Lilith ★ George MacDonald

Izdavač: Ognjište

Ocjena: 5/5 ★★★★★ (10)

Prevela: Zrinka Dragun

Ovaj roman zaslužuje deset zvjezdica od pet mogućih. On prelazi sve granice dobrog romana i utemeljuje svoje mjesto pod izvanredni. Nije uopće čudo da je ovaj autor bio nadahnuće Lewis Carrollu, autoru Alise u zemlji čudesa, Tolkienu za kompletnu sagu o Međuzemlju, kao i C. S. Lewisu, inspiracija za sagu o Narniji. Ovo je masterpiece… Iskra pakla i dašak raja…

O knjizi

Moj dojam

Toliko smo bili oduševljeni ovom knjigom da nismo znali kako započeti recenziju, kako ju dovršiti, koje citate izvući (kad smo “podcrtali” gotovo svaku rečenicu u knjizi)… I eto, sad, tri mjeseca nakon što smo ju pročitali, polako se usuđujemo da napišemo svoj dojam o njoj.

Prvo da vas upozorimo da je ocjena naš sveukupni dojam, ali nadalje napisani utisci su pretežno moji. Pišem vam ih ja, Martina prethodno se konzultirajući sa Renatom, zapisavši i pridodajući svojima i njegove dojmove. On je priču shvatio slojevito i oslonjeno na religiju, ja sam zaronila mrvicu dublje…

Kako, dakle, započeti…. Hmmm… Nisam toliko vješta s riječima kao što je to bio autor ove knjige niti sam toliko vješta s riječima uopće, pa ću se, za početak, rado poslužiti sa citatom Johna Greena; “Sometimes, you read a book and it fills you with this weird evangelical zeal, and you become convinced that the shattered world will never be put back together unless and until all living humans read the book.” (The Fault in Our Stars).

Da, upravo takav osjećaj, dojam i entuzijazam na mene ostavlja ova knjiga. Na prvi dojam je to samo fantasy roman, ali kad samo malo zagrebemo ispod površine, slojevi i slojevi novih svjetova čekaju na nas. Neki će reći da je ovo jako čudan roman i ja ću se s njima složiti, jer u moru “jaje jajetu” sličnih knjiga, ova vidljivo strši… Samo… Ja bih to “čudno” ipak preimenovala u “čudesno”. Ovo je čudesna priča u kojoj čitatelju koji pomno prodire u suštinu priče, čudesa se otkrivaju jedno za drugim svakim novim ulomkom. Metafizika i mistika vrište iz svake alegorijom ogrnute rečenice…

Ova knjiga je, da, prepuna alegorija, a njezine mudrosti su poput mrvica kruha porazbacanih na njezinim stranicama. Te mrvice kruha nešto su najukusnije što je moj knjiški um degustirao. Riječi poput meda tek i melem su za dušu i sva ljudska osjetila, ali isto tako mogu biti i klin u očima površnog čitača. Površno shvaćena, ova knjiga može se usporediti sa vizualnom slikom sjene predmeta iza bijelog zastora projicirane pomoću laterne maglice. Postoje dani kada i najkraća izgovorena riječ treperi, odzvanja i dotiče ono nešto nespoznatljivo u nama, a postoje i dani kada i najpoetičnije rečenice ne dotiču niti jednu strunu u nama. Riječi mogu biti oružje, a mogu biti i lijek, a i kod lijekova i kod otrova, bitna je umjerenost i bitno je vrijeme. Za neke je možda došlo vrijeme da pročitaju ovu knjigu, a za neke vjerojatno nije… I sve je to dobro… Sve je to za ljude… Mi ovom recenzijom možemo dati vama samo naš dojam i naš osobni uvid. Na nas je priča ostavila neizbrisiv trag, zabljesnula nas je poput zasljepljujuće svjetlosti i prodrla u ono nešto u nama poput munje iz vedra neba, neočekivano i nezaustavljivo. No da ne zapadnemo pretjerano u patetiku, već ste vjerojatno (sasvim sigurno) shvatili da nas je knjiga opčinila… Ono što želimo reći je da nas je oduševila ta nekakva lakoća prezentiranja tako dubokih tema. To je ono što ovu knjigu čini pravim draguljem, način pisanja koji nam izmaštanim svjetovima donosi uvide… Znate onaj osjećaj koji imate čitajući neka djela, onaj osjećaj toplog prisjećanja na neku davno minulu ljepotu, harmoniju i vječnost… Ako vaša duša cvijeta dok čitate o duhovnosti isprepletenoj s fikcijom, onda ćete razumjeti što vam pokušavamo dočarati…

