Izdavač: Alegria knjiga
Ocjena: 5/5 ★★★★★
Inspirativan i poetičan, roman “Ja sam Akiko” neiscrpna je riznica mudrosti i podsjetnik na najvažnije vrijednosti, baš poput “Malog princa”, čija nas magija još uvijek privlači.
O knjizi / Moj dojam
Ljubav je kao klima u tatinu automobilu kada dođe zima: upali on grijanje, ali auto se zagrije tek ispred škole, kad izlazim iz njega, tek tada bude toplo. Ljubav je kao klima u tatinu automobilu – treba grijati, da, ali kada ti je to zaista potrebno. Ljubav je kao beskrajna potraga za toplinom. Akiko ima pjegice, voli svog oca, koža joj miriše na stari papir i često je usamljena. Drugima djeluje neobično, a život će joj se promijeniti kada upozna Baobaba i Marsela.
Ovim se romanom autor svrstao među snažne glasove književnosti za djecu, a vrlo će lako osvojiti i odrasle koji su zaboravili da u njima čuči dijete puno pitanja i nesvakidašnjih zapažanja o čudesnim svakodnevnim situacijama.
Priča započinje točkom. Inače priče završavaju točkom, ali ova započinje jednom. Velikom, masno otisnutom točkom. Mjestom spajanja čitatelja i pisca.
Dakle, ovo je priča o Akiko. Barem na prvu to tako izgleda. A i na drugu. Dakle, ovo je priča o Akiko. O Akiko u kojoj raste užad. O Akiko kojoj koža miriše na stari papir. O Akiko koja ima pjegice i nemagodine. O Akiko koja zna sva slova, ali ne zna brojeve. O Akiko koja je nastala na poljima maslačka i djeteline. Ovo je priča o Akiko koja ne vjeruje u nazive, u granice i podjele.
Ali ovo nije samo priča o Akiko. To saznajemo ako pogledamo na treću. Pa i na četvrtu. I na svaki daljnji pogled. Ovo je priča o autentičnom ljudskom biću predstvljenom likom jedne djevojčice. Fascinantno je koliko mudrosti sadrži ova, tako tanka i malena, knjigica. Iznenađujuće je da se iz malog uzorka ponavljajućih riječi može isčitati toliko toga. Iz onih uvećanih, podebljanih i u svakom smislu naglašenih, kao i iz onih koje im prethode ili koračaju ispred njih.
Ima ovdje i riječi koje svojim ponavljanjem nestaju. Blijede. Autor shvaća da slova mogu blijedjeti, ali jesu ki to zaista slova ili sjećanja koja polako, ali sigurno blijede i nestaju, kako u knjizi, tako i u stvarnom životu.
Autor obožava fusnote, ali me one uobičajene. Njegove fusnote su malo filozofsko remek-djelo samo po sebi. Ovo je prava mala riznica blaga sastavljenih od riječi koje nalaze svoje mjesto u svim srcima koja se na kucanje otvaraju.
“Svi oko mene znaju strane jezike, a jedini jezik koji sam ja u potpunosti spoznao bio je onaj unutar mene, onaj unutrašnji glas, bio sam angažiran kao prevoditelj vlastite duše i za to i zato mi nije bio potreban certifikat.”
Priča je filozofska i uključuje socijalnu kritiku svijeta odraslih. Alegorije. Filozofsko poniranje u samog sebe i potrage za dječjim izvjesnostima i unutarnjeg mira, njegove mističnosti, njegove vjere u ljudsku nevinost i bratstvo i tihu pobunu prema mehanizaciji i plitkoći modernog društva.
Ova priča ne završava točkom. Ona je započela s njom i zato nema potrebe da s njom i završi.
“Svi mi ponekad nalikujemo jabukama kada se u nas uvuče crv sumnje.”
Priča je ovo za djecu u dječjim tijelima i za djecu u odraslim tijelima, a posebno je preporučljiva “velikim odraslima” u odraslim tijelima.
“Može zvučati kao opravdanje, da, ali s ljudima sam se uvijek sporazumijevao na novou ljudskog, ma koliko to glupo zvučalo.”
O autoru
Stefan Tićmi (Mitić) rođen je 19. siječnja 1992. godine u Leskovcu. Stefan je široj javnosti poznat kao osoba koja je prva prevela poeziju na znakovni jezik, prilagođenu gluhim i nagluhim osobama, zahvaljujući divnim ljudima iz Udruženja gluvih i nagluvih u Nišu. Stefan iza sebe ima knjigu „U’vatile me lutke“ (ARTE, 2015), a ispred sebe nekoliko neobjavljenih rukopisa. Stefan je diplomirao na Fakultetu sporta i fizičkog vaspitanja u Nišu. Kažu, najbolji difovac među pjesnicima i najbolji pjesnik među difovcima. Stefan je predsjednik Omladinskog kluba „Ančiki – OKAN“, neprofitne organizacije u naselju Ančiki, u kojem je sa svojim prijateljima, od propale kućice napravio malu besplatnu knjižnicu sa više od 5.000 knjiga, što ih je i dovelo do odjeljka HEROJI NEDELJE kod Olivere Kovačević na RTS-u i nagrade za entuzijazam i veliki doprinos kulturi Fondacije „Tanja Petrović“.
Citati
“Slikao je. Baš je dobro slikao. Krišom bi odlazio do peći koja je grijala cijelu kuću u kojoj je živjela njegova obitelj i radio nešto što je isticalo to da je imao poriv za samouništenjem. Sve naslikano bacao je u oganj, mislio je da njegovo stvaralaštvo, kakvo god da bilo, ne može izazvati požar, ali da, eto, može održavati vatru.”
“Navika je čudan vrag. Ljudi iz navike drže kišobrane otvorene. I kada kiša prestane padati, oni još uvijek drže kišobrane u ruci, ne znam jeste li primijetili; ja jesam. Isto rade i parovi u dugim ljubavnim vezama, samo što se oni, umjesto za dršku kišobrana, drže za ruke, iz navike, obično to bude u studenom. Ljubav je isto čudan vrag.”
“Dok su mi ruke mirisale na davno napuštene plantaže u Andaluziji, ukradene mandarine, umotane u stare novine, spuštala sam prosjacima u šešire dok su spavali. Tako sam bila heroj bez plašta, što će mi plašt.”
“Ti si vosak, ne glina. Ti si vosak, ne olupina. Ti si vosak, Akiko, ti si zgusnuti vosak pretvoren u djevojčicu.”
“Ti pripadaš preokrenutom svijetu, ne brini se, ti si zaista nešto posebno. Da, nastala si na poljima, napuštenim plantažama, ali zapitaj se… Samo to te molim. Uskoro ćeš sresti nekog tko će tiho ušetati u tvoj život.”
Preporuka svima. Djeci i odraslima. Pogotovo odraslima.
Link za kupnju: https://www.hocuknjigu.hr/proizvodi/knjige/knjige-za-djecu/djecji-romani/ja-sam-akiko
Knjiški Moljac 