjećanja, nade, upornosti, usamljenosti, beznađa i hrabrosti u savršeno doziranim omjerima čine ovo bajkovito putovanje vrijednim svaka koraka, svake stranice, svake rečenice i svakog slova.

Godina je 1919. Nakon tragične smrti malog Roberta, brata glavne junakinje Henriette, njezina obitelj se seli na jedno imanje na selu.

Otac odlazi poslom. Majka je zatočena u sobi. A sestrica joj je još beba. Osim dadilje, djevojčica Henry nema nikog.

Jednog dana ona u svojem lunjanju šumom ispred imanja nailazi na prikolicu u kojoj živi misteriozna, neobična žena.

Henrietta (Henry) je jedna divna dvanaestogodišnja djevojčica, predivna, hrabra heroina kroz čije oči je ispričana ova priča. Ona pokušava spasiti svoju rascjepkanu obitelj. I ništa i nitko ju ne može zaustavitu u tom naumu.

Dok joj oca nema, Dr Hardy, psihjatar truje njezinu majku tabletama od kojih joj se majka sve više pretvara u biljku. Namjera mu je da ju zatvori u umobolnicu Helldone (tu je autorica vjerojatno upotrijebila eng riječ “hell”, što znači pakao, kako bi riječima oslikala zastrašujuće mjesto gdje eksperimentiraju na duševnim bolesnicima).

Hoće li Henry uspjeti osujetiti planove zlog doktora? I tko je misteriozna žena iz šume?

Odgovori se kriju u ovoj ljupkoj, bezvremenskoj knjizi.

Kaže autorica da ovu knjigu duguje svojoj ljubavi prema bajkama, a posebno je kao svoju nepresušnu inspiraciju istaknula Alisu u Zemlji čudesa, Tajni vrt i Knjigu o džungli. U knjizi ćete primijetiti mnoge reference na ove knjige.

Eh, da, moram pohvaliti i predivni tvrdi uvez, veliki font koji je užitak za čitanje i savršene ilustracije kojima je ukrašena knjiga. Bravo Znanje!

O autorici

Lucy Strange okušala se kao glumica, pjevačica i pripovjedačica, prije nego što se zaposlila kao učiteljica engleskog jezika i književnosti u srednjoj školi. Živi u Kentu sa suprugom i mačkom. Tajna Slavujeve šume njezin je prvi roman.

Citati

“Otac nas je napustio. Mama je bila tako bolesna da sam je jedva viđala. Htjela sam pomoći. Htjela sam nešto učiniti, ali bilo je usred noći i bila sam sama samcata i imala sam dvanaest godina.”

.

“Bile smo tu – mama, dadilja Jane, Praščić i ja – sve zajedno pod istim krovom, ali zasebne i daleke kao četiri zvijezde na noćnome nebu. Svaka od nas sjala je u mraku sama.”

.

“Odjednom sam se osjetila zastrašujuće sama, ugrožena. Mama je bila bolesna i omamljena lijekovima. Otac nije bio tu. Doktor Hardy je mislio da počinjem ludjeti, a dadilja Jane je postala njegovom uhodom.”

.

“Nakon što je otac otišao, izgubila sam pojam o vremenu. Nekako mi se činilo kao da je svaki dan nedjelja. Provodila sam sate i sate čitajući na deki u vrtu, u sjeni golemoga gorskog javora. Stslno sam čitala jedne te iste knjige, stalno ispočetka – “Alisu u zemlji čudesa”, “Tajni vrt”, “Vjetar u vrbama”, svoje bajke… To su bile knjige mojega djetinjstva. Bile su mi poznate i sigurne. Znala sam kako će završiti.”

.

“Jesmo li mi predmet ovdašnjih tračeva?, pitala sam se. Luda obitelj Abbot – luda majka, luda kći, mrtav sin i otac koji je pobjegao… Još samo malo pa će i ona biti za ludaru, šuškalo mi je u glavi dok sam jurila pokraj pošte, preko mosta natrag kući, u Kuću nade.”

.

“Pa, ovdašnji ljudi govore da u Slavujevoj šumi živi vještica… Prava vještica, s metlom i svim ostalim.”

.

“U Leptiričinoj prikolici vonjalo je na prašinu i bilje i knjige. Mačak se sklupčao pokraj mojih nogu i preo. Petrolejka je treperila na niskom stoliću uz postelju. Kiša je metalno kloparala po krovu prikolice, u daljini je prasnuo grom – rika tigra kojem je pobjegao plijen.”

.

“Što je to?” prodisala sam.
“Slavuj”, prošaptala je vještica. “Ovo je njegova šuma, znaš. Slavujeva šuma.”

.

Pomislila sam na slavuja iz Andersenove bajke – vjerne ptičice koja se vratila pjevati umirućem caru…
“Čudesno stvorenje”, rekla je blago vještica. “Nemaš ga što vidjeti – obična, neugledna, smeđa ptica, a ipak nema ničeg ljepšeg od slavujeva poja.”

.

“Koračala sam kroz vrt, moja se sjena protezala preda mnom, prema tajnovitoj šumi. Stajala je tamo mračna, poput olujnog oblaka koji je pao s neba. Mogla sam namirisati oporost krijesa nošenu zrakom i srce mi je zalupalo. Uvjeravala sam samu sebe da to nije nikakav zastrašujući miris; mirisalo je na jesenje šetnje Hyde Parkom – na Noć krijesova, Noć vještica… “

“Doktor Hardy je želio da svakome bude nešto. Možda se osjeća još važnijim, pomislila sam, ako su svi bolesni.”

.

“Leptiri ispunjavaju svijet bojama i svjetlošću. Noćni leptir ne donosi svjetlost – stalno je traži. Noćni je leptir ukleti stvor. To bi trebala znati.”

.

.

“Doktor Hardy ovo ne bi dopustio, pomislila sam. Nikakvi veliki pothvati nisu za sićušne knjigoljupce ženskog roda poput mene. Vjerojatno je mislio da mi treba nekakav lijek kojim bi se izliječila moja malešnostni knjigoljupstvo.”

.

“Priče imaju moć. I katkad moramo biti vrlo hrabri da bismo ih ispričali.”

.

“Stvarni se ljudi jednostavno ne uklapaju u jasne crno-bijele obrasce iz bajki.”

.

“Vatra je poput živog stvora. Mora disati, i treba je hraniti.”

.

“Kraći život gori kratko, ali sjaji…”

.

“Znaš što ti je činiti kad moraš zakoračiti u tamu, zar ne, Hen?” pitao me je.

Odmahnula sam glavom.

“Gledaš tamu ravno u oči. I trčiš prema njoj.”

.

“Katkad možeš prisiliti ljude da te slušaju. A katkad možeš preuzeti stvar u svoje ruke slušali te oni ili ne.”

.

“Cijelu šumu obasja srebrna svjetlost i onda se, odjedanput, sa slavujevom pjesmom vineš visoko i lebdiš među zvijezdama.”

.

“Kakvo bi svijet bio divno mjesto kad bi svi maštali kao ti.”

Preporučujem svima koji imaju onu umjetničku crtu usmjerenu prema lijepoj književnosti, poetičnim izrazima, bajkovitim opisima i svima onima koji su dovoljno odrasli da ponovno čitaju bajke.

Link za kupnju: https://znanje.hr/product/tajna-slavujeve-sume/276407