Vane svoj put započinje slijedeći Gavrana koji se mota po njegovoj privatnoj biblioteci te netragom nestaje (nešto poput Alise kad slijedi Bijelog Zeca)… On svoje buđenje započinje kad mu isti taj Gavran postavi pitanje; “Tko si ti?” (opet možemo provući paralelu sa Alisom)… Sve se, ali ama baš sve, u knjizi vrto oko toga da je odgovor na sve unutar nas i naše uspavane svijesti, a nikad izvan nas… Enigma slijedi enigmu… Potencira se razmišljanje da su svi ljudi nedovršeni. Oni su kipari i kip, slikari i slika, muzičari i glazba, a većina njih nije toga svjesna. Oni su kao zelene jabuke kozmičkog drveta. Plodovi koji su još uvijek zeleni, jogunasti i tvrdi (tvrdoglavi), ali jednog dana, kad za to dođe vrijeme isti će dozrijeti i postati će predivno voće na kozmičkoj trpezi…

Priča je u isto vrijeme kriminalno nejasna, čudovišno lijepa i maglovito mistična. U meni je izazvala neki oblik paradoksa: bez daha sam jurcala stranicu za stranicom istovremeno se nadajući da priča neće završiti, ono, nikad… Nadajući se da će zauvijek trajati, a da ću ja letjeti njezinim stranicama dok se potpuno ne utopim u njezinom čudovišno lijepom svijetu…

Ova knjiga, makar u sebi nosi tu nekakvu natruhu patrijarhalnih aspekata, u svojoj suštini, knjiga je ovo za sva vremena, planina je ovo od riječi i slova koja odolijeva zubu vremena. Koje god promjene se događale u svijetu, vječne istine, upletene u ovu priču, vječno će biti prisutne; kako ovladati sobom, kako primiti svjetlost, kako pognuti glavu kad pogriješimo, kako se pokajati, kako oprostiti…

Priča je, dakle, ispričana iz perspektive gore spoemnutog muškarca, Vanea, koji se zatekne u neobičnim situacijama u još neobičnijim dimenzijama prostora i vremena. Priča jest ispričana iz njegove perspektive, ali glavni lik cijele knjige nije samo on nego i Lilith. A tko je Lilith? Neodoljiva princeza tame? Vampirski demon koji otima djecu? Primarno zlo i njegovo iskupljenje? Sve to i mnogo više…

Nažalost, istina je takva da istine i vrline sadržane u ovoj priči uopće ne djeluju na neke čitatelje, čak bih se usudila reći da na većinu ne djeluju ni najmanje. Ta većina se uhvati za prvi, temeljni premaz priče i onda o tom sloju diskutira, kritizira i donosi zaključke. Čitatelji su to koji svoja opažanja temelje na toj “čvrstoj” površini vode, jer ih je strah zaroniti u nju. Ja osobno smatram da onaj tko nije spreman zaroniti u dubine ne bi trebao donositi zaključke o “moru” na temelju opažanja njegove površine. Za zaranjanje je potrebno poznavati barem neke osnove hermetičkih zakonitosti. Knjige koje dopiru do naših struna mogu stvoriti neku vrstu euforije, neku vrstu opijenosti… Ova knjiga je izvan vremena i ako ju površno čitamo, ona pada u vrijeme i postaje ograničena. Bukvalno shvaćanje na površinu iznosi poveznice na kršćanstvo i patrijarhalni odnos prema ženama, a toliko toga ostaje nespoznatljivo onome tko tako uokviri svoj dojam…

