Izdavač: Naklada Fragment
Ocjena: 4/5 ★★★★
“Oteli su ti mladost, ali život je pred tobom. Oteli su ti ljepotu, ali ona je opet tu. U jednom trenutku su ti oteli sve, ali si ti pronašla izvor nade… Imala si ožiljke, ali i nadu…”
O knjizi
Oteta ljepota priča je o nadi, o borbi i vjeri da čuda zaista postoje.
Glavni akter priče je mlada i talentirana slikarica Veronika koja je cijeli život provela u siromaštvu, uz oca alkoholičara i majku koja mu se nikad nije imala snage suprotstaviti.
U sjeni obiteljske povijesti, svim silama se trudi ne ponoviti majčine greške. Međutim, zbog očevog kockanja i alkoholizma, jedva preživljava. Boreći se za vlastitu egzistenciju, odluči prodati svoje slike, a nakon što upozna Mladena Babića, naočita i karazmatična muškarca, stvari se još dodatno zakompliciraju.
Može li Veronika preokrenuti svoj život i osloboditi se pečata patnje zbog odrastanja u disfunkcionalnosti svoje obitelji? Može li iskoračiti iz majčine sjene i dokazati da se čuda događaju onima koji su spremni sve riskirati?
U ovom ljubavno-obiteljskom romanu, osjetit ćete pravu snagu ženske odlučnosti te proživjeti pravi vrtlog emocija. I oni najskeptičniji teško će ostati ravnodušni nad zbivanjima koja će pratiti Veroniku u njenoj borbi protiv oluje prošlosti.
Moj dojam
Prvo da naglasim da je ovo moj prvi susret s opusom naše kraljice ljubića, etabliranom domaćom spisateljicom, Katom Mijić aka Kate Mitchell.
Da započnem s onime što mi se najviše svidjelo u romanu, a to je atmosferičnost:
“Zatvorila je oči, udišući punim plućima svjež zrak prožet mirisom mora. Osjetila je neobičan mir, kao da se svaka stanica njezina tijela stopila s prirodom, stvarajući ravnotežu duha i tijela. Sve se ravnalo po prirodi. Njezini su zakoni vječni. Opstali su tisućljećima kao primjer savršena sklada. Ali čovjek je bivao sve nezahvalniji. Nagrizao je savršenstvo koje mu je značilo život, ne misleći na ono što će ostaviti za sobom i što će budući naraštaji reći o njihovim djelima. A trebao je. Jednom poremećen sklad teško je vratiti. “
Osim atmosferičnosti, tu je i omanji Velebit citata koji su zaista najfinije utkani u samu srž priče, a koje sam ja brižljivo zabilježila i vama ih predstavila u ovom osvrtu. Skrolajte niže za citate, iako ću vam ih i ovdje umetnuti pokoji…
“U rijetkim pukotinama rasla je agava čiji su se dugi mesnati listovi očaravajuće savijali, kao da je u sebi nosila neko skriveno značenje. Označavala je surovost, ali i iz te surovosti rastao je život koji se samim čudom održavao u tim nemogućim uvjetima.”
Što se tiče same pričice, ajmo ovako: tema mi je bila ok, ništa pretjerano novoga nema, pomalo već svima poznata “bogati princ i siromašna Pepeljuga” moderna bajka posuta dramatičnim obiteljskim detaljima koji su nama svima jako dobro poznati iz “televisa presenta” meksičkih telenovela uz naravno, očekivani i zagarantirani hepiend…
Ovo je jedno opuštajuće štivo kojim ćete prikratiti vrijeme na plaži, začin koji će vam uljepšati odmor u nekom od našim prekrasnih primorskih mjesta (a jedno takvo se i spominje u ovoj knjizi).
E sada, ono što ne mogu dovoljno naglasiti, ono što me posebno otpuhalo u sve sfere užitka bilo je čitati o junakinji koja je samouka umjetnica. Da, taj dio – umjetnica, umjetnost… To mi je takav užitak čitati i ne mogu dovoljni naglasiti koliko me čini sretnom kad spisatelji odaberu umjetnike za glavne likove. Isto mi se dogodilo i sa knjigama “Kći DIMA i KOSTI” i “Nijema pacijentica”. U obje knjige glavne likuše su umjetnice (jedna knjiga je napisana kao fantasy (najdraži ikad), a druga kao triler (meni najbolji ikad). Ovo je prvi ljubić koji čitam, a da se u njemu spominje umjetnica. I to mi je predivno. I zato četvorka. ❤️
“Ono što ti je darovano, daruj i drugima.”
.
