Izdavač: FOKUS na hit
Ocjena: 5/5 ★★★★★
Prevela: Tihana Kvočić
Golemi meteor juri prema Zemlji. Vlade svjetskih sila priznale su da su nemoćne. Vremena je sve manje…
O knjizi
Sedamnaestogodišnji Simon imao je namjeru posljednje dane života provesti s ljudima koje voli, prvenstveno sa svojom curom, plivačicom Tildom. No, Tilda se, kao i veliki broj Zemljana, suočena s točnim datumom smrti, potpuno otme kontroli.
A onda ju pronađu mrtvu.
Simonu nema druge nego pokušati riješiti misterij njezine smrti, dijelom kako bi miran otišao s ovog svijeta, a dijelom kako bi ga prestali sumnjičiti da ju je on ubio.
U toj njegovoj misiji pridružuje mu se Lucinda, Tildina nekoć najbolja prijateljica koja se iz njihovog zajedničkog svijeta, svijeta plivanja, morala povući zbog opake bolesti.
Dani odmiču, Simon i Lucinda uporno tragaju za istinom, no ono što otkrivaju nimalo im se ne sviđa i navodi da se zapitaju ono najvažnije.
Moj dojam
Ovo je knjiga koja ti pomakne, kako bi Castaneda rekao, “skupnu točku”, ovo je knjiga koja ti prodrma percepciju, point of view… Ovo je knjiga koja te definitivno nagna na preispitivanje svojih stajališta, preispitivanje svojih prioriteta… Da, ovo je definitivno knjiga koja na površinu učmale svakodnevice iznosi duboka i važna pitanja praćena još dubljom introspekcijom i definitivno potiče čitatelja na razmišljanje…
Iako tu nemamo neke osobite radnje, point of view se uglavnom vrti oko dvoje tinejdžera, jednom dečku, Simonu, koji je upravo dobio košaricu od svoje atraktivne djevojke Tilde. On je “madly in love” u nju i dalje i nada se to posljednje vrijeme koje im preostaje na Zemlji provesti isključivo s njom, no ona ga otkantava na sve moguće načine.
.
I imamo Lucindu, djevojku koja se liječi od raka i koja Veliki završetak svega vidi pomalo kao veliko olakšanje. Ona vrijeme provodi pišući zapise o svom životu i izvještaje o tome na koji način čovječanstvo provodi svoje posljednje trenutke, i to u stanovitu aplikaciju TellUs. Aplikacija TellUs ima jezični ključ, digitalni Kamen iz Rosette (kamen koji je omogućio dešifriranje pisma antičkog Egipta, otkriven 1799. pored gradića Rosette u delti Nila).
“Ne mislim da će to ikada itko pročitati”, kaže kimnuvši prema nebu. “Ali dođe mi kao neka vrsta terapije.”
Ima jedna jedina stvar koja mi se u ovoj priči ne sviđa je da pred sam kraj Simon ostavi svog psa, Bumbuma, kao da nije dio obitelji, a psić je, ako ste pročitali priču, imao velike zasluge za uljepšavanje tih dragocjenih, posljednjih dana Simona i Lucinde… Štoviše, on je jedini i zaslužan za njihovo upoznavanje…
“… da nije bilo Bumbuma, sad ne bismo bili ovdje…”
Iako, da ponovim, ovdje nema neke specijalne radnje, imamo neka predivna i manje predivna prijateljstva, imamo pregršt ljubavi, gubitke, obiteljske odnose i pitanja koja ruše mir naše svakodnevne percepcije svijeta, imamo izuzetno puno psiholoških previranja naših glavnih junaka iz dana u dan… TIKA TAK…
Kraj svega čovječanstvu poput sjekire visi nad glavom. I ljudi to ni na jedan način ne mogu zaustaviti. Sve što im je preostalo je to da što ispunjenije i što kvalitetnije prožive posljednje trenutke.
“Ljudi očajnički pokušavaju skovati planove za 16. rujna. Kao kombinirana i tisuću puta umnožena nervoza prije Božića, Nove godine i Ivanjske noći.”
Je li bolje da se sve završi u jednom udaru ili je bolje da smo se sami uništili?
“I prije je bilo tako…
S problemom onečišćenja okoliša. Ni to nije bilo vidljivo. Barem ne ovdje. Mislim, čitali smo o sječi šuma i gledali slike polarnih medvjeda na sićušnim santama, ali nismo to shvaćali. Nikako nisam mogla razumjeti kako ljudi mogu biti tako inteligentni, a istovremeno tako glupi i slijepi. Znali smo što radimo. “
.
“Ponekad mislim da se sada starija generacija… nekažnjeno izvukla. Nikad neće morati preuzeti odgovornost za štetu koju su napravili.”
.
“Pitam se kako bismo završili kad bismo nastavili živjeti.”
.
“Stephen Hawking je rekao da bismo nestali za nekoliko stotina godina…”
“… neki supervirus u kombinaciji s otpornošću na abtibiotike.”
“Supervulkani.”
“Izumiranje mora.”
“Onečišćenje zraka.”
“Desničarski ekstremizam.”
“Višestruke izbjegličke krize, koje bi dovele do još većeg porasta desničarskog ekstremizma.”
“Nestanak pitke vode.”
“Nestanak Golfske struje.”
“Teški metali u hrani.”
“Izumiranje pčela.”