Čak i najbogatiji jezik ima ograničeni fond riječi, ali ono što mi možemo staviti u te riječi je neograničeno. Najbolji primjer je George i svi ljudi koje je on inspirirao…

KAKO JE LEWIS CARROLL DOŠAO NA IDEJU ZA “ALISU U ZEMLJI ČUDESA”

Carroll je bio prijatelj sa cijelom MacDonaldovom obitelji, pogotovo s njegovim sinom Grevilleom. Kao i sve MacDonaldove prijatelje, i Lewis Carrola je privlačilo sve vezano za mistiku. Georgeova djeca zvala su Carrolla “ujak Dodgson” (Lewis Carroll je pravim imenom Charles Dodgson).

Slika preuzeta sa stranice Wikipedija; prikazuje Louise MacDonald (ženu Georgea MacDonalda) i četvero djece Loise i Georgea poredane oko njihovog obiteljskog prijatelja Lewis Carrolla.

Lewis Carroll je bio i iznimno talentirani fotograf. On je fotografirao jedanaestoro djece Georgea MacDonalda… A MacDonald obitelj je bila njegovo beta čitateljstvo za “Alisu u Zemlji čudesa”, naime prvo je Louise Alisu čitala svojoj djeci, a onda se cijela obitelj oduševila pričom i nagovorili su Carrolla da priču objavi. Iz sljedećih citata preuzetih iz MacDonaldove priče “Lilith” možete vrlo jasno vidjeti otkud su izronile ideje za Alisu koju znamo.

“Reci mi, onda, tko si ti – ako kojim slučajem znaš.”.
“Kako bih to mogao ne znati? Ja sam ja, pa to moram znati.”.
Smjesta sam postao svjestan kako mu ne mogu dati predodžbu o tome tko sam. Doista, tko sam ja? Tada sam shvatio da ne poznajem sebe… I tako sam šutio, i to je bila moja mudrost; jer što sam trebao reći stvorenju poput tog gavrana, koje je kroz neočekivani događaj vidjelo u srž bića?

“Nitko za sebe ne može reći da je on on, dok prvo ne spozna da jeste, pa tek onda što jeste. Zapravo, nitko nije on sam, i on sam nije nitko. U tome ima više nego što sada možeš vidjeti, ali ne više nego što bi trebao vidjeti.”

“Nisi mi ništa skrivio nazivajući me gavranom, ili me njime smatrajući, dopustio si mi da postojim, što je vrhunac svega što netko može zahtijevati od svojih bližnjih.”

“Bio sam izgubljen u prostoru koji nadilazi maštu…”

“Kao zrcalo”, rekao je knjižničar, “s godinama je postalo pohabano; ali to nema veze: njegova jasnoća ovisi o svjetlosti.” … tračak sunčeve svjetlosti pao je na zrcalo na zidu, nasuprot onome zidu na koji je bilo prislonjeno prvo zrcalo, i na prašini sam ugledao pet odbijenih zraka prema zrcalu koje se nalazilo na podu. Ali od potonjeg se nijedna zraka nije odbijala; činilo se da prolaze pravo kroz njega… …iznenada sam postao svjestan da su naši odrazi nestali iz zrcala,koje je izgledalo kao da je puno bijele izmaglice. Promatrajući, ugledao sam vrhove planinskog lanca kako se postupno pojavljuju iza izmaglice i postaju sve jasniji i jasniji. Uskoro je izmaglica potpuno nestala, otkrivajući pogled na divlju pustaru…

“Ti i ja koristimo iste riječi s različitim značenjima. Često nismo u mogućnosti reći ljudima ono što bi trebali znati, jer oni žele znati nešto drugo, pa bi stoga samo krivo razumjeli ono što smo im rekli.”

