Izdavač: Alegria knjiga
Ocjena: 5/5 ★★★★★
Preporuka!!! Preporuka!!! Preporuka!!!
O knjizi / Moj dojam
“Alex i Lena ulaze u auto. Posvađani su i ne govore si ništa. Kišna je londonska noć, a u mraku ispred njih pojavljuju se samo dva svjetla. Već u idućem trenutku auto se preokreće, a njima čitav život projuri pred očima. Da, ono što dolazi nakon te noći strašno je. Što ako jedno od dvaju srca prestane kucati?
Ali ova knjiga ne staje ondje gdje sve završava.
Ona nas vodi tamo gdje sve tek počinje. Gdje godinama ranije u elitnoj londonskoj četvrti dadilja jednoj djevojčici prolazi četkom kroz zlatnu kosu, a 450 kilometara sjeverno na livadi iza dviju siromašnih kuća djed jednom dječaku govori o pticama.”
Dijelovi prošlosti isprepletene sa sadašnjošću. Vrtlog emocija. Nostalgija. Čežnja. Upute za život. Inteligentno ispričana priča koja budi mnoga pitanja u čitatelju. Kako ona o samoj priči glavnih protagonista tako i ona životna.
Note:
Svidjela mi se jako priča Alexova djeda o šumi, drveću, korijenju i borbi. [Možete ju naći na stranici 68.]
Svidjela mi se i priča o gavranima istog tog djeda. [Možete ju naći na stranici 75.]
Te priče grle onog filozofa u meni. :))
Jelena nas maestralno uči živjeti kroz svoje predivne, tako životne likove.
Priča je ovo o gubitku. O unutrašnjoj borbi u kojoj se bitka odvija s prazninom. Bol koja svaki dan dolazi u obliku poraza. Redovno. Sigurno.
“Zbilja sam se dugo bojao živjeti. Pustio sam da mi krivnja diktira postupke. Više neću tako, to ti obećavam. Žao mi je što sam te morao izgubiti da bih bio spreman izreći neke stvari. Da bih naučio.”
Alex Raven. Kroz njegove oči promatramo njegovu bol. Živimo s njim njegovu tugu. Živimo s njim njegov Život. Djetinjstvo i sadašnjost. Moć i neimaštinu. Snove i gubitke.
Sve nijanse od gubitka do beznađa. Gorčina. Tuga. Ljutnja. Bijes. Apatija. Koloplet emocija.
Koliko dugo traju te faze?
Alex, nitki na ovom svijetu ne tuguje jednako.
On je spreman sve što ima prosuti pred Njima. Samo da je vrate. Uzmu li njega? Vrate li nju? Ima li ova priča sretan kraj ili onako, slatko-gorki?
Začarani krug prihvaćanja, nevjerice, poricanja. Začarani krug koji se ponavlja sve dok čovjek skroz ne skrene s uma.
Ali…
Život ide dalje. I treba – živjeti. Unatoč težini. U čast sjećanjima i nekadašnjoj toplini. Usprkos bolu. U čast ljubavi.
Kako je Jelena rekla, priča je ovo o mnoštvu prešućenih riječi koje nisu izgovorene na vrijeme i mnoštvu izgovorenih, a koje je trebalo prešutjeti. O djevojčici koja želi biti nevidljiva i o dječaku koji je oduvijek htio letjeti.
O autorici
A što Jelena Kastaneti kaže o sebi:
“Ne znam, čini mi se da bi mi bilo lakše napisati još jednu knjigu, nego pokoju rečenicu o sebi. Možda je najvažnije znati da živim i pišem u Zagrebu, da iza sebe imam zbirku poezije, roman “(Moj) Dnevniče” i stotine kratkih priča koje svoje mjesto pronalaze u zbirkama “Priče o nama”, “Još poneka priča o nama” i “Posljednje priče o nama”.
Ja bih još rekla da mi je radost omiljena riječ, da sam zaljubljena u ljubav. Možda još i da volim tratinčice, zelenu boju, da sam sanjar.
I da mi se srce smije kada mašta koju ja ispisujem, dotakne stvarnost onoga koji čita.”
Link na osvrte prethodnih knjiga – “Priče o nama” i “Još poneka priča o nama”.
Citati
“Može li se išta s ovog svijeta ponijeti? Jesmo li zaslužili?”
“Idi k vragu, vičem dok mi se suze utrkujubpo obrazu. Ne znam čuje li me itko, ali nisam ni siguran kome se obraćam. Gledam svoje drhtave ruke i linije na dlanovima koje se, promatrane kroz prozirnu tekućinu, udvostručuju pa nestaju. Pitam se jedu li se te brazde na mojim dlanovima, koje navodno znaju sve naše buduće tajne, promijenile nakon tvoje smrti. Ili su oduvijek ispisivale ovakav plan. Tko nam otiske učini jedinstvenima? Tko odluči na čijim će se rukama pisati o gubitku?
Idi k vragu, vičem onom koji je bol ispisao po mojima. Šakom udaram u vrh stolice, a onda prstima zaronim u vlastitu kosu. Želim isčupati sve emocije. Iskorijeniti iritantne podsjetnike na prazninu. Psujem u ništavilo, grizem usnu od nemoći, pritišćem kapke da sve iz sebe otjeram.
Sjena sam čovjeka kojeg si voljela. Jedva sam pokretno strašilo koje se boji ogledala. Ljutim se na sve bogove u koje je itko ikada povjerovao, bjesnim na tišinu njihovih odgovora.”
Nevjerojatno je koliko nas vlastiti problemi spriječe da vidimo što se događa u tuđim životima.
“Nema te. Nisam siguran koliko je dana prošlo prije nego što sam se usudio to izgovoriti. Nema te i moram pronaći način da namještam krevet koji ne možemo skupa pokvariti. Moram pronaći recept za smijeh, snagu za popravak svih razrušenih dijelova. Moram u sebi ponovno pronaći vjeru, iskru i razlog za uspravan hod. Želju za životom.”
Ponekad ti ime izgovorim naglas, kao molitvu, kao kajanje, kao slamku spasa.
“Mirno stojim zagledan kroz prozor. Nebo svojim bojana poručuje da se sklonimo. Kiša će. U ovom gradu uvijek pada kiša, a ja se pokušavam sjetiti jesmo li ikada, osim onog dana, zajedno pokisnuli. To su one male stvari o kojima danas ne razmišljaš jer i ne slutiš kako ti sutra može biti ukradeno. Češće bih kisnuo držeći te za ruku i prkoseći svima koji se sklanjaju s ulica. Mislim da bih se smijao, zagledan u tvoje poluotvorene oči i u kosu slijepljenu na čelu. Malo bih više pamtio te trenutke. Obraćao pažnju na detalje.”
Preporuka svima. Apsolutno svima. Ova knjiga je onaj mali crni detalj kojeg morate imati. Koji ne izlazi iz mode. Baš kao što ni život ne izlazi iz mode. Ova knjiga je Dumbovo pero koje vas uči letjeti. Samostalno. Neustrašivo. Ona je detalj koji će vas s vremena na vrijeme podsjetiti na ono uistinu bitno u životu.
Link za kupnju: https://kastaneti.com/proizvod/zivjeti/
Knjiški Moljac 
Mogu li znati tko je na kraju preminuo u priči Živjeti, nakon 2 čitanja ne mogu ni dalje shvatiti.
Sviđa mi seSviđa mi se