Izdavač: Znanje
Ocjena: 4/5 ★★★★
Prevela: Lidija Toman
Povijesna fikcija s daškom mistike i natruhom gotike. Progon vještica i jedno pravo moćno žensko prijateljstvo…
O knjizi
Ovako započinje ova očaravajuća magična povijesna drama;
“Iz kuće sam izišla s pismom, nisam znala što bih drugo. Trava je bila natopljena kasnojutarnjom rosom i moje omiljene ružičaste papučice bile su sasvim mokre jer se u onoj žurbi nisam sjetila navući klompe. Ipak nisam zastala ni na trenutak, sve dok nisam stigla do šumarka koji se nadvio nad travnjakom naše kuće. Pismo sam i dalje čvrsto stiskala u ruci – otvorila sam ga još jednom kako bih se uvjerila da ne umišljam i da nisam zadrijemala u naslonjaču, pa sve to samo sanjala. Jutro je bilo vlažno i svježe, negdje s gore Pendle dopirao je hladan povjetarac.”
1612. je godina, Fleetwood Shuttleworth, sedamnaestogodišnja gospodarica velebnog Gawthorpe Halla, trudna je već četvrti put. No ona još nije uspjela iznijeti trudnoću do kraja i njezin muž (ljiga od muža) Richard u strahu je da će ostati bez nasljednika. Da stvar bude gora, Fleetwood otkriva pismo koje nije smjela vidjeti, u kojem liječnik piše Richardu da ona neće preživjeti porođaj.
I tada, posve slučajno, Fleetwood upoznaje siromašnu mladu primalju Alice Gray, koja joj obeća da će joj pomoći da rodi zdravo dijete.
“Opet je govorila tim tihim, melodičnim glasom, koji je treperio poput plamena u svom tom zelenilu. Bila je odjevena u istu staru haljinu kao i prošli put, a nosila je istu kapu boje ovčje vune. Kad je kleknula pored mene, osjetila sam miris lavande, čak i unatoč prljavoj odjeći.
“Pokušavala sam zamisliti kako Alice kao dijete odrasta u onoj kući prepunoj propuha, s čudnim ocem i dobroćudnom majkom. Premda sam upoznala već dvoje ljudi iz njezinog života, nisam imala nikakvih novih saznanja o njoj – o toj djevojci koja nije znala kad joj je rođendan i koja nije znala napisati vlastito ime, ali je zato imala inteligenciju muškarca, poznavala je sve blagodati zemlje, a podivljalog konja mogla je umiriti tek jednim pokretom ruke.”
“Premda sam poznavala Alice tek dva tjedna, činilo mi se da sve moje brige pokraj nje nestaju, zamiru poput posljednje žeravice u ognjištu.”
Roger, obiteljski prijatelj, u međuvremenu je krenuo u lov na vještice. Njegov popis imena sadrži ime Alice Gray.
Alice uskoro optuže da je vještica i ona biva uhićena…
“Prikazao se kao čovjek koji je trgovao ljudskim životima kako bi imao ugodnu mirovinu: prodavao je ljudske duše kako bi mu kralj dao nove titule, a sve radi toga da svojoj zlatnoj karijeri suca doda još nekoliko slavnih dana.”
“Ništa ne uzbuđuje žive više nego smrt.”
Dok jačaju međusobna optuživanja i zloglasna suđenja vješticama potresaju sjeverozapad Engleske, Fleetwood riskira sve da pomogne Alice. Prijateljstvo dviju žena premošćuje sve njihove međusobne razlike i sve prepreke. Interesantno je kako je autorica dočarala snagu tog prijateljstva gdje klasna pripadnost, koja je u to vrijeme bila glavni temelj svega, od prijateljstava do brakova, nije ništa značila kad su dvije žene međusobno kliknule.
Fleetwood je pokretačka sila cijele ove priče, dok je Alice suptilna duša iste. Zajedno, one veličaju snagu i mudrost žena svih epoha.
