Izdavač: Znanje
Ocjena: 4/5 ★★★★
Prevela: Lidija Lebinec
Što bi se dogodilo da odjednom počnete govoriti istinu?
Zar itko želi znati istinu? Zbilja?Istina često nije lijepa. Ne uklapa se lijepo u mali kvadrat na Instagramu…
O knjizi / Moj dojam
Julian Jessop, ekscentrični sedamdeset devetogodišnji slikar ovom gore (podebljanom) rečenicom je započeo priču o svojemu životu te ju zapisao u svjetlozelenu bilježnicu koju je zatim ostavio u kafiću u koji zalazi svaki dan.
Nakon petnaest godina žalovanja zbog gubitka supruge, on započinje ovaj projekt s ciljem dijeljenja iskrenih priča sa stvarnim osobama koje susrećemo svaki dan.
Monica, vlasnica kafića pronalazi ostavljenu bilježnicu, te ponesena Julianovim riječima, ne samo da dopiše priču o sebi, nego odluči pomoći Julianu kako se ne bio osjećao toliko usamljenim.
I dok se bilježnica seli iz ruke u ruku, svaka osoba, potaknuta iskrenošću drugih, u nju dopisuje svoje vlastite tajne, a mjesto koje će ih uskoro sve povezati postaje upravo Monicin kafić u kojem svatko od njih pronalazi nove prijatelje, hobi a neki čak i novu ljubav.
No kad dođe do neočekivanih otkrića koji će uzdrmati njihovo prijateljstvo, ponukat će ih sve da se zapitaju: temelji li se sve zapravo na jednoj velikoj laži?
Knjiga vas odmah u startu povuče u vrtlog i zato s vama dijelim početak:
“Pokušala je vratiti knjigu. Čim je shvatila da ju je ostavio, uzela ju je i požurila za njezinim neobičnim vlasnikom. Ali on je već otišao.
Kretao se iznenađujuće hitro za nekoga tako starog. Možda zapravo nije htio da ga pronađe.
Bila je to obična, blijedozelena bilježnica, poput onih ispunjenih bilješkama za domaću zadaću kakve je Monica imala dok je išla u školu. Njezini prijatelji na svojim su bilježnicama crtali cvijeće i pisali imena svojih simpatija, ali Monica nije bila sklona črčkanju. Previše je cijenila lijepe bilježnice.
Na naslovnoj stranici stajale su tri riječi, prekrasno urezane na bakrenu pločicu: “Bilježnica neizgovorenih stvari”. Otvorila je prvu stranicu. Na njoj je bilo napisano tek nekoliko odjeljaka. “Koliko zaista poznaješ ljude koji žive blizu tebe? Koliko oni zaista poznaju tebe? Znaš li uopće imena svojih susjeda? Bi li shvatio da su u nevolji ili da nisu danima izašli iz kuće? Svi lažu o svojem životu. Što bi se dogodilo da za promjenu počneš govoriti istinu? Da podijeliš ono što te određuje i zbog čega sve ostalo tvori jednu dobru slagalicu. Ne na internetu, nego sa stvarnim ljudima, onima koji te okružuju? Možda se ništa ne bi dogodilo. Ali bi se možda, da ispričaš tu priču, tvoj život promijenio, a možda bi se promijenio život nekoga koga još ne poznaješ. To je ono što želim saznati.”
Ovaj roman je za autoricu vrlo osobna priča. U zahvalama na kraju knjige kaže nam da je prije pet godina, baš kao i jedna od glavnih protagonistica priče – Alice, živjela savršenim životom, ali samo naizgled savršenim. Naime, bila je ovisnica, baš kao i Hazard iz njezine priče. Njezina ovisnost bilo je skupo, kvalitetno vino. Nakon mnogih neuspjelih pokušaja prestajanja, odlučila je, baš kao i Julian iz ove priče, svoju istinu ispričati svijetu. Počela je pisati blog o svojoj borbi s alkoholom, a to se na kraju pretvorili u knjigu “The Sober Diaries”. Ono što je, kako kaže, otkrila je to da ako ispričate istinu o svom životu, to može napraviti čaroliju, i promijeniti nabolje živote mnogih drugih ljudi.
Knjiga me, kao što je navedeno gore, u samom startu uvukla u svoj čarobni vrtlog velike usisne snage. Osvojila me. Stranice su mi letjele pod prstima s velikim užitkom otkrivajući nove ljude, njihove životne priče i maske koje nose pred drugim ljudima.
Likovi su kompleksni, jako dobro razrađeni i, kao što smo malo iznad ovog dijela imali priliku vidjeti – svaki od likova je jedan dijelić autorice. Svakog lika oblikovala je po nekoj svojoj mani ili nekom svom problemu s kojim se borila.
Svaki od likova ima svoju ovisnost.
