Izdavač: Mitopeja
Ocjena: 5/5 ★★★★★
Preveo: Vladimir Cvetković Sever
Autorica: Alix E. Harrow
Olovo ljubavi, prozračnost mašte i srebro misli pretočeni su u zlato riječi, konglomerat poezije i proze, njihove sinergijske sinteze i kozmičke proslave koja slavi pobjedu golorukih djeva nad grifonima kolonijanizma, djeva naoružanih samo voljom, nesputanošću duha i praiskonskom čežnjom za nespoznatljivim beskrajem mogućnosti neomeđenih prostranstava.
O knjizi / Moj dojam
Jutro je… Kiša udara o prozore… U krevetu slušam milozvučno kočeperenje ptica u obližnjim bukvama i brezama. Ispunjavaju tišinu.
Lagano se trijeznim od opijenosti ovom knjigom. Bilo je to moje treće knjiško pijanstvo. Najopojnije štivo.
Ova knjiga je, ljudi moji, nadrealno realna u svoj svojoj bajkovitosti, onirička, začudno fantazmagorična.
Alixino pisanje je umjetnost koja to ne želi biti, ali to jest. Umjetnost raspoređenja riječi u kombinacije koje u čitatelju izazivaju senzacije. Riječi koje ocrtavaju i pojednostavljuju metafiziku verbalnih kontemplacija. Njezine rečenice počivaju u oblastima prerušavanja i instrumenti su koji na jednostavan način čitatelja prenose u naoko zbunjujuće predjele zapetljanih stvarnosti.
Oscilantna težnja spram mističnog obasjavanja nedokučive tmine.
Uznos AD INFINITUM.
Potencijali beskraja stvorenog univerzuma figuriranih u komplitudi bivanja.
“Dok živi u prostranom ladanjskom zdanju punom osebujnih blaga, January Scaller je i sama posve jedinstvena, bakrenasto crvenkaste kože i neodrediva podrijetla. Kao štićenica imućnoga g. Lockea, slična je artefaktima kojih je kuća puna: pomno čuvana, često zanemarivana i nedvojbeno odnekud otuđena.”
Usamljena. Neutješno usamljena.
Sve dok joj prijatelj Samuel ne pokloni psa.
Otada su bivali njih dvoje. Djevojčica i Pas. Najbolji prijatelji. Nerazdvojni u pustolovinama. Neraskidivim nitima vezani.
Pas kao ogledalo Ljubavi.
Ljubav koju čuvamo samo za sebe postaje opora. Njezina priroda je u protočnosti. Izljevanju. Davanju. Svjesnom gubljenju u korist drugoga.
Pas svoju naklonost, privrženost, odanost i ljubav poklanja January i ona s njim spoznaje sveukupnu veličanstvenost, neustrašivost i plemenitost tog pojma, koji su ljudi, nažalost, uspjeli prostituirati učestalom uporabom kod niskih pobuda.
“Psi će, naravno, nemjerljivo bolje procijeniti karakter negoli ljudi.”
Riječi koje January ispisuje na papiru dubinom čežnji svoga bića u stvarnosti se nekom čudnovatošću obistinjuju.
“Riječi i njihova značenja imaju težinu u svijetu materije, gdje uobličuju i preobličuju stvarnosti putem posve drevne alkemije.”
Najveće otkriće u fizici bilo bi pronalaženje misli kao fizičke pojave. Molekulu mjehurića u Praznome. Misao na papir pretočena. Fizička pojava. Riječ koja je tijelom postala.
…
No… Vratimo se mi na January…
Jednog dana do nje na zagonetan način dospije knjiga neobična naziva što u sebi nosi mirise drugih svjetova i prenosi pripovijest o tajanstvenim vratima razasutim po svjetovima, koja pjeva odu ljubavi, neomeđenoj ljudskim granicama, odu pustolovini, hrabrosti i opasnosti…
“Vrata što čudesno vode drugamo. Uz jezovit odjek pojma poznatoga, kao da sam već čula priču, a ne mogu joj se prisjetiti svršetka. Odakle se takvo što zateklo u mojoj plavoj egipatskoj škrinji? I zašto mi se Ade Larson čini kao prijateljica koju sam imala kao mala, a zatim zaboravila?”
