Izdavač: Naklada Fragment
Ocjena: 5/5 ★★★★★
Zapratite Blogdana: http://blogdan.rs/
Ovo su literarni oblozi satkani od najfinijih riječi koje poput najljepše melodije obavijaju dušu i srce grijući ih i tješeći ih.U svakoj od priča nailazimo na sitne grumenčiće radosti i utjehe, na svjetlucave dragulje inspiracije i lepršave leptire optimizma i prkosa.
O knjizi
Na prvo čitanje, sve priče napisane u knjizi „Oblozi od tinte“ izgledaju kao priče koje govore o svijetu u kojem živimo, ali kada se čovjek zagleda dublje u redove napisane u knjizi Bogdana Stevanovića, shvati da njegovi zapisi zapravo najviše govore o svjetovima koje nosimo u sebi. Upravo zbog toga, ovo nije knjiga o onome što se opaža, već o onome što se osjeća. Svaka njegova priča gotovo kirurški precizno secira izazovnu stvarnost u kojoj živimo kako bi što jasnije otkrila što se iza nje krije.
Zbog svega toga, iako ovu knjigu jest napisao Bogdan Stevanović, ona ipak najprije pripada nama je smo u njoj opisani svi mi – naši izazovi, naša dvoumljenja i naši grijesi. Najljepše od svega je to što je odmah uočljivo da piščeva namjera nije bila da nas time definira, već mnogo pitomija – da uz njegove priče lakše sami sebe redefiniramo. Zato su „Oblozi od tinte“ ljekoviti za svaku ljutu ranu na našoj duši.
Moj dojam
Što pametnoga reći za knjigu koja je toliko ljekovita da bi se trebala pripisivati na recept svima onima sa najdubljim ožiljcima, onima sa ožiljcima koji se ne vide, a bole više nego bilo koji koji na koži ostavljaju tragove?!
Što reći osim… Ovu knjigu morate imati na dohvat ruke!!!
Ovo su literarni oblozi satkani od najfinijih riječi koje poput najljepše melodije obavijaju dušu i srce grijući ih i tješeći ih.
Možda je najbolje da uvod prepustim samom autoru koji svojim riječima vida rane…
Bogdan, dakle, svoju knjigu započinje ovim riječima:
“Pred tobom je knjiga koja je nastajala skoro cijelo desetljeće. Zapravo, nastajala je dvadeset osam godina, ali je pisana cijelo desetljeće. Ovu knjigu jesu pisale moje ruke, ali su je stvorili ljudi koje sam na svom životnom putu susreo. Možda ja nisam vjerovao u sebe, ali sada znam da je svako slovo koje sam ikada napisao vjerovalo da će se jednog dana naći u knjizi. Danas shvaćam da slova nikada nisam čitao, nego disao. Za mene riječi nisu skup zvukova, nego melodija. Moja olovka nije sredstvo, već instrument. Njome sviram po papiru za svoju dušu.”
Knjiga je sastavljena od 7 tematskih poglavlja: Ogrebotine, Ljubav, Obitelj, Balkan, Depeše s Marsa, Neobjavljene priče i Um.
U svakoj od priča nailazimo na sitne grumenčiće radosti i utjehe, na svjetlucave dragulje inspiracije i lepršave leptire optimizma i prkosa.
Mene osobno, najviše je dotaknula priča o roditeljima i odrastanju, ali pronašla sam sebe i u mnogim drugim pričama. I da vam kažem, na mene su djelovale poput najljekovitijeg Wellnessa. Puno je lakše kad znaš da nisi sam u svojoj boli, da tamo negdje postoji jedna isto toliko napaćena duša poput tvoje koja nosi iste ožiljke kao ti i koja ih, štoviše, s ponosom nosi i sa hrabrošću kroči svaki dan u novi dan, unatoč i usprkos svemu.
Ovo je knjiga koja se, kako i Bogdan sam kaže, ne čita u jednom dahu. Ovo je knjiga koja se čita dozirano. Svako toliko po jedna priča iz teme koja nas u određenom razdoblju zaokuplja. Dozirano i polagano, preko reda i svakako, kako god nam paše, eto, tako se ova knjiga čita. Degustira se, jer je slasna i dozira se, jer je poput lijeka, a lijekovi se, znamo, moraju uzimati u točno određenim dozama, u protivnom postaju otrov.
