Izdavač: Znanje
Ocjena: 5/5 ★★★★★
Prevela: Maja Ručević
Maestralni vrtlog užasa koji vas usisa u sebe i baci na ljepljivu mrežu otrovnog pauka kojem ne možete pobjeći sve dok ne pročitate zadnju stranicu i zaklopite knjigu…Nevino i stvarno da ne može biti stvarnije, emocionalni tornado bez imalo patetike…
O knjizi
Njihova kuća nalik je na sve druge u Demu. Ili gotovo nalik. U kući postoje četiri sobe. Jedna za nju, jedna za brata Gillesa, ona u kojoj prebivaju roditelji i soba strvina. Njezin je otac veliki lovac i moćni predator. Majka je plašljiva i bljedunjava ameba koja robuje mužu i ispunjava sve njegove prohtjeve. Subota brata i sestre protječe u igri na groblju automobila, među olupinama. I tako sve dok jednoga dana jezovita nesreća ne uzdrma stvarnost. Otada se njezin voljeni Gilles više ne smije, a ona osjeća kako nešto mračno i zloslutno buja u njemu. Iako ima samo deset godina, ona želi promijeniti taj život koji kao da je kaotična skica stvarnoga života. Stoga se ova hrabra djevojčica, prava ratnica, baca u boj sa sirovom stvarnošću. U međuvremenu odrasta u privlačnu tinejdžericu koja otkriva svoje tijelo, pohađa sate za napredne mlade znanstvenike kod osebujnog profesora Pavlovića te ni u jednom trenutku ne gubi nadu kako će
ponovno ugledati osmijeh na bratovu licu…
Moj dojam
Mračno, nasilno, a ujedno nježno i nadahnjujuće… Neugoda oplemenjena dozom magije i fantazije…
“Mi smo živjeli u stambenom naselju koje se zvalo” Demo”. Pedesetak sivih kućica nanizanih kao nadgrobno kamenje. Otac ga je zvao ‘Demon’. “
“Smrt je stanovala kod nas. I promatrala me svojim staklenim očima.”
Adeline piše tako dječje nevino, “Lolita” zavodljivo, a opet tako pirsajuće okrutno, kao da spojiš medeni spisateljski stil Laini Taylor i brutalni spisateljski stil Stephena Kinga.
Knjiga me je od prve rečenice silovito zgrabila… I usisala me u vrtlog…Tornado emocija. Tjeskoba. Frustracija. Nemir. Klaustrofobija. Bizarni opisi još bizarnijih događaja. Brutalnost na entu. Patrijarhalni režim. Traumatizirana djeca. Nasilje nad ženama. Zlostavljanje u obitelji. Mučenje nevinih životinja. Toksična sredina. Kuća puna životinjskih leševa. Brat čiji mozak jede crv. I sve to ispričano iz perspektive male, ali duhom snažne i bistre djevojčice…
“Obitelj objeduje zajedno, voljeli to ili ne. To smo gledali na telki. Osim što su na telki pritom izgledali sretno.”
Njezin otac nije volio svoj posao knjigovođe u zabavnom parku. Omiljena rečenica mu je bila: “Veliki jedu male.”
“Moj je otac uništavao moju majku, ali ptice za to nisu marile. To mi se činilo utješnim. I dalje su cvrkutale. Drveće je šuštalo, vjetar pjevao u krošnji kestena.”
Majku opisuje kao mršavu, bezličnu ženu, duge mlitave kose, svojevrsnu amebu koja se nikad ne buni i sve radi robotski….
“Moja se majka bojala mog oca. Ne znam je li postojala prije nego što je upoznala njega. Pretpostavljam da jest. Sigurno je sličila nekom primitivnom, jednostaničnom, lagano prozirnom obliku života. Amebi.”
“Uvijek su me intrigirale fotke s njihova vjenčanka. Otkako pamtim, uvijek sam listala album u potrazi za nečim. Za ljubavlju, divljenjem, poštovanjem, radošću, smiješkom… Nečim… Nikad to nisam pronašla. Na slikama se moj otac držao isto kao na fotkama s lova, izuzmemo li ponos. Dakako, ameba nije baš dojmljiv trofej. Nije ju preteško uloviti, jedna čaša, malo ustajale vode i hop!”
