Izdavač: Znanje

Ocjena: 5/5 ★★★★★

Prevela: Jelena Pataki

Moćna poruka upakirana u vrckavu i u isti tren, tužnu priču.

O knjizi

Annie je već toliko dugo vremena tužna da je zaboravila sve druge osjećaje. Njezin očaj prati je poput sjene iz dana u dan. Sve dok ne sretne Polly. Polly je sušta suprotnost Annie. Neobična je, vesela i sretna. Njezina ju je bolest naučila da je život prekratak da bi se tratio na nevažne stvari.

Polly ima 100 dana da pomogne Annie pronaći sreću. Annie je uvjerena kako je to nemoguće, ali ne i Polly. Tako započinje njihovo druženje i Annie pomisli da je možda, ali samo možda, ipak moguće pronaći još nešto lijepo u životu. Uskoro, Pollyna se bolest pogorša i očajnički treba pomoć. Na koncu Annie mora odgovoriti na jedno pitanje, vrijedi li riskirati i dopustiti nekome da nam uđe u život.

Moj dojam

Priča je ovo o važnosti trenutaka koje uzalud trošimo misleći kako ih imamo beskrajno mnogo. Priča je ovo o jednom divnom ženskom prijateljstvu dvije žene od kojih je jedna živa, ali drži se kao da je mrtva, a druga umire, a drži se kao da će živjeti stotine godina. Ovo je veoma moćna i poticajna knjiga.

Tridesetpetogodišnja Annie osjeća se kao da se svijet srušio na nju. Njezin život nije bio lagan. Izgubila je bebu, muž ju je prevario s njezinom najboljom peijateljicom i potom je ostavio kako bi išao živjeti s njom, ona je odselila iz svoje voljene kuće u podstanarstvo i još povrh svega, majka joj je obolila od Alzheimera. Za razliku od Annie, Polly je živjela privilegiranim životom zaštićena bogatstvom svoje imućne obitelji. Ali nakon što se razboli, ona očajnički želi ostaviti trag u svijetu tako što nastoji biti inspiracija drugima. Ona pokrene projekt 100 dana sreće u koji silom gurne Annie koju je prvi put vidjela u bolnici. Na kraju balade, obje budu promijenjene svojim neobičnim prijateljstvom.

Raznolika paleta likova fino se uklopila u pametno razvijenu priču o prijateljstvu i ozdravljenju dobro balansirajući humor i patetiku. Upravo takvi nesavršeni likovi su takvi s razlogom da se čitatelj lakše može poistovjetiti s njima.

Prilično sam sigurna da nikad nisam ništa slično pročitala. Iako… Knjiga se zaista lako čita. Moglo bi se reći da je ovo neki oblik self help-a zapakiran u vrckavu priču koja unatoč vrckavosti obrađuje teške teme.

Mark Twain je jednom prilikom rekao: “Daj svakom danu šansu da bude najljepši u tvom životu.” Mislim da je upravo to poruka koja vrišti iz ove knjige.

A ja bih još dodala: “Prigrlite život bio on dobar ili loš, ne nalazite mu toliko mana svakog dana, mana koje će hraniti vaše nezadovoljstvo… Umjesto toga, okrenite ploču, stvarajte sreću drugima, malim stvarima, malim djelima i svakim poklonjenim osmijehom… Takvim sitnicama vi ste u stanju stvoriti veselje i sebi i drugima makar jedan trenutak u tom danu, a i to je ponekad sasvim dovoljno za sreću.”

Samo nemojte biti vječno natmureni kao Annie.

Jer kako je i sama autorica rekla: “Polly je bolje umirala nego što je Annie živjela. Polly je bila omiljena i svakoga je preostalog dana svijet činila boljim mjestom, a Annie ga je samo kvarila.”

.

Oči imam za svjetlo,
za proljetno zelenilo, za bjelinu snijega,
za sivilo oblaka i plavetnilo neba,
za sunčev sjaj danju,
za svjetlucanje zvijezda noću
i za nevjerojatno čudo
što ima toliko divnih ljudi.

Usta imam za riječ,
za dobru riječ na koju drugi čeka.
Usne imam za poljubac,
ruke – da pomažu i budu nježne,
noge – da pođu na put k bližnjemu,
k onima koji žive u samoći i hladnoći.
A srce imam – za ljubav.

Zašto onda nisam sretan?
Jesu li mi oči zatvorene, usta puna gorčine,
ruke lijene, noge ukočene, srce hladno?
Zar ne znam da sam stvoren
za radost?

~ Phil Bosmans

.

S ovom knjigom, smijat ćete se i plakati, a možda i sami započeti više cijeniti sitne radosti, sve trenutke koje inače ne primjećujete, sve minute koje inače trošite uzalud. Možda i usvojite Pollynu ideju i počnete se častiti sa jednom sretnom stvari svakog dana, od danas, pa sve do samog kraja. Sretna stvar ne mora biti nešto veliko, kako smo rekli, to može biti i neka sitnica poput mekih čarapica, bogatog doručka, komplimenta, osmijeha…

.

“Zrnca pijeska stvaraju planine, trenutci stvaraju godine, a sitnice – cijeli život.”

~ Jean Baptiste-Moliere

.