Iz crne tinte traga svojeg životnog iskustva, Blogdan je izvukao najljepše boje.
On se nije libio pokazati svoje rane i ogoliti svoju dušu, krvariti na tintom posutom papiru… Onaj tko nije svim sredstvima nastojao potisnuti sve ono negativno, svu patnju, sve padove, pokušaje i promašaje, taj nikad ne može biti siromašan, u njemu kuha vrelo mudrosti, on iz svojih bitaka izlazi veći, jači i mudriji, njegove boje kojima oslikava stranice, i kada su samo crnom tintom ispisane, pune su pratećih boja koje čitateljima donose motivaciju, olakšanje, dubinu, utjehu i inspiraciju.
Bogdan svoju knjigu završava riječima kojima se obraća čitateljima:
“Nikad te ne lažem, ali možda i ne govorim istinu. Znam sigurno da ti pišem moju verziju stvarnosti koja je naučila biti oslobođena od potrebe za bilo čijim odobravanjem. Među ovim slovima, ja sam našao sebe. Život. Besmrtnost. Ja pišem za sebe, za ljubav, za sutra. Tebi dugujem zahvalnost, jer čitajući dijeliš sav taj teret sa mnom, a da to i ne znaš.”
O autoru
Web: https://blogdan.rs/
Facebook: https://www.facebook.com/blogdan.rs/
Instagram: https://www.instagram.com/blogdan_/?hl=hr
Twitter: https://twitter.com/blogdan_
Citati
“Duboko u nama postoje emocije i odlike koje su univerzalne nezavisno od toga kojeg smo spola. To su ljudskost, poštovanje, iskrenost, ljubav i dobronamjernost.”
“U svjetskim ratovima pucaju bombe, u ljudskim – srca. U svjetskim ratovima gube se životi, u ljudskim – nada.”
“Kad se ljudima slomi srce, rijetko se čuje lomljava.”
“Tko je daleko od očiju, nije daleko od srca, jer ljubav nije mjerna jedinica za udaljenost, nego jedinica građe i funkcije svih živih bića. Ne zna za daljine, blizine, širine. Samo za dubine. Samo oni praznog srca, a punog trbuha kažu da se od ljubavi ne živi, zato im ne vjerujte. Ona daje život. Ne maže se na kruh, već je ljubav baš taj kruh. I ako treba, radije ću umrijeti zbog praznog želuca, ali sit od ljubavi, pa neka onda kažu 𝘣𝘪𝘰 𝘫𝘦 𝘴𝘪𝘳𝘰𝘮𝘢𝘩 𝘬𝘰𝘫𝘪 𝘫𝘦 𝘻𝘯𝘢𝘰 𝘷𝘰𝘭𝘫𝘦𝘵𝘪, bolje je to nego 𝘣𝘪𝘰 𝘫𝘦 𝘣𝘢𝘬𝘴𝘶𝘻 𝘬𝘰𝘫𝘪 𝘫𝘦 𝘷𝘰𝘭𝘪𝘰 𝘫𝘦𝘴𝘵𝘪.”
“U doba kad svi čuju, a zapravo nitko ne sluša, nema svrhe govoriti. Pišem jer danas čitaju samo odabrani, još samo oni koji se nadaju boljem, koji vide dalje, koji znaju razumjeti i voljeti. Ostali gledaju ponuđeno, slušaju već ispričano, ponavljaju izrečeno, vide očigledno i gutaju sažvakano. Svi su počeli ličiti jedni na druge, iako smo svi posebni, jer se boje biti vlastita bit. Svijet ne mijenjaju oni koji znaju kako, već oni koji su dovoljno hrabri da to žele. Zato pišem. Nekako naivno vjerujem da se riječju može promijeniti svijet. Ne ovom mojom, nego svakom koja govori o ljubavi.“
“Balkan je mjesto gdje je i dalje priroda netaknuta, a voda se kupuje, gdje su njive plodne, a hrana se uvozi, gdje je zrak čist, ali se teško diše. Kao da je tu nebo nekako bliže čovjeku, pa se čini da grudi pritišće jače nego bilo gdje drugdje na svijetu. Balkan je prostor gdje nije poželjno izdvajati se, a ipak ima posebnih. Gdje se puno toga ne može, a ipak ima načina. Gdje je svašta zabranjeno, a ipak postoji. Prostor je to na kojem se rodilo puno velikih ljudi bitnih za ovaj svijet, a na kojem danas žive neki mali ljudi koji se svađaju zbog toga kome pripadaju mrtvi. Balkan je jedno mjesto gdje se svi međusobno razumijemo, ali se ne shvaćamo. Gdje govorimo isti jezik koji svi razumiju, ali ga zapisujemo različitim pismima koje ne znaju svi čitati. Gdje gledamo u isto, a vidimo različito.”