Ne mogu reći da sam uživala u čitanju nekih dijelova. Ubili su me u pojam. Slomili su mi srce. Isfrustrirali su me do te mjere da sam poželjela da mogu nalupati neke likove onak’ pošteno. No, ne mogu reći da nisam uživala u čitanju, per se. Ova spisateljica je u meni probudila neki posve novi osjećaj koji sam sebi kontradiktoran. Pomalo mazohističan.
Djevojčica (kasnije mlada djevojka) me je oduševila. Snažniji, a stvarni ženski lik nisam vidjela jako dugo u literaturi… Sve je zapravo krenulo od Gillesa, točnije od sladoledara… Bizarna nesreća bila je okidač.
U svakome od nas spava anđeo ili spava vrag, zvijer, hijena… Određeni traumatični događaji sposobni su da probude to nešto uspavano u nama, tu neku iskru dobra ili sjeme zla… Sjeme zla je očito prikriveno spavalo u njezinom mlađem (i jedinom) bratu i traumatičan događaj je naišao na plodno tlo…
“Mislim da više nije ni osjećao. Pokvario mu se stroj za proizvodnju emocija. Osjećao je jedino ako je bila riječ o ubijanju ili mučenju. Nešto se dogodi kad ubiješ. U velikoj ravnoteži svemira pomakne se jedan element i to proizvede izuzetno moćan osjećaj.”
Gilles je pao razred. Škola ga nije ni najmanje zanimala. Nije ga zanimalo ništa osim smrti.
“Kada me opazio, čudno me pogledao. Činilo mi se kao da me gleda sama hijena. Taj izraz njegova lica, to nije bio on. Slutio je na krv i smrt. To me sjetilo činjenice da je zvijer lutala, a sad je spavala u mojoj kući. Tada sam shvatila da ona živi u mom bratu.”
Postoje ljudi koje sranja koja doživljavaju u djetinjstvu, potaknu da postanu netko i nešto, da budu društveno korisni, da postanu genijalci, liječnici, vatrogasci, izumitelji i umjetnici, s druge strane ima ljudi (poput Gillesa i njegova oca) koje traume u djetinjstvu slome i skrše svu ljudskost u njima, pojedu ih iznutra dok ne ostanu samo hodajuće olupine koje su gladne tuđe patnje. A na kraju, postoje i ljudi koje nevolje i traume pretvore u amebe (poput njihove majke). Nije toliko ni do nevolja ni do trauma… Do ljudi je….
Spojler: Samo se nadam da je ipak uspjela izumjeti taj stroj (natpis na tajanstvenom pištolju govori u prilog tome) i da je uspjela izmijeniti surovu prošlost i možda barem spasiti nevine životinjice….
“Ja sam bila uvjerena da ću jednog dana uspjeti promijeniti prošlost. No, za to će trebati vremena, a dok čekam, život mog malog brata nalikovat će na jednoličnu dugačku autocestu prekrivenu životinjskim kosturima.”.
Ja bih osobno, koliko god voljela svog brata, da sam nazočila prizoru kojem je glavna junakinja nazočila, doslovno, ubila boga u njemu… I više mu ne bi palo na pamet da muči sirote životinje. Izbila bi mu i crva i hijenu i cijelu Afriku iz glave da sam nazočila tom prizoru… Taj prizor je praslika budućeg sociopata… Točnije, mali se već u toj ranoj dobi skoro, pa u potpunosti razvio u sociopata, i to u ubojicu sociopata.
Ova je priča, za moj pojam, svjetski osmišljena i još vještije napisana. Pred sam kraj, naša djevojčica, glavna junakinja, postepeno se pretvara u djevojku, tijelo joj se mijenja, a njezina strast se u potpunosti okreće znanosti.
