Izdavač: Vorto Palabra
Ocjena: 5/5 ★★★★★
Prevela: Petra Mrduljaš Doležal
Ilustrirao: Nathan Taylor
Ja sam, kao i kolegica ovog autora, Vi Hart, njegov prvi testni čitač ove knjige, osjetila veću emotivnu povezanost s neživim stvarima u ovoj priči nego s nekim ljudskim likovima u drugim knjigama.
O knjizi / Moj dojam
Patrick Rothfuss svijet je osvojio epskom pripoviješću “Ime vjetra” te nastavkom “Strah mudraca”, u trilogiji Kronike Kraljosjeka, čiji završetak obožavatelji još uvijek nestrpljivo iščekuju.
Priča o najvećem čarobnjaku svojeg doba Rothfussa je pretvorila u jednog od najvažnijih pisaca fantastike i očarala milijune njegovih poklonika.
Patrick Rothfuss sada nas uvodi u um najzagonetnije osobe u svijetu Kronika.
Ova je pripovijetka posvećena upravo njoj – Auri.
Pripremite se na 150 stranica (koliko broji ova knjiga) jurcanja i smucanja djevojke po čudnim prostorijama još čudnijih naziva.
Pripremite se na odsustvo radnje. Kaos. Nered.
Pripremite se da nema uzbuđenja, da se apsolutno ništa ne događa.
Samo curetak koji istražuje, drhti pred nepoznatim zvukovima i daje imena predmetima. I poznaje zakonitosti univerzuma čuvajući pravi poredak svijeta na svojim krhkim plećima.
Poznavala je istinski oblik svijeta. Sve drugo bila je tek sjena i bubnjevi u daljini.
“To je jedini način.
Ne tražiš stvari za sebe.
To te smanjuje.
To te čuva.
To znači da se možeš glatko kretati kroza svijet bez uznemiravanja svakih kola s jabukama koje naiđu. A ako si oprezan, ako si pravi dio cjeline, možeš i pomoći. Popraviš napuklo. Ispraviš iskrivljeno. I vjeruješ da će te svijet usmjeriti tako prema idućoj prilici da nešto pojedeš. To je jedini dostojanstven način kretanja. Sve drugo je oholost i ponos.”
Umorilo ju je što mora sama biti svemu sve. Jedina koja brine o ispravnom tijeku svijeta.
Ali mogla se duriti ili boriti.
Ova priča nije konvencionalna. Ona ne slijedi pravila.
Ali nisam to mogao prihvatiti. Odmahnuo sam glavom ne podižući pogled. “Čitatelji nešto očekuju. Ljudi će ovo pročitati i ostati razočaranim. Ne pruža ono što bi normalna priča trebala pružati.”
Vi je tada rekla nešto što ću zauvijek pamtiti: “Jebeš te ljude”, rekla je. “Za takve ljude stalno se pišu priče. A što sa mnom? Gdje su priče za ljude kao što sam ja?”
Tekst u ovoj knjizi drugačiji je od svega što ste ikad čitali, nije to klasična priča, a svakako nije ni priča o Kvotheu.
“Polagan pogled nijemih stvari” prateća je novela iz ovog bogato izmaštanog svijeta, kratak, gorko-sladak prikaz Aurina života, njena vlastita mala pustolovina, nekoć sretna i neopterećena, danas bremenita i fantastična.
Atmosferična.
Bizarna.
Očaravajuće usporena.
Imate osjećaj kao da ste se najeli ludih gljiva.
Posvemašnja obuzetost.
Vrtoglavica.
Halucinacija.
Ošamućenost.
Treptaj na rubovima vidnog polja.
Ova nam nezaboravna priča prikazuje svijet kroz njezine oči, ali nam i daje šansu da ponešto saznamo o stvarima o kojima samo Auri nešto zna. Takva, zapetljane kose boje sunca, drhtava i blijeda, prestrašena i sretna, siromašna i pravedna, vrckava i smušena, poluprljava i praznoruka, krhka i prijazna, samilosna i brižna, skromna, puna tajni i misterija.
“Polagan pogled nijemih stvari” priča je o slomljenoj djevojci koja pokušava (pre)živjeti u slomljenom svijetu.
Pantomima. Drhtaj nemira. Oružje Tišine.
“Samoća je grozna stvar.”
Magična formula skrivena između redova. Alkemija riječi. Izraza. Pojmova.
“Baš kao što je Mandrag govorio: devet desetina alkemije je kemija. A devet desetina kemije je čekanje. A taj ostatak? Ta tanašna desetina desetine? Srce alkemije je nešto što je Auri odavno naučila. Proučavala je to dok nije spoznala istinski oblik svijeta. Dok nije naučila kako biti malena.”
Sintonizacija sistema na dubine koje probadaju srce prisustvom. Nečega. Onkraj čulnih spoznaja.
Ova priča donosi sagorjevanje od čudnih misaonih vatra.
Čudnih imena.
Besmisao spoznat kao takav, nepobjediv, nerazuman, neiscrpan.
Neistrošiv.
A opet…
Obdaren životnošću, premda mrtav, u načelu strašan i zmijovit.
“Znala je kako se lako stvari slamaju. Činiš što možeš. Skrbiš o svijetu radi svijeta. Nadaš se da ćeš biti zaštićen. Ali… Sve se može urušiti i ona to ne može spriječiti. Napinjanje svijeta koji se izobličuje.”
Čudnovata Auri. Neoprana, a tako čista. Crvenooka. U krugu svoje rasplesane zlatne kose, raščupana. Pretjerano mršava.
Neprilagođena. Tajnovito zatvorena. Opsesivno kompulzivna. A opet… Brižna. Empatična. Krhka, a snažna. Nadasve nježna. Skromno zavodljiva u svojoj nevinosti. Snažna u opiranju svojim željama koje bi mogle iskriviti svijet.
“Ona mora ostati malena i tajnovita, dobro skrivena od svijeta.”
Autor nam u proslovu sugerira da ovu priču ne čitamo ukoliko prije toga nismo upoznali njegov svijet u knjigama Ime vjetra i Strah mudraca. Ja sam se oglušila na to. Kaže autor da bez konteksta koje pružaju spomenute knjige, a odlučivši svejedno posegnuti za ovom, kao prvom, da ćemo biti zbunjeni.
I bila sam.
Poprilično zbunjena.
Ali nije mi to smetalo.
Da, priča je bila čudna. Od početka… Poremećena. Spetljana. Ali… Lepršave besmislene riječi su zaigrano plesale oko mene ostavljajući me u radosnom čuđenju.
Nazivi Stvari. Njihove osobine. Imena. Rastezale su mi osmijeh na usnama.
Primjera radi; ljubazna lavanda, vragolasti sapun, nadureni zupčanik i stidljiva vrata.
Inače…
Ovaj predgovor je popis svega što pisac ne bi smio činiti. Ali ipak funkcionira. Kao i ova priča.
“Katkad priča funkcionira baš zato što je drukčija.”