Krhotine cijelog ★ Nataša Jukić

Izdavač: Redak

Ocjena: 5/5 ★★★★★

Književna rapsodija koja odiše mirisima svih četiri godišnja doba i presijava svjetlost u krhotinama razlomljenih kristala.

O knjizi

“Zbirka kratkih priča i proznih tekstova iz kuta srednjih godina jedne žene. O prolaznosti, preispitivanjima, radu na sebi i protoku vremena koje nas preoblikuje. Emotivna i topla zbirka koja tješi, budi pitanja i ne nameće odgovore, no na neki način ih osvještava u čitatelju.”

Sinopsis preuzet sa stranice http://www.webknjizara.hr

Moj dojam

Ova književna rapsodija razlomljens je u bezbroj kristala koji odzvanjaju dječjim smijehom… razlomljena je u krhotine raspjevane tišine koje se presijavaju zaigranim iskrama svjetlosti i opuštajućom tminom… krhotine su ovo u kojima se osjeti dašak mirisnog proljeća i nostalgija prvog poljupca, topla nevinost djetinjstva i zaigranost valova koje ljubi žarko sunce ljetnih dana… Krhotine su ovo u kojima se ogleda bogatstvo jesenjih boja i oštri ledenjaci odrastanja…

Natašina lirska proza sjaji prkosom, ženskim inatom i zvoni otkucajima srca spremnog da iz blata života iskopa oblake djetinjstva, snova i sanjarenja, i da kroz zidove realizma probije prolaze koji vode u davno zaboravljena kraljevstva.

Natašin stil pisanja je bezvremenska umjetnost koju treba ovjekovječiti slikama i tekstom… I s njima ukrasiti zidove muzeja…. Proliti ih bojama… Da ožive i zidove i srca u prolazu…

Ova zbirka priča je senzualni ples vila za vrijeme punog mjeseca, magija riječi nošena vjetrom buđenja, i sanjivim oblacima.

Meni je Nataša jednostavno inspiracija.

Draga Nataša hvala ti što si me izabrala za beta čitatelja i što si moj kratki osvrt ispisala poleđini svoje knjige, isto tako hvala ti na divnim tekstovima, na čipki riječi kojom prekriješ sivilo naših dana, na inspiraciji koja pršti svim bojama u paleti tvojih tekstova, na ljudskosti i ženstvenosti kojom živiš i primjer daješ kako biti Čovjek, i kako biti Žena. 💞

O autorici

Nataša Jukić rođena je 1978. u Splitu. Po zanimanju je suradnica u odgojno-obrazovnom procesu, savjetnica Neurolingvističkog programiranja, članica je Društva hrvatskih književnika za djecu i mlade. Organizatorica je radionica za djecu i žene, festivala dječje priče Bajkulin. Živi i radi u Kaštelima. Do sada je objavila šest naslova, ovo je njena sedma knjiga.

Citati

“Postoje dani posuti slatkoćom. Dani ljepote, naizgled utabanog mira i smisla koji nema ime. Izvezeni u paučini bajkovitih ormara gdje složene plahte vezu vrijeme kako odmiče.”

“Nestaju dame. Lijepi maniri blijede u rukama starijih kavalira koji se još sjećaju kako se ophodi sa ženama koje to žele biti. Nestaju dame. Nježnost pod zakopčanim košuljama, prsti utopljeni finim rukavicama, svila oko vrata. Sramežljici pogled prema onom kojeg srce bira, tišina gracioznosti dok svemir slaže zaplet, a poljupci u dolasku rasplet. Vrijeme u kojem se nazirala ljepota naših tijela samo u mašti onih koje bi nehotice ili namjerno zavele korakom, osmijehom, crvenilom u obrazima.

Jesmo li se baš morale pretvoriti u amazonke na dnevnoj bazi? Zar nije nekako prirodnije i ljepše kad te zaštiti zagrljajem dok šetate za vjetrovite večeri? Kao džentlmen koji cijeni damu i svu njezinu snagu upakiranu u krhkost.

Nestaju dame. Ne pišu se pisma, i ne pune ormari lavandom… “

“Vidiš li boje, prijatelju?

Primjetiš li razlike u nijansi sunca dok juriš jutrom na posao?

Kakve je boje danas nebo i lete li ptice iznad nas?

Žurimo, prijatelju.

Cestama s putokazima koje su napisali ljudi.

Žurimo, utrkujući se s kazaljkama jer tako piše, jer se tako, kao, mora.

Ne podižemo glavu dovoljno često da nas vjetar pomiluje, umor nam odnese, mir donese.

Tražimo razloge za tuge i prigovaranja…

A sve te boje u koje se skrila ljepota mirno prolaze pored nas…

Dohvatljive utjehe i blaga, dok mi pognute glave koračamo do neke točke što nam zapisano stoji.

Daltonisti pred bojama života.”