I tako… Da sve sumiramo… Pratimo tinejdžere i njihove obitelji u tim njihovim posljednjim danima na Zemlji. Ali… Ono što je zaista bitno… Shvaćamo da ovom pričom autor otvara Pandorinu kutiju prepunu dinamitnih pitanja;
Koliku vrijednost bi za vas imao novac da imate još 33 dana života?
Bi li i vi, kao teen populacija opisana u knjizi, partijali svake noći pokušavajući zatomiti anksioznost i strah cugom, seksom, drogom i muzikom?
Kako bi trudnice podnijele činjenicu da nikad neće vidjeti svoje dijete da se rađa? Da ga nikad neće ni upoznati,vidjeti mu oči, držati ga u naručju…
Koliko bi se vaše poimanje uobičajenih vrijednosti promijenilo? Bi li vaša ljestvica prioriteta i dalje bila ista kao i sada?
Koliko trenutaka stane u 33 dana?
Što bi se dogodilo sa zatvorenicima, teškim i sitnim kriminalcima kad bi svi čuvari prestali raditi svoj posao kako bi posljednje trenutke proveli u društvu najmilijih?
Što bi se dogodilo sa transportom kada bi svi piloti, kondukteri, vozači…jednostavno prestali voziti? Kako bi ljudi koji su oceanom udaljeni od svojih najmilijih mogli doći do njih da provedu posljednje dane u krugu svoje obitelji?
“Kažu da živimo kroz uspomene onih koji su nas poznavali, ali za manje od tri tjedna više neće biti nikoga tko bi nas se sjećao. Smrt nikad nije bila ovako konačna.”
Što bi, dakle, vi radili da znate da svijetu dolazi kraj za malo više od mjesec dana?
Kako biste se s voljenima, zauvijek, oprostiti?
U čijem biste zagrljaju dočekali posljednji otkucaj sata?
Jeste li ikad razmišljali o ovim pitanjima? Radnja ovog romana, iako fiktivna itekako je mogući scenarij. Prije dvije godine NASA je objavila da još uvijek nemamo nikakvo efektivno sredstvo za obranu od napada asterioda i kometa… Ima mnogo članaka na ovu temu po starijim i novim novinskim portalima…
.
Ako nas ne uništi kakva kometa, evidentno je da srljamo prema svojoj propasti. Tu se autor osvrnuo na ekologiju i čovjekovo sustavno uništavanje svega oko sebe…
.
Na koncu, smrt je konačna i koliko god mi mislili da smo nedodirljivi, ona nas prati kao sjena i zaista bi trebali biti toga svjesni kako bi svoj život mogli iz dana u dan živjeti u punoći svih osjeta i senzacija…
Jer… Ništa nije vječno… Samo promjena je stalna…
O autoru
Mats Strandberg (rođen 1976.) švedski je autor.
Strandberg je bio kolumnist u Aftonbladetu. Njegov debitantski roman bio je “Jaktsäsong”, objavljen 2006. godine. Njegov fantastični roman za odrasle “Cirkeln”, prva knjiga u trilogiji Engelsfors napisana zajedno sa Sarom Bergmark Elfgren i objavljena 2011. godine, bio je nominiran za nagradu u kategoriji književnosti za mlade.
Strandberg je napisao i horor romane. 2015. godine objavljen je njegov roman “Färjan”, čija radnja se odvija na brodu za krstarenje Baltičkim morem. Na engleski je preveden kao “Blood Cruise”. “Hemmet”, o domu za skrb koji progone duhovi, objavljen je 2017. godine; “Slutet”, na hrvatskom preveden kao ‘Kraj’, preapokaliptični je roman za mlade o posljednjih nekoliko tjedana života na Zemlji prije nego što meteor uništi sav život, objavljen je 2018. godine i dobio je vrlo pozitivne kritike u časopisima Dagens Nyheter i SVT.
Citati
“Koliko sekundi stane u tri i pol mjeseca?”
“Čini se nerazumnim da osam milijardi života prestane postojati za samo nekoliko sekundi, bez ostavljanja ikakvoga traga iza sebe.”
“Što ti misliš da će se dogoditi” upitam. “Poslije kometa?”
“Mislim da će dobro na ovom svijetu i dalje ostati u nekom obliku. I mislim da ćemo i mi. I dalje ćemo postojati.
“…nema dovoljno vremena za bijeg sa Zemlje. Kad sve drugo propadne, naši filmovi katastrofe obično na kraju u svemir šalju arku, golemi svemirski brod ispunjen tisućama ljudi odabranih za održavanje vrste. Ispalo je da je stvarnost manje impresivna.”
.
“Trebao si vidjeti kako smo bili dobri u ignoriranju klimatskih promjena… Zemlja se već neko vrijeme bližila svome kraju.”
“Uzimamo brašno i ulje s polica. Više ne prepoznajem gotovo nijednu robnu marku. Na pakiranjima piše samo što se nalazi unutra. Tamnozelena slova na bijeloj podlizi. Nema fotografija bujnih polja uljane repice, nema crteža pšeničnog klasja…”
“Pričali smo o svemiru i šansama da netko, ili nešto, u tom prostranstvu sazna za naše postojanje. Rekao je da čak i da nitko ne otkrije TellUs, zasigurno amo ostavili trag. Mi smo (bili) glasna vrsta. Naši telefonski pozivi i televizijske i radijske emisije odašilju se u svemir već preko stotinu godina.”