“Zagonetka slijedi zagonetku!” uzviknuo sam. “Nisam došao ovamo kako bi mi bile postavljane zagonetke.” “Doista, ti si sam jedna zagonetka. Ono što ti nazivaš zagonetkama, to su istine, a djeluju ti kao zagonetke zato što ti nisi istinit.” “Sve gore od gorega!” uzviknuo sam. “Ali ti moraš riješiti zagonetke! One će se nastaviti postavljati, sve dok ne budeš razumio samog sebe. Svemir je zagonetka koja se pokušava osloboditi, a ti mu svoja vrata držiš čvrsto zatvorena.”

KAKO JE C.S. LEWIS DOŠAO NA IDEJU ZA NARNIJSKE KRONIKE

C.S.Lewis je prekasno otkrio Georgea MacDonalda (nakon što je George već prešao na “onaj svijet”), ali to nije umanjilo Georgeov utjecaj na njega. Lewis je MacDonalda nazivao “my master” i cijelog svog života veličao je koliko je upravo on zaslužan za sve što je on napisao tokom svog života… Najveći utjecaj vidljiv je u Narnijskim kronikama. “Posljednja bitka”, posljednja knjiga serijala od sedam nastavaka knjiga o Narniji inspirirana je gotovo u potpunosti sa Georgeovom knjigom “Lilith”, kao i strukturama ostalih Georgeovih izmaštanih svjetova. Gotovo sam sigurna da je profesor Digory Kirke (pojavljuje se u tri od sedam knjiga kronika o Narniji; “Čarobnjakov nećak”, “Lav, vještica i ormar” i “Posljednja bitka”) inspiriran likom i umom, glavom i bradom, Georgeom MacDonaldom… Isto tako i Dr Cornelius (lik koji je mentor, savjetnik i u svakom smislu učitelj mladoga Princa Kaspijana u jednoj od knjiga sedmerostruke sage o Narniji)… C.S. Lewis je također, u Georgeovu čast, objavio knjigu koja nosi njegovo ime “George MacDonald”. Knjiga je antologija čitanja tog najnadahnjujućeg i najutjecajnijeg pisca iz sjene svih vremena, gospodina MacDonalda. Vjerojatno nema ništa takvoga kao što je čitati knjigu vašeg omiljenog autora koji govori o vašem drugom omiljenom autoru sa bezgraničnim oduševljenjem… Geografija sedam dimenzija i brojka sedam uopće oslanjaju se kod svih tih pisaca na židovsku Kabalu… Iz sljedećih citata možete vidjeti neke dijelove “Lilith” koji su oblikovali ideje za sedam knjiga o Narniji;

Kako sam mogao živjeti život u svijetu čije sam sve zakone morao naučiti? To bi, međutim, bila pustolovina! U tome je bila utjeha; pronašao svoj put kući ili ne, barem ću imati rijetku prednost poznavanja dvaju svjetova…

“Misaoni mozak zgrade, bio je pun tajanstvenih stanovnika, od kojih bi se neki mogao u bilo kojem trenutku pojaviti u knjižnici u kojoj sam sjedio. Nigdje nisam bio siguran. Iznajmio bih, prodao bih to strašno mjesto u kojemu je zračni portal stajao vječno otvoren stvorenjima, čiji život nije bio od ljudske vrste.”

“Ako ne znam ništa o svom potkrovlju, što me može onda sačuvati od moga vlastitog mozga? Što je u pozadini moga razmišljanja? Jesam li ja uopće ondje? Tko sam, što sam ja?”

“Dva predmeta” , rekao sam, “ne mogu postojati na istome mjestu u isto vrijeme.””Zar doista ne mogu? Nisam to znao!” – “Sad sam se sjetiokako vas zaista tako uče. To je velika greška, jedna od najvećih što su ju sveznalice ikada učinile.”

“Zatim je govorio o odnosima između uma i tvari te o osjetljivosti prema obilježjima, na način koji sam mogao razumjeti tek vrlo malo, odakle je krenuo na još čudnije stvari, koje nisam mogao uopće shvatiti. Glvorio je o dimenzijama, rekavši mi kako ih postoji puno više od tri, od kojih se neke odnose na moći koje se doista u nama nalaze, ali o kojima mi zasad ne znamo apsolutno ništa.”