Svaka stranica te knjige otkriva sve više začudnih istina o svijetu koji prikazuje, i January uskoro postaje neraskidivo vezana uz knjigu naziva Deset tisuća vrata.
“Rečenice mogu mijenjati vrijeme, a pjesme možda rušiti zidove. Priče mogu mijenjati svijet.”
Ova priča miriše po morskoj soli, začinima, pobuni i pustolovini, i čudnim zvijezdama. Ona ruši konvencije fizičkih zakona nama spoznatljivog univerzuma. Ona otvara portale na rubovima Ništavila.
“Knjige mogu mirisati po jeftinim uzbuđenjima ili mukotrpnom školarskom radu, po književnoj težini ili nerješenim zagonetkama. Ova je mirisala drugačije od svake knjige koja mi je dotad dospjela u ruke. Po cimetu i dimu od ugljena… Vlažnim večerima uz more… Mirisala je kao da se sama pustolovina ubrala u divljini, destilirala u vrsno vino, pa prolila po svakoj stranici.”
Ova knjiga posjeduje dubine. Dubine oceana. Ona vodi našu maštu od beskraja malenkosti do beskraja veličine. Budi organe čula atmosferičnim opisima potreta čudnovatih svjetova.
“Središnja je tvrdnja jednostavno ova: ti prolazi, portali i ulazi zajednički svim mitologijama ukorijenjeni su u fizičkim anomalijama koje omogućavaju korisnicima putovanje s jednog svijeta na drugi.”
Dok se Zemljom ori pjesma osvajača, Društva i zlotvora, dok Oni kroje granice poraza i saveza, uništavaju prolaze i dijele osvojeno, January saznaje za desetke tisuća Vrata koja vode u neomeđeno. Oceani ljudskih patnji mogu biti izbrisani jednim prolazom.
“Prikupila je prašinu drugih svjetova kao deset tisuća parfema, i u svojih brazdi ostavila sazviježđa čeznutljivih ljudi i nemogućih priča.”
Vatromet sudara Zemljane zdjele i Sjajnih galaksija ostalih realiteta. Ljepota postojanja i otkrivenja. Beskonačnog u prepoznatljivom. Bezgraničnog u stvarnom. Bezvremenskog u cjelovitom. Elongacija i približavanje svjetova prepunih senzacija koje vas naglovito prožimaju.
Kakva čudnovatost!
Radost i smiraj uma, osjećaji su koji su mi se pojavili pri okončanju ove pustolovine. Koliko je ova knjiga lijepa izvana sa svojim prusko plavim drvenim koricama, toliko je lijepa i moćna i iznutra.
Mitopejina razigranost u ljepoti stvaranja.
Nisu li matematičari svijeta davno dokazali da u univerzumu nema singulariteta, da je nakon početne praznine, svaka istina relativna, i da… postoji beskonačno mnogo dimenzija i svjetova? Nije li svaka omeđena zemlja zapravo ljudska krletka?
Na neki način, ljudi teže ka spoznavanju, ali pronalaze utjehu u svrsi koja potragom se zove. Ono što je mistično je, samo po sebi, na izvjestan način poželjno. Daje svrhu. Obgrljuje.
“Ali svejedno znate za Vrata, zar ne? Jer postoji deset tisuća priča o deset tisuća Vrata… Vode u Vilindom, u Valhallu, na Atlantidu i Lemuriju, u Raj i Pakao, u svim smjerovima kamo vas kompas nikada ne bi mogao odvesti, drugamo.”