Sudbine dviju jakih žena u smrtnoj opasnosti isprepliću se i postaju neraskidive dok im preostaje sve manje vremena za spas…
Autorica je u priču uplela stvarne povijesne ličnosti, iako je sama priča fikcija, ona u njoj otkriva različite fasete ljudskih razmišljanja sedamnaestoga stoljeća…
Fleetwood i Richard Shuttleworth, Alice Gray, Roger Nowell, obitelj Device te mnogi drugi likovi u ovom romanu zaista su postojali, ali sama priča je fikcija.
Fleetwood je bila gospodarica Gawthorpea tijekom suđenja vješticama i rodila je svoje prvo dijete 1612. godine, ali ne postoji nijedan povijesnih dokaz koji bi je povezao s Alice.
Međutim, njezin suprug Richard bio je prisutan na suđenju – na kojemu se u kolovozu 1612. sudilo Alice Gray i još deset osoba…
U zapisima sudskog činovnika Thomasa Pottsa, “The Wonderfull Discoverie of Witches in the Countie of Lancaster” o Alice Gray ne piše ništa. Iz nepoznatog razloga, Aliceina izjava nije zabilježena u Pottsovoj knjizi. I danas, još uvijek, ostaje misterij zašto je ona jedina od vještica s Pandlea koja je bila oslobođena.
[povijesna bilješka]
RIJEČ AUTORICE;
“Inspiracija za knjigu “Familijari” pojavila se za vrijeme mog posjeta Gawthrope Hallu, u grofoviji Lancashire, kad sam s prozora sobe promatrala brežuljak Pendle. Odrasla sam u tom kraju, a taj brežuljak je sinonim predaje o vješticama iz Pendlea. U tom trenutku u mojoj glavi začela se ideja o pisanju romana o događajima iz 1612. godine, ispričane iz perspektive mlade plemkinje. Počela sam istraživati povijest ovog imanja i obitelji Shuttleworth te otkrila da je gospodarica kuće tada bila sedamnaestogodišnja djevojka po imenu Fleetwood – i rodila se priča. Što sam više otkrivala o vješticama iz Pendlea, to me više zanimalo. Većina optuženih bili su susjedi. Za pojedince se govorilo da imaju kućne duhove te da neki od njih mijenjaju obličje. Roman “Familijari” moj je pokušaj da odgovorim na vlastita pitanja, i premda priča nije stvarna, većina likova doista je postojala, a knjiga se temelji na povijesnim događajima.”
A ako se pitate zbog čega se knjiga zove tako kako se zove, evo vam odgovora; familijari su duhovi koji služe vješticama. Mogu biti u obličju djeteta ili životinje.
“… ta natprirodna bića mogu se pojaviti u bilo kakvom obličju – možda kao životinje, kao djeca… A pojave se svaki put kad vještica poželi da oni odrade nešto za nju.”
“Familijari su uvijek znak da je vještica u blizini.”
Svako toliko, Fleetwood u šumi susreće zagonetnu lisicu…
“A onda mi je pogled privukao nekakav pokret: ni deset metara dalje stajala je lisica, golema kao mlada košuta i jednako okretna. Imala sam tek jedan trenutak da pogledam to šiljasto lice i glatka leđa, taj bujni rep koji se spuštao u savršenoj liniji, a prije nego što sam pala, pomislila sam koliko je nevjerojatno smirena, kao da je naš dolazak nije uplašio…”
A tajna lisice je zapretena u čaroliji ove knjige…
“Netko me promatrao. Prestrašila sam se kad sam krajičkom oka uhvatila nekakav pokret na kraju drvoreda. Prekrasna lisica riđega krzna zurila je u mene krupnim, jantarnim očima. Kao da oklijeva, podignula je, pa spustila šapu. Gledale smo tako jedna u drugu još neko vrijeme, a svijet kao da je stao.”