KAKO JE TOLKIEN DOBIO INSPIRACIJU ZA LOTR, SILMARILLION I PRIČE SA ARDE…

Iako ga je Tolkien malčice i kritizirao zbog pretjeranog moraliziranja u pričama poput “Lilith”, nećemo na to gledati kao na istinsku kritiku, jer svi znamo da je J.R.R. Tolkien i sam sebe krtizirao za svoje epsko djelo “Hobit”. Iz sljedećih citata možemo jasno vidjeti koliki je utjecaj “Lilith” imala na LOTR;

“Dok sam vrtio svoj prsten ne bih li uhvatio odgovor zvijezde na sunce, ugledao sam pronicljivo crno oko kako me promatra… Od prizora sam zadrhtao pa sam ispustio prsten, a kad sam ga podigao, oko je nestalo iz njega.”

“On je još uvijek u Zlokobnoj šumi, bori se s mrtvima.”

J.R.R. Tolkien u svojim poznatim esejima “On Fairy Stories” reflektira bajkovitost MacDonalda riječima: “…njegove priče su priče o moći i ljepoti…”

MacDonald možda nije bio tako poznat kao gore navedena legendarna imena velikih začetnika fantasy žanra, ali je zato kroz njih zaslužan za sva djela tih divnih pisaca koje imamo danas. Na neki način možemo slobodno reći da bez gospodina Georgea ne bi danas imali ni Alisu niti njezinu Zemlju čudesa, niti Aslana niti Narniju, niti Hobita niti Međuzemlje… Da ne zaboravim napomenuti kako je George osim gore spomenuti nadahnuo još brojne pisce, između ostalih i  Madeleine L’Engle i Mark Twaina.

Poklon koji nam je George ostavio u naslijeđe je neopipljiv, ali možete ga osjetiti dok se prepuštate njegovim izmaštanim krajolicima, kao i krajolicima legendi koje su nam ostavili iza sebe epske svjetove. No, da se vratimo na Lilith… Ovo nije djelo čija je misaona struktura riječi oblikovana da zadivi publiku, tj, čitatelje, ne, ovo djelo je napravljeno da na neki način razljuti čitatelje, da ih gurne u ponor, da ih im skine sve maske i da ih razriješi svakog komada odjeće. Moral koji je provučen kroz priču suptilno je poniranje u dubine čovjekove psihe i rasvjetljavanje najmračnijih poriva koji se tamo kriju. Sve što vidimo na Zemlji, sve što vidimo oko nas predstavlja jedan majušni dio stvarnosti… Stvarnost je neizmjernost vidljivog svijeta koji uvelike zavisi od promatrača, a manje od objekta promatranja…

“U nekim prigodama zgodnije je u prvi plan staviti ptičju osobnost. Svaka osoba, kao što bi trebao znati, ima zvjersku osobnost – i ptičju osobnost, i glupu riblju osobnost, da, i jezivu zmijsku osobnost – a potrebno je dosta gnječenja i lomljenja da ih se ubije. Možeš procijeniti kakav je čovjek po stvorenju koje najčešće izlazi na površinu.”

“Ovdje prekidam svoju priču kako bih napomenuo da ona obuhvaća stalni napor izricanja onoga što ne može biti izrečeno čak ni približno točno, budući da su zbivanja, koja su ovdje zabilježena, po svojoj prirodi, kao i po prirodi stvorenja na koja se odnose, toliko neizrecivo različita od bilo kojih zamislivih događaja u ovome sustavu, da uih mogu prikazati, koristeći oblike i jezik života ovog svijeta, jedino iznošenjem načina kako su na mene utjecala – ne iznošenjem samih zbivanja, već osjećaja što su ih u meni probudila. Uistinu, često osjećam potrebu zabilježiti ono, za što znam da je tek nespretni i dvojbeni prikaz pukog ciljanog osjećaja, koji, u njegovoj jedinstvenoj neobičnosti, nijedan od komunikacijskih medija ovog svijeta nije sposoban prenijeti, čak ni s približnom jasnoćom… “

