Izgubljeni raj ★ Cees Nooteboom

izdavač: Fraktura

Ocjena: 4/5 ★★★★

Prevela: Romana Perečinec

“Taj svijet je uništen. Zar nisu svi za tim tragali, za izgubljenim rajem?”

Senzualna priča prepuna simbolizma. Priča je ovo o putovanju, ljudskoj melankoliji, anđelima, ljubavi i izgubljenom Raju.

O knjizi

Jedno od najvećih imena suvremene svjetske književnosti Cees Nooteboom u zrelom razdoblju svoje bogate spisateljske karijere latio se bajke. U hvaljenom romanu Izgubljeni raj plete zavodljivu priču o anđelima, ljubavi i potrazi za iskonskim početkom. Nooteboom pripovijeda o dvoje ljudi koji se slučajno susreću u Perthu, o Brazilki Almi koja odlazi u Australiju kako bi prebrodila traumu i nizozemskome književnom kritičaru Eriku čiji je život odavno izgubio svaki smisao. Alma u Perthu može postati anđeo zahvaljujući neobičnome umjetničkom projektu, a Erik je ondje susreće siguran da je ona njegov anđeo… I dok Alma, studentica umjetnosti fascinirana anđelima, pripovijeda u prvome dijelu romana, u drugome tu ulogu preuzima Erik, oštri književni kritičar u čiji će jednolični život Alma unijeti dašak tajnovitosti i uzbuđenja. Sjajno ispripovijedana priča o Almi i Eriku prepuna je ironičnih komentara i duhovitih dijaloga koje je Cees Nooteboom podložio besprijekornim spojem suvremenih, povijesnih i mitskih slika te iznjedrio još jedno prozno remek-djelo.

Moj dojam

“Tko je to iz svijeta protjerao ideju o anđelima, a ja ih još uvijek osjećam oko sebe?”

Cees Nooteboom, intrigantni Nizozemac, jedan od najistaknutijih nizozemskih književnika, moderni mudrac, definitivno nije komercijalan autor. Za njega se može reći samo da je umjetnik.Kako sad opisati tu njegovu neopisivu umjetnost?Njegove rečenice su pitome, meke poput trave u proljeće, prozračne i jasne poput plavog ljetnog neba, a opet duboke i prožete hipnotizirajućom esencijom istine i nepogrešivošću promišljanja o životu.Ovaj pisac za mene je pravo otkriće.Njegov stil pisanja podsjeća me na djela Kahlila Gibrana. A njega obožavam.Rečenice su tako pitke, tako glatke, a neke doslovno oduzimaju dah. Melankolija obavija cijelu priču notama potisnute nostalgije i nekakve mirnoće koja u sebi nosi aktivni element vječne potrage za smislom i korijenima svega što postoji, potrage koja poput Sizifa ne posustaje unatoč uzaludnosti svojih napora.Ovo je malo čudo lirike, dubinsko vrelo mudrosti rijetke ljepote opisa iskonskog iskustva svijeta oko nas i naših korijena zapakirano u ljubavnu pričicu modernijeg doba.

“Posvuda po gradu bili su skriveni anđeli, a cilj je bio da ih pronađeš što više.”

Sanjiva, glatko ispričana priča prati mladu ženu u njezinoj potrazi za ljepotom.Neću se toliko oslanjati na opis radnhe, jer on ovdje pada u drugi plan. Imate ga gore u sinopsisu. Ovdje radnja nije toliko bitna koliko je bitna atmosferičnost i simbolika.Nenormalno puno toga je ugurano u svega 172 stranice, što je impresivno, jer ovako virtuozno ispleteno ni najmanje ne čini priču pretrpanom.

Čitanje ove knjige je nježno poput anđeoskog dodira, eterično i eleganto poput bijelig cvijeta koji se njiše na toplom povjetarcu, prozračno i prosvjetljujuće poput sunca, očaravajuće i čarobno, nadahnjujuće i smiono, provokativno i maštovito, slojevito i sofisticirano, prepuno ironije, a nadasve kapriciozno.

Spoj duhovnog, fizičkog i umjetničkog ovu knjigu čini malim umjetničkim djelom. Četiri eterične zvjezdice zato jer mi je falilo malo i radnje unatoč maestralnosti svega ostalog.

Eh, da, Perth Angel Project, događaj opisan u knjizi, zaista je organiziran 2000. godine.

O autoru

Cees Nooteboom (rođen 1933. u Den Haagu) smatra se jednim od najvažnijih nizozemskih autora. Prozaik je, pjesnik, putopisac i esejist, dobitnik najvažnijih nizozemskih književnih nagrada. Njegovi romani i putopisi prevođeni su diljem svijeta. Godine 2003. dobio je Austrijsku državnu nagradu za europsku književnost, 2004. nagradu P.C. Hooft, a 2009. nagradu Prijs der Nederlandse Letteren (Nagradu za književnost na nizozemskom jeziku), za Berlijnse notites (Berlinske bilješke) dobio je Njemačku književnu nagradu. Među brojnim djelima izdvajaju se romani De ridder is gestorven (Vitez je umro), Rituali, In Nederland (U Nizozemskoj), Allerzielen(Dušni dan), Izgubljeni raj, knjiga pripovjedaka Lisice dolaze noću te putopisi Een nacht in Tunesië (Noć u Tunisu), Een avond in Isfahan (Večer u Isfahanu), Nootebooms Hotel (Hotel Nooteboom) i Skitnje do Santiaga. Zbirka pjesama Licht overal (Svjetlo posvuda) objavljena je 2013., a godinu prije zbirka eseja Pisma Posejdonu.

