JOŠ PONEKA PRIČA O NAMA ★ Jelena Kastaneti

Ocjena: 5/5 ★★★★★

http://www.kastaneti.com

Fenomenalan nastavak nadahnjujuće zbirke kratkih priča “Priče o nama”… 🤍

O knjizi / Moj dojam / Moja priča

“Još poneka priča o nama” druga je knjiga iz serijala priča. Kao ni njena prethodnica, ova knjiga ne govori o jednom paru. Govori o ljudima koje možda nitko od nas nikada nije sreo, jednako kao i o onima koje svakodnevno susrećemo, ali i o nama samima. Te su priče tek posljedica moje mašte, ali ogledalo mnogih stvarnosti. Ponekad je netko pisao – njemu, jednako kako su pisali – njoj. Ja sam pišući, toliko toga rekla – tebi. Na kraju knjige ostavila sam prostor u kojem i ti možeš pisati – meni. A na kraju ove knjige ostavljam prazninu i predlažem da nešto napišeš, da nešto priznaš i da nešto oprostiš – sebi.
Budi dvjestota priča. Neka sve naše emocije stvore najmoćniji vrtlog koji će zarobljene duše osnažiti za let. I neka, kao dokaz naše slobode, vječno žive u još ponekoj priči o nama.

~ Jelena Kastaneti

Uživala sam u svakoj od ovih kratkih priča isto kao i u prvoj knjizi. I isto kao i u prethodnoj, priče u ovoj knjizi ne govore o jednom paru, one govore o mnogim parovima, o mnogim ljudima. O sanjarima. O zaljubljenima. O borcima. O usamljenima. Naivnima u svoj svojoj čednosti. Djetinje slobodnima. Srcem vođenima. O ljudima koji nezaštićenog srca hodaju svijetom koji ih neumoljivo ranjava. O ljudima koji su naučili ili uče živjeti sa svojim ožiljcima.

Pronašla sam toliko mnogo sebe u mnogim tekstovima…

Izvukla sam toliko lijepih citata… I da, znam, previše citata. Svejsna sam toga, ali kod Jelene je izbor jako težak. Doslovno želiš povući svaku drugu rečenicu. Zapisati je svugdje kao podsjetnik. Ponavljati je u sebi kao mantru. Upisati je u sjećanje da ti bude vodilja kroz mračne noći koje ti u životu predstoje.

Uživala sam u svakoj minuti provedenoj čitajući obje knjige priča.
Ljepota pisanja. Ljepota koja odjekuje istinitošću. Ljepota koja te doziva, privlači i oslobađa, sve u isto vrijeme.
Ovo je još jedna zaista lijepa knjiga koju vrijedi barem jednom, ako ne i više puta, pročitati.

Najtužniji dio, onaj koji me baš pogodio, jer sam u vrijeme čitanja ove knjige prolazila baš kroz razdoblje gubitka svog najboljeg prijatelja, svog člana obitelji, svog psića, svog malog anđelića…

“Da samo ljudi znaju kako se voli, mogu reći jedino oni koji nikada nisu imali psa.”

(72. str, 73. str)

Najdraži dio mi je bio ovaj:

“Svi ih katkad sretnemo. One ljude što se smiješe kao da ih netko sili na osmijeh… One ljude što ti pokazuju smjer nadajući se da ćeš pogrešno skrenuti, izgubiti se ili se u najboljem slučaju, lutajući, vratiti na isto mjesto. Oni će ti postavljati zamke, govoriti iza tvojih leđa neistine koje će onima što slušaju s vremenom zazvučati stvarno. Proklinjat će te dok će se činiti da s tobom mole. Oni će ti podmetati nogu, a onda, kad padneš, zabrinuto šaputati u gomili prikrivajući iskru u očima koja bi mogla biti dokaz.”
(…)
“Svi ih katkada sretnemo. To su oni koji skrivaju svoje mane govoreći o tuđima. Oni lijepe riječi imaju samo kada svoje zle misli pokušaju zakamuflirati, igrajući igru kojoj sami određuju pravila.”
(…)
“Svi ih katkada sretnemo. To su ljudi koji nose masku i kad su sami u prostoriji.”
(…)
“To su ljudi koji na vrhu vide mjesto za samo jednoga. Nauči ih da dobrota stvara dobrotu i da ljubav pokreće svijet.”