“Stvaranje je osjećaj koji nas uzdiže iznad svih, čini nas posebnima… Svi teže iza sebe ostaviti nekakav trag, a umjetnost je u svakom pogledu biser koji ostavljamo u nasljedstvo budućim naraštajima.”
.
“Kada čovjek otkrije dar koji mu je priroda ponudila, podijelit će ga s drugima.”
Ok, ako stavimo moju opsesiju s umjetnošću na stranu, ostaje nam samo Veronika Akrap, jako mlada i jako siromašna jednostavna djevojka, mile, miroljubive i plemenite naravi, prekrasnih crta lica, vitkog tijela, nesvjesna svoje ljepote zbog dronjaka koje nosi i bijede u kojoj živi…
“Sa sedamnaest godina trebala bi se sasvim drukčije ponašati i živjeti. Ali život nikoga ne pita što treba, već nas natjera da činimo ono što moramo. Prilagođavanje situaciji jedno je od ključnih pravila opstanka u ovom nemilosrdnom svijetu.”
Koliko je siromaštvo teško, jako dobro je opisala naša Kata i s ovim se ja osobno slažem, unatoč svemu što mi moje tuntlasto idealističko utopijsko srce šapuće, moj razumni mozak i um nadglašavaju ga, jer ovo, iako nije pravilo, to je činjenica:
“Siromašnima neimaština pojede ljubav, a bogati se lako utješe.”
U krajnjoj liniji, gdje da siromah na samom dnu društvene ljestvice, koji nema ni obitelji ni prijatelja (a rijetko koji siromah ima sve to, pogotovo siroti beskućnici) nađe utjehu? Dok nesretni bogataš, bio sam ili s nekim, dok god ima para, naći će neki oblik utjehe… Rekoh: činjenica!!!
No vratimo se na našu Veroniku… Nije njezina loša sreća samo u tome što je rođena siromašna već što je izrastala uz disfunkcionalnu obitelj; oca pijanca, kockara i zlostavljača i apatičnu, pomalo priglupu majku (iako vjerujem da spisateljici nije bila namjera prikazati je priglupom, to je moj osobni dojam koji sam ja stekla čitajući njezinu priču, ako pročitate knjigu, vjerujem da ćete se složiti sa mnom). Nakon što upozna Mladena, Veroniki život dobiva nove boje i nada u njoj procvate… No, sudbina joj zada nove udarce i priredi joj stravična, izrazito neugodna iznenađenja te ona u jednom dijelu biva lišena svega što voli, a kao šećer on top of that, i svoje ljepote…
“Ali što s ožiljcima na srcu? Te se rane nisu mogle operirati. Ti ožiljci nikome nisu bili vidljivi.”
Mladen Babić je naočiti momak u ranim tridesetima veoma karizmatične prirode i bogatog zaleđa. U početku mi je malo bio gadljiv zbog sjedenja na dvije fotelje, ali brzo je popravio dojam… U konačnici, on dolazi iz obitelji koju čini zajednica međusobno otuđenuh ljudi, pa i ta disfunkcionalnost ima korijene u njegovoj otuđenosti od osjećaja poput ljubavi i prihvaćanja…
“Samo je želio biti mladić poput ostalih. Želio je biti voljen radi sebe samog…”
On i Veronika su bili dva svijeta različita. On ultra bogat, ona na rubu siromaštva, on u tridesetima, ona još ni dvadeset nije navršila… Ali, kako spisateljica kaže:
“Dijelila ih je razlika u godinama, dolazili su iz dva različita svijeta, ali to nije bila nikakva prepreka za njihovu ljubav jer u ljubavi prepreke i nema.”
Kod njega mi se svidio taj neki kavalirski duh u stilu plemenite gospode iz pedesetih godina…
“Nije ju požurivao. Znao je da to ne smije želi li je zadrzati. Bila je poput pijeska u šaci. Stegneš li šaku jače, pijesak će početi otjecati na sve strane, ispružiš li dlan, sačuvat ćeš ga.”
“Ljubav u odricanju raste, toga je postajao svjestan u trenucima iskušenja.”
E, sad… Malo o tome što mi se nije svidjelo…
Naslovnica!!!