“Zovem se Ime. Prezivam se Prezime. Nije bitno koji jezik govorim, već što izgovaram. Ne gledam očima, već gledam u oči. Samo čujem ušima, ali slušam srcem. Nije bitna boja moje puti, već svjetlost moga puta. Nije bitno jesam li normalne visine, već mogu li visoko biti normalan. Ne dodirujem rukama, već se rukujem dodirima. Ne volim, jer ljubim, nego ljubim jer volim. Nije bitno koliko ću godina živjeti, već koliko godina sam živ. Nije bitno kako izgledam, nego kakvi su mi izgledi da budem. Nije bitno jesam li vjernik, već ima li se povjerenja u mene. Nije bitno kojega sam spola, već kojem spolu sam bitan. Nije kraj blizu, nego je vječnost skora.”
“Pred pitomima i divlji uspiju ustukniti. Prava ljubav i okamenjena srca pretvara u kamenje mudrosti.”
“Ljubav je odluka, jer je to svjesno biranje da nam nešto što je životni ideal postane način življenja. Ne bojte se, za to ne treba hrabrosti. To je jedan oslobađajući tren kada shvatiš da, pored svega onoga što je oko tebe ljubav, i ti iznutra postaješ ljubav.”
Nema tog dušmana iz prošlosti koji nam može nanijeti više bola nego vlastiti ego u sadašnjosti.
“Ako ja izvršavam svoje obveze u predviđenom roku, očekujem i svoju plaću u roku. Ako ja ne kasnim na posao, ne želim ni da moja plaća kasni.“
“I tako u jurnjavi za stjecanjem i imanjem neprimjetno postajemo robovi kapitalizma. Skinuli smo srednjovjekovne okove, ali imamo umjetno serviranu slobodu na kapitalističkim pozlaćenim tanjurima.”
“Brza hrana, brza blagajna, brza traka, brzi internet… A spori životi. Nešto je tu naopako, jer se danas više ne prodaju proizvodi ni usluge, prodaje se samo vrijeme. U tom umjetno stvorenom, a nama realnom svijetu, kapitalistička sloboda postala je uniforma koju svatko može obući, parfem kojim se svatko može namirisati i putovnica s kojom svatko tobože može sve, a vrlo dobro zna što ne smije… Svi misle isto, izgledaju isto, klimaju glavom na isto… U tom i takvom svijetu nema slobode. Zato se poletnima potkresuju krila čim polete, radoznalima čupa jezik čim prozbore, a pitomima lome potkoljenice čim prohodaju. Primorani su potpisivati paktove s vragovima i krvnicima o šutnji, a sve to samo da bi preživjeli. Znaju da će dočekati svitanje samo ako ne postavljaju pitanja, ako ne povezuju činjenice, ako ne gledaju široko i ako ne govore javno.”
“Uspješnima se danas smatraju samo ljudi kojima je CV kojekakvim bitnim kvalifikacijama ispunjen do nečitljivosti, a život nerijetko isprazan do obesmišljenosti.”
“Stvorena je atmosfera linča čitavog ljudskog roda gdje svaki tren, iako si misaono ljudsko biće s emocijama, moraš dokazivati pravo na postojanje svakome.”