Moćna priča slikovito i emotivno, ali i nadasve snažno ispričana…
Da, skoro zaboravih… Tu imamo djevojčicu Jannet koja je izdala i oklevetala vlastitu obitelj samoprozvanom lovcu na vještice, Rogeru, kako bi nakratko okusila udobnost pravog doma i obilje hrane koja joj se nudila u lovčevu domu…
“Sigurno je govorila Rogeru sve što je on htio čuti: u nadi da će joj dopustiti da ostane, smišljala je u krevetu priče koje razvlači nadugo i naširoko, a plela ih kao paukovu mrežu. Dio mene nije ni krivio to dijete, pogotovo ako je mislilo da će moći tako živjeti zauvijek, kao kukavica u gnijezdu Nowellovih.”
Autorica nam ne predočuje samo razloge koje stoje iza djetetove izdaje naspram vlastite obitelji nego i budući emotivni vrtlog krivih postupaka koje čovjek napravi, makar i kao dijete… Sve ima svoje posljedice. Svaki naš postupak.
“I kako će Jannet provesti ostatak svojih dana?
Hoće li za sebe misliti kako su je u životu uzdigle sretne okolnosti, ili će je sve do smrti izjedati krivnja?”
U knjizi se pod lupu stavlja vječita ljudska mana; osuđivanje svega što ne razumiju ili ih na neki samo njima znan način ugrožava. Autorica je čak u priču ukomponirala izvadak evanđelja po Luki koji govori da ne smijemo nikoga suditi da nam ne bi bilo suđeno i da moramo biti milosrdni i opraštati…
“Znaj tko su ti prijatelji i dobro ih čuvaj.”~ geslo obitelji Shuttleworth
Što još reći?
Prekrasno ispričana priča. Ja inače nisam ljubiteljica povijesne fikcije, niti drame, ali ova priča ima u sebi so much more. I iako mi se svidjela, ne mogu joj dati pet zvjezdica, jer je meni tu još nedostajala barem još jedna mrvica magije…
Ova očaravajuća naslovnica djelo je nadarene umjetnice Lucy Rose Cartwright. Slika na naslovnici me je inspirirala da napravim brdo bookstagram fotografija.
Nadam se da će nam Znanje prevesti i najnoviju knjigu ove autorice koju krasi jednako čarobna slika umjetnice iste ove umjetnice, Lucy Rose Cartwright.
O autorici
Stacey Halls odrasla je u Rossendaleu u pokrajni Lancashire i oduvijek ju je fascinirala priča o vješticama iz Pendlea. Studirala je novinarstvo na Sveučilištu u Lancashireu i radila je u izdavačkoj kući Bookseller kao medijska urednica i pisala za časopis Psychologies, gdje je danas jedna od urednica.
Citati
“Mnogi ljudi u ovim krajevima imali su svoje mišljenje o kralju, ali s dobrim razlogom držali su ga za sebe. On je mnoge otjerao u sjenu. Ali ljudi su još bolesni i umiru, rađaju se i djeca, a nemaju svi kraljevskog doktora. Kralj naziva ove žene, koje liječe, vješticama.”
“Kralj ne podržava žene koje pokušavaju preživjeti u ovome svijetu onako kako znaju: pomažući svojim susjedima, tjerajući bolest, pokušavajući održati svoju djecu na životu.”
“Nisam sigurna da divlje znači isto što i zle.
“Zar i mi, žene, nemamo oči i uši poput naših muževa, muškaraca?”
“Ptica je istinski tvoja samo ako joj posvetiš vrijeme. Odanost se ne zahtijeva, nego stječe.”
“Djeca su veća briga nego veselje.”
“Ali definicija vještice je nova. To su miroljubivi ljudi, žive kao što su živjeli stoljećima. Postali su strašni tek nakon kraljevog dolaska na prijestolje.“
“Ali kako možeš željeti žrtvovanje nedužnih ljudi?”
Preporuka svima koji vole povijesnu fikciju, svima koje privlače teme o vješticama i svima kojima treba vratiti nadu u istinska ženska prijateljstva.
Link za kupnju: https://znanje.hr/product/familijari/268384
Knjiški Moljac 