Tihim koracima bok uz bok uz Nelsona i Gandhija, Alix je svojevrsna ratnica skrivena između redova, prikriveni borac perom protiv apartheida. Njezina January. Njezina Ade. Slava prvih buntovnica. Prvih pobunjenica. Onih hrabrih žena iz davno minulih godina koje su pjevale i plesale, bosonge pred prebivalištima ovlaštenih poglavica govoreći svome narodu, jezikom svojih nesputanih tijela, da odbace okove Zapada i vrate se svojim praiskonskim korijenima.
Između redaka sakrivena tutnji pjesma pravde i odjekuju bubnjevi slobode. Ova priča ostavlja mirisni trag mira u slavu onog tanahnog, onog tako ljudskog, u ljudima.
“Neka vam to bude lekcija: budete li predugo predobri i pretihi, to ćete platiti.”
“Ali otkrila je kako sad postoji nešto novo u njoj, neko divlje sjeme zakopano u prsima, koje ne može prihvatiti svijet kakav jest.”
Negdje sam davno čitala da se na vrhuncu pobune, u jednom mjestu okupilo 10.000 žena lica obojenih u (prusko?) plavu boju. Čvrsto držeći u rukama štapove obavijene paprati predstavljale su živi štit sinteze jedinstva i otpora. Unatoč opasnosti. Usprkos mecima. U sramotu Onih, vječno gladnih tuđeg. U sramotu grabežljivaca žednih krvi. U slavu ženske hrabrosti okupljene u sestrinskoj ljubavi koja se ne trese pred pokličem bezumlja.
“Ali pravila određuju Lockeovi i Havemeyeri, imućni ljudi u privatnim salama za pušenje koji privlače bogatstva svijeta prema sebi kao dobro odjeveni pauci u središtu zlatne mreže.”
Ova knjiga je muzička arija prenesena slovima. Slovima koje sačinjavaju riječi umjesto razigranih nota, kroz čije se bijele pukotine promalja svjetlost drugih sazvježđa.
“Jednom sam pitala oca kako to da me je nazvao prema mjesecu, a naročito mraznom mjesecu poput januara, i nisam li možda mogla dobiti neko normalnije ime. To je dobro ime, rekao mi je, i protrljao si tetovaže. A kad sam ustrajala: Svidjelo se tvojoj majci. Njegovo značenje.”
Ona nam osvjetljava trag Nepoznatih staza. Umnu tišinu ispunjava nam voljom za lutanjima.
Arija koja se propinje u Kaosu… koja briše vidljive granice.
Ranjava ljepotom.
Oblikuje voljom.
Ruši ljubavlju.
Ljubavlju čiji se očaj manifestira u grljenju, samoubojstvo u posjedovanju i nihilizam u predavanju.
“Suštinski je čudan osjećaj naići na nekoga čije su želje tako bliske tvojima, kao posegnuti ka odrazu u zrcalu… Budete li ikada sreće da nađete tu čarobnu, strašnu simetriju, nadam se da ćete smoći hrabrosti da je objeručke ščepate i ne pustite.”
Naša optika zasjenjena je opsjenarskim trikovima Prirodnih Zakona Vrtloga Života, nama, malim grumenčićima svemirske prašine, posve nespoznatljivih.
Zahvaljujući Alix, imate priliku nakratko uroniti u deset tisuća novih svjetova.
Ponirati u dubine sakrivenih značenja.
Oblikovanih od gline riječi koja se propinje u odlomke visokih mističnih kula.
Pustiti znatiželju s lanca.
Prepustiti se…
Beskraju mogućnosti oslobođenih u igri riječi i krivulji rečenica.
Zaplesati u baletu alegorija.
Izgubiti se… u labirintu međusobno isprepletenih svjetova… Tražeći nit crvena konca…
Jurišati u nepoznato.
Nije svaka knjiga opojno piće. Ova jest. Najopojnije. Kap trenutka u apsolutu senzacija.
I za kraj da vam ne spojlam radnju, poslužit ću se rečenicom iz knjige:
“Slušaj, nije svaka priča stvorena za kazivanje. Katkad samim kazivanjem kradeš priču, kradeš joj djelić zagonetnosti.”