“Preskočila sam razred. Ostali učenici bili su još godinu iza mene, ali i dalje sam ih smatrala hrpom okrutnih i bezveznih kretena. Sve nešto njuškaju, bez ikakve konkretne akcije. Djevojke su se bojale da ne ispadnu uličarke, a dječaci opsjednuti pohotnici. A zapravo je bila riječ samo o organizmima koji su ošamućeni tom kakofonijom hormona koji se duboko mijenjaju. A u tome nije bilo ničeg sramotnog. Moja škola bila je jedan ogromni crni betonski blok obrubljen s nekoliko stabala. Imala je taj šarm bunkera, okruženih pripitomljenom vegetacijom. Priroda koja je odavno izgubila svoje bitke. Učionice su imale po nekoliko uskih prozora… U tim okovima nije postojala iluzija o slobodi…”
Koliko god užasa je ispričano u ovoj kratkoj priči, priča je svejedno, do samog kraja, ostala nevina i ljupka. Kako je to uopće moguće? Ne znam kako, ali znam da ju ja nisam mogla ispustiti iz ruke. Toliko nasilja i toliko trauma, toliko boli i strahota ispričano bez imalo patetike. Maestralno… Fenomenalno… Nevjerojatni prvijenac!!!
Priča te proguta, ali progutaš i ti nju
I još bih voljela naglasiti da ćete ju lako čitati jer ima taj veći font koji zaista, ali zaista odmara oči. Doslovno mi je muka više od onog stisnutog minijaturnog fonta gdje ubijam vid… Ovo je lakoća čitanja… Voljela bih kad bi više knjiga bilo tiskano sa ovako lijepim, jednostavnim i odmarajućim fontom.
O autorici
Adeline Dieudonné
Godine 2018. objavila je svoj prvi zapaženi roman La Vraie Vie (Stvarni život) koji je osvojio nagradu Première Plume za 2018., nagradu za roman Fnac za 2018., nagradu za srednjoškolce Renaudot 2018, nagradu Filigranes, nagradu Goncourt za Belgiju, nagradu Goncourt. izbor Italije, nagrada Premier Roman de Chambéry i nagrada Victor-Rossel za 2018. godinu.
Citati
“Više ništa nije imalo smisla. Moja stvarnost se istopila. Vrtoglavo ništavilo kojem nisam vidjela izlaza. Tako opipljivo ništavilo da sam mu mogla osjetiti zidove, pod i strop kako se stežu oko mene. Počela me gušiti divljačka panika. Poželjela sam da me netko, netko odrasli, primi za ruku i stavi u krevet. Zamijeni putokaze u mom postojanju. Objasni mi da će sutra biti kraj ovome danu… Ali nije došao nitko.”
“Što je tiše govorio, to je strašniji bio bijes iza te tišine.”
“Magija je mrtva. To je priča za malu djecu. A ja više nisam bila dijete.”
“Voljela sam prirodu i njezinu besprijekornu ravnodušnost. Što mi se god događalo, ona bi uvijek iznova nastavljala sa svojim preciznim planom opstanka i reprodukcije.”
“Putovanje kroz vrijeme je poput besmrtnosti, ali treba znati prihvatiti neprihvatljivo. Čovjek nastoji sve spoznati, to je u njegovoj naravi, djetinjoj prirodi. Promatraj, spoznaj, objasni – to je zadaća znastvenika. No ne miješaj se. Svemir ima svoje zakonitosti prema kojima funkcionira, to je sustav koji sam sebe proizvodi, ujedno kreira, upravlja sam sa sobom, nikad nećeš biti lukavija od njega.”
Preporuka svima koji imaju jak želudac i snagu volje za istrpjeti sve užase kojima obiluje ova knjiga. Ako ste ljubitelj Stephena Kinga, ovo vam neće teško pasti. Mašta je ista. Brutala je ista. Način pripovjedanja je nešto sasvim novo. Posebno. Pomalo kao med, pomalo kao arsen. Originalno. Usudite se zakoračiti u vrtlog… I pustite da vas usiše…
Link za kupnju: https://znanje.hr/product/stvarni-zivot/284022
Knjiški Moljac 