Izdavač: Redak

Ocjena: 5/5 ★★★★★

Ilustratorica: Dona Tomić

Zagrebite sivilo života i uronite u ocean boja ove iznimne i maštovite domaće autorice… 💛

O knjizi

Zbirka kolumni i kratkih tekstova izlivenih spontano u čaroliji nekih, naoko, najobičnijih dana koji su dali najbolje lekcije. Nepretenciozan izazov za preokret razmišljanja iz sivila u boje koje nam najbolje pristaju.

Ovo je druga Natašina knjiga koju smo pročitali i moramo priznati da smo oduševljeni. Prvu knjigu Mi. Žene imate na ovom linku – Recenzija i njome smo isto tako, otpuhani… Ona je slikarica riječima. Umjetnica i dirigentica… Ona unosi prštave boje sivim slovima, nanosi poteze srcem i slika dušom…

Tekstovi su to koji vam mogu poslužiti kao inspiracija, kao utjeha, kao alarm za buđenje.

Nataša u njima budi ljude koji su poput nojeva zarili glave u sivilo svakodnevice i podsjeća ih na prave vrijednosti u životu. Na sve one, male, ali velike stvari koje su ljudi negdje putem, koračajući kroz život, zaboravili, potisnuli ili izgubili…

Ovo su tekstovi koji se doziraju… Koje čitate svaki dan, mrvicu po mrvicu… Kojima potez po potez bojite nanovo svoj život veselim bojama.

Jeste li već zagrebali svoju sivu?

O autorici

Nataša Jukić rođena je 1978. godine u Splitu. Po zanimanju je suradnik u odgojno-obrazovnom procesu, pomoćnik u nastavi djeci s teškoćama. Inače je kolumnist portala Roditelji.hr, gdje redovito objavljuje svoje tekstove od koji se neki nalaze i u ovoj zbirci. Praktičar je NLP-a (neuro lingvističkog programiranja) te vještine istog primjenjuje u radu kako s djecom tako i odraslima. U slobodno vrijeme, slika, održava kreativne radionice s djecom, voli i uči.

.

Citati

“Zamislite koliko se ljudi u ovom trenutku, dok vi ispijate svoju omiljenu kavicu i brinete oko računa za struju, pozdravlja sa svime po posljednji put. S livadama i cvijećem i pticama i travom, nastoji ponijeti u duši obrise najdražih lica, miris njihove kože, tamo negdje gdje nema sutra. Zapitajte se jeste li nekoga zakinuli za lijepu riječ. Jeste li nekoga zaista povrijedili, a da mu nikad niste to priznali oči u oči…”
.
“Ne svojatajte. Prolazni smo na ovom svijetu. Neće nas pamtiti po suknjama, torbama, po 35 vaza za cvijeće koje nam pune police. Pamtit će nas po onome što smo im slili niz leđa poput vode tekućice, pogotovo one lijepe i tople na koju možda nisu navikli.”
.
“Jednog dana, koji se neće najaviti ničim posebno, doći će za svakog od nas, kraj ovom putovanju.”
.
“Ja mojima uvijek kažem: umrem li prva, nemojte me pod ploču uvaliti. Prospite me po nekoj od livada. Pustite me slobodnu. Bez cvijetova i susjedovih pogleda. Bez aranžmana, odvratnih mramornih ploča i drugih pizdarija samo da “vide ljudi”.”
.
“Uzimamo zdravo za gotovo, kao da ćemo vječno biti tu negdje, jedni drugima, kao da nas neće nikakvo sutra okrznuti. Trudimo se ne misliti o prolaznosti, jer nam je tako lakše.”
.
“U redu nam je da su ljudi gladni, da se zarađuje na bolesnoj djeci… Ali dajmo aplauz svakome od vas ako se možete pogledati u ogledalo, i ako pomažete prvom do sebe – onda ste vrijedni aplauza. Ako i niste, pokušajte biti…”
.
“Oprostite što se ima oprostiti, ne zamjerajte, prenesite ljubav kome trebate… I ne ostavljajte nedovršene rečenice s onima do kojih vam je stalo.”
.
“Ostavite trag. Privikavajte ovaj svijet na bolje. I pokušajte ne ostati dužni ni sebi ni drugima…”

.