O autorici
Alix E. Harrow rođena je u Sjedinjenim Američkim Državama i odrasla u Kentuckyju. Sa šesnaest je godina upisala studij na Berea Collegeu u Kentuckyju, a s devetnaest magisterij na The University of Vermont. Prije spisateljske karijere radila je kao prodavačica i predavačica, slastičarka i nadničarka.
Zatim je osvojila nagradu Hugo za pripovijetku “A Witch’s Guide to Escape: A Practical Compendium of Portal Fantasies”. Prvi joj je roman 2020. bio nominiran za nagrade Hugo, Nebula i World Fantasy. Evo pregleda njenih romana, s dostupnim hrvatskim prijevodima.
2019. The Ten Thousand Doors of January
2020. January i deset tisuća vrata (Mitopeja, Zagreb, preveo Vladimir Cvetković Sever)
2020. The Once and Future Witches
Citati
“Hoću prostrane obzore i izlizane cipele i čudnovata zviježđa što se obrću nada mnom kao ponoćne zagonetke. Hoću opasnost i zagonetku i pustolovinu. Poći očevim stopama.”
“Ako sagledamo priče kao arheološke lokalitete, i krajnje pomnim brisanjem skinemo s njihovih slojeva prašinu, otkrijemo da im na nekoj razini uvijek postoji prolaz. Točka koja dijeli ovdje od ondje, nas od njih, ono svjetovno od onog čarobnog. Upravo u trenucima kada se otvore vrata, kada nešto proleti između svjetova, dogode se priče.”
“Nego, u to vrijeme nisam znala za Vrata, a ne bih ni povjerovala u njihovo postojanje ma i da ste mi uručili anotiranu zbirku svjedočanstava u tri sveska. Ali kad sam vidjela ta trošna plava vrata gdje tako samotno stoje u polju, ushtjela sam da me odvedu nekamo drugdje… nekamo gdje je novo i neviđeno i tako prostrano da mu nakraj nikad neću doći.”
“Magija riječi ima cijenu, znate, jer s moći uvijek biva tako. Riječi crpe vitalnost iz pisca, pa time snagu riječi ograničava snaga ljudskog posrednika.”
“Na pitanje za čim je gladovala, nasmijala se i rekla: “Za onim za čim si i ti… Međuprolazima. Nigdinama. Negdinama.” Češljala je Zemlju, u proždrljivu lutanju, i tražila vrata.”
“Kad je povjerovala, Ade je osjetila kako se rješava raštrkanih neizvjesnosti mladosti. Bila je lovački pas koji je napokon nanjušio traženi miris, izgubljen mornar koji je iznenada dobio kompas. Ako su ta vrata stvarna, onda će ih potražiti, njih deset ili njih deset tisuća, i propasti kroz njih u deset tisuća nesagledivih drugdje.”
Usudite li se zakoračiti u ovu istraživačku, metafizičku, maštovitu, alegorijom optočenu, čarobnu knjišku pustolovinu?
Ugasiti žeđ za lutanjima?
Usudite li se proći kroz pruski plava vrata? Pronaći izlaz iz ovog labirinta?
“… duge su me godine istraživanja naručile kako su sve priče, čak i najpriprostija narodna kazivanja, bitne. One su artefakti i palimpsesti, zagonetke i povijesti. One su crvene niti pomoću kojih možemo naći izlaz iz labirinta. Nadam se da je ova priča vaša nit, i da ćete joj na kraju naći vrata.”
Jesu li i vama, kao i January, sve zemlje svijeta i svi svjetovi univerzuma, vaš dom – od lutanja načinjen, ili se čvrsto držite za rešetke svoga uma?
“Krenete li tragom priča, gotovo uvijek ćete u njihovom korijenju naći zakopan prolaz.”
Vrata su se otvorila. Pruski plava vrata. Ja sam zakoračila. Ja, January, i naši psi.
Link za kupnju (luksuzno izdanje): https://mitopeja.com/alix-e-harrow/
Knjiški Moljac 