Citati

“Ja sam voajer. Jedan je od najvećih užitaka tijekom putovanja promatrati nepoznate koji ne zaju da ih gledaš. Uvijek želim znati što ljudi čitaju, no uglavnom su ljudi žene, jer muškarci više ne čitaju. A žene, takvo je moje iskustvo, bilo da su u vlaku, na klupi u parku ili na plaži, često drže svoje knjige tako da ne možete vidjeti naslov. Obratite pažnju sljedeći put.”

“Ništa od onoga što mislim nije dozvoljeno, ali nitko mi ne može zabraniti da mislim ono što mislim.”

Opsjednuta sam anđelima. Rafael, Botticelli, Giotto, samo da su krila. To je zato što i sama želiš letjeti, kaže Almut.
“Ponekad sanjam da letim. Ona Giottova obrušavanja, sigurno ih je kopirao od kometa, ti anđelu tako munjevito lete zrakom da za sobom ostavljaju svijetleći trag u kojem su njihova stopala već nestala. Muškarci su. Žena nikada ne bi tako letjela.”

“Zamisli.”
“Zamisli što?”
“Da spavaš s anđelom. To bi stvarno bilo posebno, ta krila, to lepetanje i šuškanje dok svršava. Kad ih rastvori i poleti s tobom u nebo…”

“Sve je tanko poput paučine, prozirno, iluzija. Nikada se neću naviknuti na ovaj svijet zato što sam u svijetu, a i nisam.”

“Čitale smo o vremenu snova, o vremenu prije vremena i sjećanja, dok je svijet bio ravan i prazan i nije imao nikakve obrise, i dok u njemu još nije bilo drveća, životinja, hrane, ljudi, sve do trenutka, nitko ne zna kako, u kojem su se iz oceana ili s neba ili preko ruba svijeta pojavili junaci, mitski praroditelji.”

“Što smo više čitale, to smo manje razumjele, toga je bilo previše i bilo je previše nerazumljivo.”

“Ono što nas je privlačilo, bila je činjenica da nikada ništa nisu zapisali. Nikada ništa nije bilo zaustavljeno, sve je bilo sveto, ali ništa nije stajalo u knjizi, prirodu nisu uništili, a priroda ih je hranila. Sve što su smislili tijekom svog beskrajnog vremena bilo je vidljivo samo u umjetnosti, i to uglavnom u umjetnosti koju su odmah uništavali, crteži u pijesku, slikarije na njihov tijelima namijenjene ritualnim proslavama, umjetnost koja je bila svačija, ali ne i naša, zato što nismo imale ključeve tajni. Dalje od površine nećemo stići. Htjele smo razumjeti, ali nismo mogle, istovremeno se radilo o apstrakciji i o materijalnoj stvarnosti. Kako to prevesti u nešto što razumiješ, sanjanje koje nema veze sa snovima, nego je imenica koja želi označiti poredak svijeta od početka univerzuma do vremena prije sjećanja. Bilo je to previše za naše sedamnaestogodišnje glave, zapravo je još uvijek tako. Ljudi-munje, dugina zmija i sva ona druga bića u ljudskom i ne-ljudskom obličju koja su prolazila kaosom još neoblikovanog svijeta i koja su sve stvorila i naučila ljude kako se moraju odnositi prema univerzumu. U tom vremenu snova mitski su praroditelji na svijet bacili mrežu snoviđenja. Kozmogonija u kojoj nikada ništa nije bilo napisano, a li u kojoj je sve imalo svoje mjesto, svijet bez pisanog jezika, beskonačna enciklopedija znakova…”

“Anđelima nije mjesto među ljudima.”

“Čovjeka ne treba gledati kao životinju, nego kao biljku! Biljku s razgranatim korijenjem! Kao što korjenove dlačice iz zemlje upijaju hranjive tvari, tako i crijevne resice upijaju tvari iz kaše koju dostavlja probavni sustav i predaju ih krvi u stanicama organizma!”

© Martina Semitekolo Photography /Knjiški Moljac

“Ne mislite li da je to krasna riječ, nesporazum? Sve je počelo nesporazumom, a taj se niz nastavlja u beskonačnost. Prvo žena posluša zmiju uza sve prateće posljedice, zatim se pak neki jedrenjak nasuče na nepoznatu obalu gdje se oslikani ljudi skrivaju u grmlju ili se netko jedne večeri odveze u pogrešan dio grada i više nikad neće biti ista osoba. Ne znam zapravo ni jednu knjigu u kojoj se na kraju ne radi o nesporazumu. Hamlet, Madame Bovary, Marcel koji nije znao da ga Gilberte voli, Otelo koji vjeruje Jagi, ako o tome razmislite… Jeste li već razmišljalino onome tko je izmislio raj? Mjesto bez nesporazuma? Beskrajna dosada koja tamo vlada može biti zamišljena jedino kao kazna. Takvo što može zamisliti samo loš pisac.”