Kraj je bittersweet, ali drugačiji ni ne očekujemo, jer ne bi bio realan. Ovo je realistična priča koja nas podsjeća na snagu naše volje koja može povećati naš stupanj sreće. Da, kraj možda nije najsretniji… Ali, za utjehu onima koji mrze takve krajeve, u priču je u malim dozama upakirana i romantika i mnogo trenutaka sreće.

.

O autorici

Eva Woods suvremena je britanska autorica ljubića i chick-lita. Podučava kreativno pisanje. Voli vino, pop glazbu i praznike. Živi u Londonu.

Citati

“Najgoru noćnu moru većine ljudi – neizlječivu dijagnozu – pretvorila je u priliku za radost, produktivnost i promjenu vlastitog života – štoviše, tuđih života.”
.
“Nisam htjela…ispraznost. Moje prijateljice – sjajne su, ali strašno pozitivne. Sve bi mi lajkale objave na Facebooku i nikad ne bi iskreno razgovarale sa mnom o činjenici da…umirem, i fotkale bi mi se na pogrebu, stavljale tužne emotikone i na neki način ne bi sjelo.”
.
“Samo želim znati…što su ljudi mislili o meni, prije nego što umrem. Kakva korist od pohvala nakon što me…ne bude? Zašto ne govorimo ljudima da ih volimo dok nas…čuju?”
.

“Stvar sa srećom, Annie, jest ta da se katkad sastoji u suprotnostima. Vrućoj kupki tijekom hladnog dana. Hladnim pićem na suncu. Teško je istinski cijeniti stvari osim ako ne znaš kako je to kada ih nemaš.”

.

“Čovjek se zaista na svašta može priviknuti. U bolnici se možete početi osjećati kao kod kuće. Neznanka vam može prirasti srcu poput najbolje prijateljice. A majka…pa, majka vam može postati poput strankinje.”

.
“Mislim da, zapravo, nismo stvoreni da razumijemo smrt. Katkad zamišljam kako bi bilo prići ljudima u podzemnoj ili na ulici pa ih potapšati po ramenu i reći: > Oprostite, jeste li svjesni da ćete umrijeti? Možda ne danas ni sutra, ali JEDNOM hoćete. < Svi ti ljudi jure na sastanke, u zalogajnice i teretanu. Pitam se što bi se dogodilo da odjednom shvate, da to stvarno pojme. Zar ne bi sve napustila i otišla činiti ono o čemu si oduvijek sanjala?”
.

” Znam. Ponijeli su se šugavo, neopisivo šugavo. Ali… ti si ta koja pati kada ne oprostiš drugima. Ti ih iz dana u dan nosiš u sebi. “
.

“Znaš, kad sam bila mala, umro mi je djed. Kremirali su ga i rasuli njegov pepeo u more – obožavao je brodove. Jednom sam pitala mamu kako ćemo ga posjećivati ako nema grob. Rekla mi je da nisu ljudi u grobovima – to su samo mjesta na koja ih se odlazimo prisjetiti.”
.
“U tome je stvar, znaš. Ja nemam puno vremena, pa želim da ostali učine ono što nisam stigla. Da bulje u umjetnička djela. Jedu kolače…”
.
“I ona je kao… magnet. Skuplja ljude. Beskućnike i lutalice. Oduvijek je bila takva, ali sada kad se razboljela, gore je. Nekako se zakače za nju. A ona smatra da im ionako može dati sve što ima jer joj, kako kaže, preostaju tri mjeseca života.”
.
“Polly je bolesna, ali usprkos njezinoj vedrini, nije bilo moguće zanemariti činjenicu da ju je tumor polagano izjedao iz dana u dan.”

.

.

“Znaš što bih voljela? Voljela bih da sam dolazila ovamo jednom tjedno i samo ih gledala. Zato što mislim da se nikada ne bih razboljela od toga, ali gledala sam samo hrpu gluposti, radne kolege koje sam mrzila, unutrašnjost prljavih vlakova i glupe internetske članke o tome koja se slavna osoba ugojila. Vječito sam jurila na sastanke, brinula se o vrsti maskare koju rabim i bih li trebala krenuti na pilates ili ne. Potratila sam sve vrijeme, Annie.”

.

.
“Život se zacijelo ne svodi na to. Svakidašnje truckanje na posao u autobusu punom srditih putnika. Sjedenje u uredu koji nikada nije očišćen kako treba i to s ljudima zbog kojih je znala prijeći na drugu stranu ceste kako bi ih izbjegla. Sigurno postoji nešto više. Mora postojati.
.
“Ostali su putnici imali slušalice u ušima kao sav normalan svijet. Samo je Polly ustrajno zurila oko sebe, mahala dječici i psima te sve gledala u oči.”
.
“Pitala se kako joj se život sveo na to. Živčani ispad u javnosti zbog promjene adrese i plakanje pred strancima. Nekoć je začuđeno promatrala neznance koji bi izgubili živce. Nudila bi im rupčiće i utješno ih tapšala po ramenu. Nije znala što se dogodilo toj osobi. Osobi kakva je nekoć bila.
Katkad joj se činilo da joj se zažmirila, vratila bi se u spavaću sobu svoje predivne kuće onoga posljednjeg, sunčanog jutra i sve bi bilo dobro.”

Preporučujem svima. “Kako biti sretan”, knjiga je koja je u stanju čitatelju izmamiti suze, istovremeno ga nasmijati, ali i natjerati na razmišljanje, što više čitatelj može tražiti od knjige?

Link za kupnju: https://znanje.hr/product/kako-biti-sretan/278892