“Jedino što uvijek nosimo sa sobom je naša savjest! Od nje ne možemo pobjeći, ni u najskupljem automobilu.”

.

“Zaogrnuta vjetrom s planinskih kaputa… Obučena u najslaniji val što mi more daje. Zatakla san dišpet u ovu divlju kosu, zapjevala tiho… Pa jače… Dok nisam oblake isparala i sama po sebi radost prolila, kao čipkom se smijehom okitila. Pa nek’puše vjetar, nek pjeni more. Neka ljudi pričaju o čemu im drago. “

.

“Zaljubljenik sam u pisanu riječ otkako pamtim. Otkako znam da se ljubav može napisati, da me bajka može uspavati, topla priča utješiti…”

.

“Mi. Idioti. Beskičmenjaci. Jadnici današnjice. Čuvari prošlosti o kojoj zapravo ne znamo ništa. Slijepi prema budućnosti, jer koga briga. Besramnici. Prognanici iz smisla, iz svega onoga što čovjeku vrijedno treba biti. Siročići zatrpani stvarima za koje ni ne znamo u svako doba čemu nam zapravo služe, ali imamo ih… Svega imamo, a sebe nemamo. Mi. Jadnici. Nojevi s glavama u pijesku… Dokoni šetači svijeta koji čekaju da im netko drugi raskrči smeće pod nogama. Lijenčine. Mi. Spavači. Mjesečari. Sanjari. Mi koji apatijom jedino ovo i zaslužujemo. Mi smo oni koji sustavno pristaju na sve. Na davanja i plaćanja… Pristajemo na otrove u hrani koju redovito kupujemo… Potičemo farmaciju koja nas truje, jer nam se ne da ubrati kadulju… Mi. Jadnici. Idioti. Koji smo zaboravili sačuvati i Zemlju i Sunce. Mi. Besramnici. Jadnici današnjice. Djeca nekog davno zamišljenog svijeta kojeg smo pogubili… ubili… zaboravili.”

.

“Jedini talent koji si stvarno priznajem je sposobnost maštanja… U svakom trenutku mogu zamisliti ono što mi je ispričano, ili se mogu prebaciti u neki svijet ako mi ovaj stvarni trenutno ne odgovara. Ne da budem izbjeglica od stvarnosti, nego samo da svjesno i na trenutak odem i uživam u vjetrovima koji me miluju umjesto da me šibaju. Stvarnost je teška ponekad… Nagomilaju se stresovi, strahovu, računi i brige, jednostavno kolotečina učmalosti uradi svoje i onda je potrebno naći ispušni ventil. Moj je ventil u mojoj mašti…”

.

.

“Ajmo se radovati tuđem uspjehu, ajmo proživjeti nečiju bol… Sve se može ako se srce otvori. Ajmo vjerovati da može biti bolje, da nisu svi ljudi zlikovci sa skrivenim namjerama… Ajmo ljubiti, voljeti, sanjati.. Pružiti ruku, pa i preko volje ako treba… Ajmo se staviti i u tuđu kožu tu i tamo prije nego osudimo, uzrugamo, uvrijedimo. Budimo ljudi jedni drugima.”

.

“Ne volim kad su knjige složene po bojama. Ni kad su franzete ošišane ravno. Ne volim simetriju.ni u odjeći, a kamoli u ljudima. Ne volim simetriju. U kojoj su obaveze i zastrašivanja za svakoga… A sloboda za gotovo nikoga… Ne volim kad nametnuta “nejednakost” poremeti jednakost u vrijednostima.”

.

“Pa da se baš u ovom obliku rodim, izabrala nikad ne bih. Radije bi zrakom bila. Vatrom vrelom. Radije bi tekla planinama, obraze kupala, sramote im ispirala. Radije bi zemljom bila, pa kad me gaze da mi to normalno bude, da za drugo ne znam i drugo ne išćem. Ovako čovjekom moramm biti, ako znam, ako mogu, ako smijem.”

.

Preporučujemo apsolutno svaki uradak ove predivne, mlade, maštovite autorice. Njezini tekstovi unose boju u sivilo svakodnevice.

Link za kupnju: https://www.webknjizara.hr/knjige/proza/zagrebi-sivu-natasa-jukic