Monica je preveliki perfekcionist i se trebala bi se naučiti opustiti. Uz to previše je nepovjerljiva prema muškarcima i mogućim vezama s njima.
Hazard je hrabri, iako malo nestabilni, muškarac koji se suočava sa svojim demonima, ovisnostima o alkoholu i “uzimanju bijelog”. U dubini duše je dobra osoba.
Julian je srce romana. On je taj od kojeg je sve krenulo i on je taj s kojim sve završava. Njegov problem je u preuveličavanju ili mijenjanju istine. Nekad je bio popularan slikar koji se družio s kremom društva, ali kako je ostario, svi su ga napustili, pa je postao tužni pustinjak unatoč svojoj dijametralno suprotnoj prirodi.
Riley je prezgodni momak, u duši potpuno nevinašce kristalno čistog srca.
Alice je mlada majka, nesvjesna svoje sreće jer joj fokus zamagljuje Instagram, nerealna očekivanja suprugove majke kao i nerealna očekivanja i zapostavljanje od strane supruga.
Lizzie je posljednja osoba koja dođe u posjed bilježnice (prije nego se bilježnica vrati vlasniku) i ona je ta koja razbije krug svih ovih isprepletenih priča totalno neočekivanim obratom..
Što mi se ne sviđa?
Ne sviđa mi se što je na 59. stranici navedeno kao “predmet” slikanja. Larry nije nikad bio predmet i nije, kako je navedeno, “dao” svoj život, on se, jadan, grčevito borio za njega, kao i svako živo biće koje posjeduje živčani sustav (osjet boli), ali unatoč tkme, siroče, umro je u najgorim mukama – živ skuhan.
I ne sviđa mi se kraj. Nikako mi se ne sviđa kraj. Da kraj nije takav, ova priča bi od nas dobila 5 zvjezdica.
Citati
“Sigurno bi bilo bolje živjeti ponekad ne baš prekrasan život pun pogrešaka, život koji je stvaran i iskren, nego konstantno pokušavati postići nekakvo savršenstvo koje je, zapravo, bilo prijevara?”
“To je jedna od stvari koju tako volim kod tebe. Uvijek pretpostavljaš da sunljudi dobri i da govore istinu, jer si ti takav.”
“Znaš, svi mi nekako pokušavamo izbjeći život.”
“Svaka svjetlost ima sjenu, svaka snaga suprotnu snagu.”
“Ne vjerujem u fotografije. Nemaju dušu.”
“Jučer je povijest, sutra je tajna, danas je dar.”
“Što bi se dogodilo da odjednom počnete govoriti istinu? Zar itko želi znati istinu? Zbilja? Istina često nije lijepa. Ne uklapa se lijepo u mali kvadrat na Instagramu.”
“Uvijek budi sigurna da si financijski neovisna. Nikad nemoj dopustiti da ti, ili tvoja djeca, ovisite o muškarcu zbog osnovnih potreba. Nikad ne znaš što se može dogoditi. Moraš biti u stanju uzdržavati sebe.”
“Monica, zašto bi sve moralo imati svrhu? Zašto sve mora biti dio nekakvog plana? Ponekad je najbolje pustiti stvari da teku prirodno, da rastu poput divljeg cvijeća.”
“Mobitelom ne možete tresnuti. Zamislite, cijela jedna generacija nikad neće upoznati radost koju osjetite kad tresnete slušalicom.”
“Julian se pitao što se dogodilo s malom bilježnicom što ju je tamo ostavio. Često se osjećao kao da polako nestaje bez traga. Jednog dana, u ne tako dalekoj budućnosti, njegova će glava najzad potonuti pod vodu, a iza njega će ostati jedva primjetan val. Preko te bilježnice, barem će ga jedna osoba vidjeti – kako treba. A pisanje mu je bilo utjeha, poput otpuštanja vezica na onim neudobnim cipelama…”
“Posao u gradu poždere ti dušu. Uopće ništa ne napraviš, samo zarađuješ još i još novaca. Ne ostavljaš ništa za sobom. Ne mijenjaš svijet na značajan način.”
“Bilo mi je trideset pet godina, bila sam sama, i u životu nisam imala ništa oaim posla. I onda kad je umrla moja prateta Lettice i ostavila mi malo nasljedstvo, dodala sam to prilično velikoj svoti novca koju sam uspjela uštedjeti tijekom godina, i učinila sam prvu i jedinu iznenađujuću stvar u životu: dala sam otkaz. Unajmila sam zapuštenu trgovinu u Ulici Fulham, pretvorila je u kafić i dala mu ime Monica’s.”
Preporuka svima koji vole laganu, a opet ne suviše jednostavnu romantičnu literaturu.
Link za kupnju: https://znanje.hr/product/biljeznica-neizgovorenih-stvari/282574
Knjiški Moljac 