A na kraju vam je Jelena ostavila prostora da napišete i svoju vlastitu priču. Da budete stota priča. Da nešto izbacite iz sebe. Da nešto priznate sami sebi. Da nešto oprostite sebi. Da ispišete dokaz svoje slobode koji će vječno živjeti u priči o nama.

“Neka sve naše emocije stvore najmoćniji vrtlog koji će zarobljene duše osnažiti za let.”

A evo i moje, “dvjestote”, priče:

Otrgnem jednu ružu i udahnem njezin opojan miris.

Koračam sigurnim koracima u našu mirisnu šumu. Divlje borovnice, gusto načičkane bobice, još pomalo biljedozelene, mame me, ali još nisu zrele za branje.
Mnogi su ljudi nalik na biljke. Vegetiraju i puštaju život da prolazi mimo njih. Promatrajući Život oni zaboravljaju promotriti sebe i zaboravljajući živjeti polako se pretvaraju u osušenu stabljiku.
Sjećanja… Opet me obuzimaju…
U ovakvim trenucima ne mogu se ne zapitati jesam li i ja jedna od njih… Jesam li i ja čovjekolika biljka?
Mislim da još uvijek ima života u meni. Doduše, ima i osušenih djelića, ali oni polako otpadaju s mene, a novi izdanci mene niču i nastavljaju rasti i cvjetati.
Dio mene je uvenuo s njim, ali drugi dio nastavlja živjeti.

Željela sam umrijeti. Snažno. Željela sam da se bol u mom srcu konačno zaustavi. Bila sam biljka u pustinji. Na samrti. Listovi su mi se osušili i otpali. Neizmjerna patnja gubitka bila je moj krvnik koji me je svakodnevno podvrgavao mučenju. Život bez njega bio je kazna koju nisam željela podnositi. Njegovom smrću dio mene je nepovratno uvenuo, ali drugi dio ostao je na životu i proširio se, procvjetao…
Izgubljena tako u vlastitom kolopletu košmarnih misli stigla sam na našu tratinu.
Bio je tu.
Sjedio je u sjeni hrasta. Pognute glave. Okružen divljim borovnicama prekrivenim bijelim pupoljcina i busenovima divljeg cvijeća. Laktovima oslonjen na koljena, nogu podvijenih poda se. Izgledao je ranjivo. Steglo me u grudima dok sam mu polako prilazila.

“Luce”, guknem hrapavo pa pročistim grlo.
“Da?” reče podižući svoje zelene oči u kojima uočim vlagu. Suze.
“Jesi ok?” upitam tiho.
“A-ha”
“Mogu li sjesti pored tebe?”
Jedva primjetno kimne glavom, ali ja već sjedam na zelenu travu pored njega.
Luce me ni ne pogleda. Zuri u komadić gole zemlje prošaran zelenim travčicama.
Znam da sam svjetski s*ebala. Davala mu nadu. A onda mu priredila hladan tuš. Ali žao mi je. Ne želim da ovako sve završi. Ne mogu podnijeti pomisao da sam njemu, od svih ljudi, baš njemu uzrokovala bol.

“Luce…” šapnem… “Oprosti.”
Obgrlim ga. Ne opire se. Tišina mi para srce. On stoji u istoj pozi glave nagnute nad koljenima i ne pokazuje nikakvu reakciju.
Tišina. Neko vrijeme sve zastane. Srce mi potone. A zatim…
Lucian se okrene prema meni vragolastog izraza lica i stane me škakljati.
“Debilu!”, tepam mu kao u stara dobra vremena.
“Ljepotice!”, stišće me u medvjeđi zagrljaj.
“Konjino!”, brišem mu suze.
“Slatkice!”

Naš smijeh odjekuje šumom. Lakne mi unatoč tupoj boli koju osjećam znajući da on mene ne voli kao prijateljicu.
Njegovo srce je ogromno jer mi je oprostio. Shvaćam koliko mi je nedostajao. Volim ga. Ne mogu bez njega. Grlim ga. Privijam se uz njega. Nije me briga. Ne mogu izgubiti još i njega.