Ali ne zato što nije lijepa, baš nasuprot tome, predivna je, ali ne odgovara sadržaju. Na naslovnici je prikazana djevojka u naizgled skupocjenoj, upadljivoj, crvenoj haljini sa raskošnom, teškom ogrlicom prepunom rubina oko vrata… A mi tu kao glavni lik imamo Veroniku, sedamnaestogodišnju, sirotu, siromašnu, a prilično jednostavnu i milu djevojku čija strast je slikanje, a odjeća skromna i otrcana… Kako smo onda, ljudići moji, fragmentići moji, došli na ovako pompoznu naslovnicu? Moje iskreno mišljenje je da bi naslovnica puno bila uvjerljivija, unikatnija i efektnija kada bi na njoj bila jedna mlada djevojka u ispranim trapericama na tregere i jednostavnoj bijeloj, jeftinoj pamučnoj majici… Kulisa da je neka livada koja gleda na more ili promenada primorskog gradića… Možda čak i nekakva klisura u pozadini… A u krajnjoj liniji, da je samo nebo i prirodna kosa koja leti bilo bi extra…
Ovo su odokativni primjeri mojih viđenja naslovnice (baš mi je u planu napraviti neke ovakve fotkice u bliskoj budućnosti, štafelaj, platna, kistovi i treger traperice su kupljene, slobodno vrijeme dolazi s godišnjim, pa ako vam zatreba slikica za drugo izdanje, tu sam… 🙂):
Što još reći?
Nedostaje mi mrvica dalmatinske opuštenosti, tog nekog lijenog humora koji bi možda mogao dati određenu dubinu i biti neka vrsta utega koji balansira pretjeranu dramatičnost i tugom obojanu atmosferu…
Nadalje, iako je glavna protagonistica isuviše mlada, svejedno je u ovom ljubiću falilo malo više ljubavi, mrva akcije, prstohvat strasti…
Ali, sve u svemu…
Priča me jako inspirirala tom nekom svojom magijom jednostavnosti i atmosferičnih opisa, a pogotovo s time što se dotakla kreativnosti i slikarstva. Da, morala sam to još jednom spomenuti. Kontam si, ako dovoljno puta spomenem, možda domaći pisci budu češće uzimali umjetnike za glavne junake svojih priča. I da, ne mogu prežaliti što taj motiv nije uvršten u naslovnicu.
I za kraj…
Uživala sam u svih 210 stranica.
Happy End je naravno logički završetak ove kratke knjiške “telenovele” uz poruku: “Patnja je bila nagrađena…”
O autorici
Kata Mijić rođena je 21. rujna 1968. godine u Zelovu.
Završila je Turističko-ugostiteljsku školu u Splitu.
Pisanjem se bavi devetnaest godina, a pisanje je njen život, njena najveća ljubav.
Dosad je objavila:
- više od 600 životnih priča,
- oko 100 kolumni,
- više od 220 ljubavnih romana, pod pseudonimom Katarina Mich, a većinu toga u dnevnom tisku 24sata (189 ljubavnih romana),
- 13 knjiga, pod pseudonimom Kate Mitchell.
2010. godine, Slobodna Dalmacija proglasila ju je ”Hrvatskom kraljicom ljubića.”
2011. Ponosna je majka troje djece, i baka dvoje unučadi, Naomi i Fredija.
Citati
“Ne dopusti da vaša ljubav nestane. Ne dopusti da je ponos ubije jer u ljubavi nema mjesta za ponos.”
“Nije voljela biti rob ničega, a najmanje osjećaja, jer su osjećaji uvijek bili najpogubniji za čovjeka.”
“Nije voljela da netko zna za njihove patnje, jer kada čovjek neku kaže svoju muku, postaje ranjiv upravo ondje gdje je najbolnije.”
“Mnoge moje slike govore o ljudskoj bijedi, onoj što se vidi, a ono što je skriveno mnogim pogledima, pravi je pakao obuhvaćen okovima koje mi nazivamo tijelom.”
“Čuvaj se žena koje su u lovu na bogatstvo. One mogu voljeti samo novac i sebe, sve ostalo je laž, gluma koja katkad zaslužuje i Oscara.”
“Ima li ičega ljepšeg od stvaranja?”
“Svi smo mi željni ljubavi, svi žudimo da je ostvarimo, a kada je napokon upoznamo, trebali bismo se silno truditi da je sačuvamo.”
“Vrijeme nas nauči nositi se s boli, ali bol nikada ne prestaje.”
“Nikad ne znaš gdje se nalazi pravo blago i što se krije iza maski koje pokazujemo svijetu.”
“Život je nepredvidljiv. Zna ispisati tako neobične stranice životnog romana…”
Preporuka ljubiteljima ljubića, telenovela, opuštajućih romana za koje znate da završavaju sretnim krajem. I za luđake poput mene koji u romanima traže umjetnike…
Link za kupnju: https://nakladafragment.com/knjige/knjige/oteta-ljepota-kate-mitchell/
Knjiški Moljac 