” Koliko ste dugo ovdje? “” Oduvijek, mislim. Mislim kako nas je netko stvorio da postojimo uvijek. Divovi nisu stvoreni da postoje uvijek. Ako Maleni ne pazi, postaje pohlepan, a zatim lijen, pa onda velik, zatim glup, i onda pokvaren.”

“Ono što se u čovjeku nalazi, a ne ono što leži izvan dohvata njegove spoznaje, glavni je čimbenik u onome što će ga snaći: ono što mu se događa samo je ishod.”

“Jedno mjesto, čineći na njemu nešto, nisam učinio mjestom. Još uvijek nisam bio živ; samo sam sanjao da živim. Bio sam tek svijest s perspektivom.”

“Kakav pakao strave, pomislio sam, lutati sam, ogoljelo stvorenje koje nikada ne izlazi iz samoga sebe, nikada ne proširuje svoj život u drugi život, nego, vezan nitima svojih bijednih osobnosti, leži kao vječni zatvorenik u tamnici svoga vlastitog bića.”

“Birao sam mrtve radije nego žive, ono što je smišljeno radije nego onoga tko misli. Bilo koji čovjek vrjedniji je i od najbolje od svih knjiga.”

Ova knjiga otvara vrata i prozore ka jednom drevnom svijetu, primordijalnim krajolicima i božanskim bićima… Ona nam ne pripovijeda ništa više nego što nam pripovijeda cjelokupna kreacija; sunce svojom toplinom, priroda svojim obnavljajućim životom.Samo treba znati čitati i između redova…Čitateljima je dato na volju hoće li otvoriti svoje prozore i pustiti svjetlost u svaki kutak svoga uma…

I što još dodati? Ništa. Mogu vas samo pozvati da zaronite u dubine ove knjige i uživate u njezinim senzacijama koje će vaš um još više otvoriti i još više oplemeniti…

A sad da ne bude apsolutno sve pozitivno, jer sve na svijetu ima svoju sjenu, makar tračak nje, pa tako i ova knjiga… U nekim dijelovima, George je kompresirao možda i malčice previše toga što priču na momente može činiti napornom jer je ionako teška za potpuno razumijevanje, a kad je i čitanje otežano to zna biti tlaka… Gledajući kroz oči prosječnog čitatelja, vrlo je vjerojatno da bi mogao imati zamjerku za generalizaciju, ali upravo ta generalizacija je ključni sastojak gotovo svih starih priča i mitova… Vjerujem da će mnogi imati zamjerke na plošnost pojedinih likova (npr “Maleni”), ali iskusnijim čitateljima  biti će jasno zašto su Maleni predstavljeni na takav jedan površni način. Oni nisu plošni jer je autor wannabe pisac koji ne zna kako oformiti karaktere likova u knjizi nego su takvi kakvi jesu zbog toga što njihova plošnost, ta njihova jednostavnost, ukazuje na to da su oni sami svojevrsne prazne ploče, djetinji um koji nema tereta prošlosti i žive samo za sadašnjost i uživanje u trenutku, njihovo shvaćanje svijeta je djetinje nevino… Oni su oblikom i umom zapeli u okvirima djetinje nevinosti s jedne strane i sa manjom iskustava i pojma o sebi i svijetu s druge strane… Naša jedina mala zamjerka za ovu knjigu ide za font. Voljeli bismo kada bi ovakve zahtjevnije knjige ipak bile prikazane sa nekim ozbiljnijim fontom na koji smo navikli. Ovaj font je simpatičan za neke dječje priče, ali smatramo da nije primjeren za literaturu poput ove.