Ljubav je još jedna enigma. Što je ljubav nesvodivija na seksualno, utoliko je neobjašnjiva. Neobjašnjiva je poput surovog bola koji osjećaš, a znaš da ne dolazi zbog nikakve vidljive povrede. Ljubavna bol, premda bila i platonska, je poput muzičke arije koja nas nježnošću prožima i upornošću progoni.

Sjedimo tako… U tišini… Zagrljeni…
Nekad davno; ljubavnici. Sada; prijatelji…

~ Martina (Knjiški Moljac)

Nadam se da ćete i vi podijeliti jednu svoju priču iz života ili iz svoje mašte, baš kako je Jelena to i zamislila.

A ja vam mogu samo reći da imate od mene veliku preporuku za sve Jelenine priče…

“Zar nije voljeti – ostati?”
“Ponekad, voljeti je – pustiti.”

O autorici

A što Jelena Kastaneti kaže o sebi:

“Ne znam, čini mi se da bi mi bilo lakše napisati još jednu knjigu, nego pokoju rečenicu o sebi. Možda je najvažnije znati da živim i pišem u Zagrebu, da iza sebe imam zbirku poezije, roman “(Moj) Dnevniče” i stotine kratkih priča koje svoje mjesto pronalaze u zbirkama “Priče o nama”, “Još poneka priča o nama” i “Posljednje priče o nama”.

Ja bih još rekla da mi je radost omiljena riječ, da sam zaljubljena u ljubav. Možda još i da volim tratinčice, zelenu boju, da sam sanjar.
I da mi se srce smije kada mašta koju ja ispisujem, dotakne stvarnost onoga koji čita.”

Link na prethodni osvrt knjige ove autorice – Priče o nama.

Citati

“Znam te. Ti naivno pokušavaš popraviti svijet. I nekako, dok pokušavaš, ti ga i popravljaš.”

“Tvoje je srce uvijek bilo puno empatije, tebi emocije žive u svakoj pori. Ti si energija koja liječi, podiže i voli. Molim te, biraj svoje bitke. Jer nije ovo ni prokletstvo niti kazna. Uvijek je bilo i bit će – dar.”

“I tako ti sve na ovome svijetu uzmu, tvoj glas, mogućnost izbora, pravo na život, na ljubav… Ti im ne daj snove. Jer samo kada sanja, čak i zatvoren čovjek može biti slobodan.”

“San možda odmara tijelo. Ali srce ti je umorno, koliko god spavala.”

“Dobrom čovjeku nije potrebna maska. Golih misli, gola srca i golih snova korača čak i među potpuno odjevenima. Možda naivno, možda samo poneseno nekim ludim uvjerenjem da može promijeniti ovaj mali komad svijeta. Dobar čovjek čak i kada šuti, šuti iskreno. On dakle, ne razmišlja dvolično, ne razmišlja proračunato, ne razmišlja lažno.”
(…)
“Dobar je čovjek i prijatelj i utočište i snaga. Ne mrzi jer u drugome vidi samo ono od čega je sačinjen. Dobar je čovjek razuman, nježan, pažljiv i topao. Tješi, brine, nasmijava, liječi.”
(…)
“Ali pažljivo s ljudima. Dobrom čovjeku možda nije potrebna maska, ali nije svaki čovjek dobar čovjek. Nailazit će u tvoj život i oni krivi ljudi. Oprezno, ne puštaj svakoga blizu. Osluškuh znaju li šutjeti ili samo stvaraju buku. I zapamti da i zloća nešto čini dobro. Ponekad se jako dobro maskira.”

“Pustite ih da odmore dušu od zala što ih usporavaju, od bijesa koji ih okružuje. Da odmore tijelo od udaraca koje nisu zaslužili, da odmore oči koje su isplakale nepočinjene grijehe.”
(…)
“Pustite ih neka spavaju. Pustite ih. Pustite. Jer trebat će im snage za trenutak buđenja. Trebat će im hrabrosti. Trebat će im vjere.”