Izdavač: Profil
Ocjena: 3/5 ★★★
Prevela: Davorka Herceg-Lockhart
Autorica velikih svjetskih hitova Minijaturistica i Muza napisala je snažan i duboko potresan roman o tajnama, pripovijedanju, majčinstvu i prijateljstvu, o tome kako se gubimo i pronalazimo.
O knjizi
Jednog zimskog poslijepodneva na Hampstead Heathu 1980. godine Elise Morceau sreće Constance Holden i ubrzo je njome posve očarana. Constance je privlačna i zagonetna spisateljica prema čijem se romanu snima veliki holivudski film. Elise odlazi s Connie u Los Angeles i dok Connie pronalazi mjesto u tom novom svijetu punom zvijezda i lažnih prijateljstava, Elise se ne snalazi. Nakon što je svjedočila neugodnom događaju na svojoj rođendanskoj zabavi, Elise je naglo donijela odluku koja će joj zauvijek promijeniti život. Tri desetljeća kasnije Rose Simmons traži odgovore na pitanja o svojoj majci koja je nestala dok je ona bila beba. Saznavši da je zadnja osoba koja je vidjela njezinu majku bila Constance Holden, spisateljica koja se povukla iz javnog života na vrhuncu svoje slave, Rose je odlučila pokucati joj na vrata u nadi da će čuti priču o svojoj majci, ispovijest…
Moj dojam
Iako spisateljica jest napisala jedan duboko potresni i sjajan roman, iskreno, ja nisam kliknula s njim. Ovo je njezin drugi roman koji čitam. “Muza”, prvi njezin roman koji sam čitala, bio mi je puno poetičnije napisan i odisao je tom nekom atmosferičnošću koja mi je u “Ispovijesti” poprilično nedostajala.
Priča kao priča mi je od početka bila pomalo predvidljiva, kako sam se primicala sredini, malo je postajalo interesantnije, ali, doslovno malo, ne, nije me kupila, niti priča niti likovi… Doslovno sam se jedva natjerala da dođem do kraja. A kraj mi je bio nekako razvodnjen, nedorečen, ono, kao da nešto tu nedostaje…
Mislim da njezino pisanje jednostavno nije “my cup of tea”. Ali ajmo malo i pozitive. Ono što mi se sviđa, općenito kod njezinih knjiga je to što ona ponire duboko i istražuje dubine tih svojih ideja koje nam donosi u svojim pričama. Koliko sam vidjela, izgleda da joj svaka knjiga, pa i ova, između ostalog, nosi tu neku notu misterije protkanu kroz cijelu priču i ta nota misterije stvara tu simfoniju magije koja je svojstvena njezinom stilu pisanja. Fali mi ta raskoš njezinih opisa koji su me kupili u “Muzi”.
No, nije sve samo u misteriji, većinski dio ipak pripada onom hard realizmu (možda je u tome problem, jer taj realizam u kombinaciji sa depresijom svakodnevice nije nešto što volim u literaturi), i upravo to što ta misterija koketira sa realizmom daje tu težinu i ljupkost cijelom djelu. Ali ta ljupkost je predviđena za one koji baš takve realistične fikcije vole… Radnja, dakle, odiše tim teškim realizmom.
Kao spisateljica, Burtonica nam daje uvjerljiv uvid u spisateljski proces. Rose Simmons je u svojim tridesetima i još uvijek pojma nema što bi sa svojim životom (jedina stvar s kojom sam se mogla poistovjetiti. 🤦🏼♀️)
“Morala sam prestati kritički se promatrati i pronalaziti nedostatke. Morala sam zgrabiti samouvjerenost. Često se govori da samo glupa žena misli da je gospodarica svojeg vremena. Tijelo joj ima druge planove.”
Ta stagnacija u njezinom životu nagna ju na potragu za odgovorima u vezi njezine davno nestale majke. Ona želi odgovore. Ona zahtjeva istinu. Ona dobiva ispovijest…
“Došla sam k Connie u potrazi za svojom majkom, a umjesto toga, ona mi je poklonila mene samu.
Radnja skakuće između sadašnjosti i prošlosti. I to je jedna od stavki koje su me počele nervirati. Gotovo svaka druga knjiga je na takav način konstruirana.
Prisutan je taj neglorificirani pristup majčinstvu, postporođajna depresija, beznađe i izgubljenost u vrtlogu života… Likovi su uvjerljivi, ali niti s jednim se nisam povezala. Priča me nije impresionirala, nije me čak ni dirnula, ali to ne znači da priča nije dobra, nego, jednostavno, priča nije za mene. Da se ja izrazim poetično: “Peiča ne dodiruje strune moje duše.” 😁😂🤭
Da rezimiramo… Meni je knjiga bila razočaravajuća, vjerojatno zato jer nije my cup of tea, ali i možda zato što sam nakon tolike pompe oko ove knjige imala previsoka očekivanja.
E, da završim s nečime što mi se baš jako sviđa… Naslovnica. Ovo je definitivno jedna od najljepših naslovnica.
O autorici
Jessie Burton, britanska je spisateljica, autorica romana “Minijaturistica”, “Muza” i “Ispovijest” koji su prevedeni na 38 jezika.“Minijaturistica” prodan je u milijun primjeraka samo u jednoj godini, a dobitnik je nagrada National Book of the Year i Prema tom je romanu BBC One snimio televizijsku seriju.Jessie Burton piše recenzije i članke za New York Times, Harpers Bazaar, UK, The Wall Street, Journal, The Independent, Vogue, Elle, Red, Grazia, Lonely Planet Traveller i The Spectator.Napisala je i roman za djecu “The Restless Girls”.Do sad smo od ove autorice recenzirali knjigu “Muza”.
Citati
“Stvaran svijet može biti…prenaporan.”
“Zeleni zec bila je priča puna bijesa. Bila je mnogo prizemljenija i senzualnija. Bila je to priča o zaljubljenoj ženi…”
“Naravno, na tim sam stranicama tražila svoju majku…”
“Nisam htjela fikciju, htjela sam da mi netko kaže istinu.”
“Zeleni zec priča je o usamljenosti života, o očaju koji se javlja kada ljubav krene po zlu. To je priča o beskrajnoj potrebi da se bude s drugima i o vječitoj želji da ih se odgurne od sebe.”
Preporuka svima onima koji uživaju u fikciji koja odiše realizmom, prepunu te neke težine i nostalgije sa daškom depresije u koju je upletena nota misterije.
Knjiški Moljac 