O autoru

George MacDonald rođen je 10. prosinca 1824. godine u Huntlyju, u Škotskoj. Često ga smatraju začetnikom moderne fantasy književnosti. Najpoznatija su mu djela: Sanjari, Princeza i goblin, Princeza i Curdie, Na leđima sjevernog vjetra i Lilith.

“Ja pišem, ne za djecu, već za one djetinjeg srca.”

.

Bio je mentor Lewis Carrollu i nagovorio ga da objavi Alisu. Poznato je da je George MacDonald imao značajan utjecaj i na druge poznate predstavnike fantasy žanra, J. R. R. Tolkiena i C.S. Lewisa. C.S. Lewis mu je dodijelio ulogu lika u svojoj Velikoj rastavi.

Ovo je drugo djelo Georgea MacDonalda ikada prevedeno na hrvatski jezik i drugo djelo koje smo mi pročitali i recenzirali.

Prvu recenziju njegova fantasy romana za djecu možete naći na ovom linku – “Princeza i goblin”

Citati

“Jesam li zalutao u područje gdje su i materijalni i duhovni odnosi našega svijeta prestajali vrijediti? Može li čovjek u bilo kojem trenutku zakoračiti na drugu stranu carstva poretka te postati igračka bezakonja?”

“Ono što će ti biti neobično bit će to što ćeš, izlazeći kroz sve veći broj vrata, ulaziti sve dublje unutra!”

“Tvoj je svijet neka napola dovršena vrsta mjesta, istovremeno je jako djetinjast i jako samozadovoljan.”

“Nema nikakvog zla u tome što se bojiš. Zlo je jedino ako činiš ono što ti Strah nalaže. Strah nije tvoj gospodar! Nasmij mu se u lice i on će pobjeći.”

“Gdje se nalazim?” “U području sedam dimenzija.”

“Uloga filantropa doista je opasna uloga; i čovjek koji svome bližnjemu želi učiniti dobro mora prvo proučiti kako da mu ne učini zlo te mora započeti vadeći brvno iz svoga vlastitog oka.”

“Nijedan čovjek nije svjestan kada od sebe pravi budalu.”

“Očigledno niste pročitali previše knjiga za koje ste bili zaduženi!” “Oh, jesam! Prošao sam kroz sve knjige u tvojoj knjižnici, te izašao s druge strane ne previše mudriji. Tada sam bio knjiški crv, ali kada sam to spoznao, probudio sam se među leptirima.”

“Dakle, želite da povjerujem, g. Gavrane, kako kroz moju kuću prolazite u neki drugi svijet, neovisno o prostoru što ih razdvaja?” “Ne u cijelosti; ali toliko odvojen, da je većina njegovih fizičkih, kao i mnoge druge duhovne zakonitosti, drugačija od zakonitosti ovoga svijeta. Što se tiče moralnih zakona, oni svugdje moraju biti temeljno jednaki.”

I za sam kraj…

Luminozna u svojim, velom prekrivenim misterijima, nadahnjujuća u svojim objavama, veličanstvena u svojim opisima… Ova knjiga je masterpiece. Toplo ju preporučujemo svima koji žele roniti njezinim dubinama. Ova knjiga zaranja u tamne dubine vječnih istina, i tako da oni koji ne vole roniti, neka ne uzimaju ovu knjigu, oni neće shvatiti te dubine, jer će se uhvatiti za neke površne detalje, oni će priču držati na površini i po ovitku će joj suditi… A jednom davno, povjesničar John Dominic Crossan je rekao: “Još jednom, moja poanta nije to da su ti drevni ljudi pripovijedali doslovne priče i da smo mi sada dovoljno pametni da ih shvatimo simbolično, već da su ih pričali simbolično, a mi smo sada dovoljno glupi da ih shvatimo doslovno.” Nisam nikad naišla na knjigu koja više iluminira, koja više provocira i koja nudi više mašte od ove... Duboko, duboko pisanje koje zaslužuje ronjenje, na čijem dnu nas čeka beskrajan kraj.

Link za kupnju: https://www.ognjiste.hr/ognjiste/lilith/