“Jebite se vi, zabrinuti i dobronamjerni, isto koliko i oni licemjerni i zlonamjerni. Ja vrijeme mjerim poljupcima. A vi koji ga mjerite po satu, kalendaru i krsnom listu, pokušavajte i dalje kupovati besmrtnost u ljekarni, na fakultetu ili od poslodavca. Mi koji smo je našli u zjenicama očiju, jagodicama prstiju, listovima knjiga, osmijesima neznanaca, i da hoćemo, ne bismo vas mogli uvjeriti da dođete na našu “stranputicu” gdje nikad nije kasno, nikad nije uzaludno i gdje je uvijek pravo vrijeme.”
“Na snazi je SELFIE generacija. Prošlo je vrijeme kada su u kategoriju lažljivaca spadali prodavači magle. Došlo je novo vrijeme, kada je najbitnije prodati sebe. Žive se Instagram životi. Umjesto da stvarno živimo lijepe trenutke koje bismo kasnije podijelili na društvenim mrežama, počeli smo forsirati trenutke koje ni ne živimo, da bismo ih dijelili na društvenim mrežama.
“Sistem nas je počeo učiti da volimo sebe samo kroz to kakvu sliku imaju drugi o nama.”
“Mogu te drugi naučiti jezike, ali samo ti odlučuješ što ćeš njime govoriti, mogu te drugi naučiti kako da koristiš kompas, ali samo ti odlučuješ kojim putem ćeš ići, mogu te drugi naučiti kako se preživljava, ali samo ti odlučuješ kako ćeš živjeti.”
“Emotivni daltonisti, sve dok svijet gledaju očima, ne mogu uočiti stvari koje samo srce može vidjeti.”
“Zato svi vi s punim mudima spermatozoida i ovarijima koji katapultirate jajne ćelije, ili kontrolirajte ta svoja ovlažena međunožja, ili odgajajte tu djecu kad vam se omaknu. Ovako više ne ide. Lako je tuđim kurcem gloginje mlatiti, a još je lakše svojim napraviti dijete.”
“Prirodno stanje duše je sloboda.”
“Kome još treba polovica da bi bio cijeli? Znači da, ili nije potpun, ili mu nedostaje netko polovičan.”
“Ako ste vlasnik tvrtke, niste vlasnik svemira. Kao što ima drugih radnika za koje vi kažete da” jedva čekaju” moje radno mjesto, isto tako ima i drugih poslodavaca koji bi željeli baš ovakvog radnika. Kapitalističkim egocentrizmom i obezvrjeđivanjem ljudi koji za vašu tvrtku ostvaruju profit pokazujete samo na kakvom malograđanskom biznis-planu počiva vaš posao. Dok god ne shvatite da, iako ste vi kao poslodavac motor poduzeća koji pokrećete, radnici su njegovo gorivo. Zbog toga, bez njih ne možete stići nigdje.”
“Sve te napukline na koži nisu slika slabosti, to je mapa tvoga puta, to je sinopsis tvog iskustva, ožiljci na tvojoj koži, tvoje su prirodne tetovaže.”
“Ja sam dijete razvedenih roditelja. Danas, okruglo deset godina nakon razvoda, moja majka i moj otac su dobro. I ja sam dobro. Samo mrzim praznike. Ne podnosim Božiće i Nove godine. Tad mi nekako najviše nedostaje to čega više nema. Dobro sam. Samo prezirem ove fertilne napaljene maternice i dignute kurčeve koji nagonski štancaju djecu kojoj nisu spremni dati ljubav. Imam poriv kastrirati sve muškarce koji prave djecu jer im je vrijeme, a histerektomiju ženama koje rađaju djecu jer misle da im isto to vrijeme ističe. Nisu djeca za svakoga, iako ih svakakvi mogu imati. Dobri roditelji komuniciraju međusobno zbog dobrobiti svoje djece. Dobri roditelji ne seru jedno o drugom i ne bore se za naklonost djeteta, jer odgoj nije natjecanje nego čast.”
Hvala na posveti, dragi Blogdan. Hvala na tvojim oblozima. Meni su pomogli. Bila mi je čast i zadovoljstvo upoznati tebe uživo, kao i tvoju dušu utkanu u melodiju na papiru.
Preporučujem knjigu apsolutno svima kao obloge za duševne rane, kao lijek za traume, kao rame za pustiti suzu i ruku koja tapše govoreći da će sve biti u redu.
Kupnjom ove knjige donirate 10 kn udruzi Krijesnica.
Knjiški Moljac 