“Umori se svjetlo u borbi s mrakom…

…

Porast nasilja, apatije, agresije i vulgarizma među mladima užasava me. Potpuno promašeni idoli, vrijednosti…

Bole me povišeni glasovi u borbi bez smisla.

Neću etikete, stranačke iskaznice.
Bole me podjele na vaše i naše, moje i tvoje.
Brojanje kromosoma, melanina…
Bole me svojatanja i neosviještenost onih koji bi sve, a sami su ništa.
Neradnici, gubitnici, prevaranti, lažljivci.
Upakirane ljubaznosti, samoprozvani “ratnici svjetlosti” iza kojih obično živi dokonost i hrpa gladi za aplauzom mase…

…

Zaboravi tama na zvijezde po njoj razasute, na Mjesec i zoru što prilike nosi.

Ne može mrak čežnjom postati, tek s jeseni on caruje malo. U onoj noći dok lišće svira po asfaltu… U onoj noći kad šuma obuće svečano zlaćeno ruho… odluči svjetlo tek malo odmoriti. Tek toliko da ga se ljudi požele i dok im nedostaje u sebi da ga potraže…”

“Volim odati počast živima.

Jer ljudima to treba. Ta podrška! Mrva topline, čašica razgovora.
Lijepa riječ, ukoliko vam se sviđa to što rade, način na koji žive svoje živote, misije koje živući odrađuju.

Volim odati počast živima.

Odajte im i vi!

Kad god vam se pruži prilika.

Podijelite naslove koji su vas oduševili, preporučite film, pjesmu, stihove…
Pričajte o ljudima koji vas inspiriraju, dijelite dalje čaroliju sreće što živite baš u isto vrijeme.

To su vaši ljudi.

I vi ste njihovi.

Jer svi smo došli ovdje živjeti kroz neko vrijeme koje ima rok.
I zaista je šteta da nas kaprici, lijenosti, apatije ili jal spriječe da se radujemo dušama kohe su došle oplemeniti svijet.” ...

“Vjerujem kako svi pomislimo da smo se u životu često trošili na krive ljude.

Trudim se ne misliti tako.

Iako sam bila povrijeđena, iskorištena i zaboravljena više puta, ti su mi darovi među najdražima.

I nema tu neke lekcije za ponijeti dalje. Jer ako živiš srcem, to je način na koji živiš i živjet ćeš dok te ima.”

“Znaš što bih ja?

Da budemo malo više ljudi.

Da se vidimo, čujemo, čitamo između redaka.

Da mislimo svojom glavom, koristimo razum i dušu u isto vrijeme.

…

Ne podnosim više… Pasivne agresije tobožnjih emocija, ni ljubavi u tetrapaku.

Na kapaljku.

…

Ne možemo promijeniti svijet.
Ali možemo raditi mikro pomake pomažući svjetlu da lakše uđe u bilo koji mrak kojeg smo osvijestili.

…

U životu je važno naučiti ne pucati prema drugima iz istog onog oružja koje nas je ranilo.

…

Žao mi nedostatka empatije u ljudima, svih tih praznina prosuto pameću napunjenih.

Žao mi djece što nas gledaju i uče kako se ne postaje čovjek.

Žao mi nedostajanja, ispuštenih zagrljaja, i poljubaca što mirišu na daleko nekad.

Žao mi buke što tišine ispunjava egoizmom i lošim namjerama, negdje duboko iz najdubljih nas.

Žao mi je što nam je duše naselio strah, jer strah i ljubav ne idu zajedno kao složan par.

…

Neobična smo vrsta, mi, ljudi. I oni s malim i oni s velikim Lj netaknutim za prvo početno slovo vrste pod koju se deklariramo.

Što uopće znači biti Čovjek?

Biće sazdano od strahova i želja.

Totalno uvjereni kako sve znamo i kako nedodirljivi postojimo u svijetu.

Vrsta smo koja se dijeli. Na ove i one, vaše i naše, ovakve i onakve. Čak i sami u sebi podijeljeni, rasčovječeni na korijenitost osobne biti i nametnutih očekivanja u koja se na silu ukalupimo.

…

Od krhotina smo sazdani.

U oblik koji je svrstan pod brojeve u dokumentima. Pod neko ime.

No, priče su ono od čega zaista jesmo.

Iskustva koja smo prodisali.

Mekoće i oštrice utisnute osjetilima.

Od krhotina smo.

Svi do jedan.

Od komadića sebe nastalih u interakciji s vremenom svjetovnog bivanja.

Od ljubavi i snova.

Od boli.

Od rastanaka i susreta sa smislom.

Sazdani u postojanje. Učenje.”

…

“Vratite se leptiri!

Donesite mi mirise prvog poljupca…
Donesite mi valove i vjetar buđenja.

Razmašite se, prolijte se svim bojama. Izbrišite ono bež i dosadno.

Oživite me!

Vratite se leptiri!

Tamo gdje sam vaš lepet krila najjače osjećala. Vratite se milovati unutrašnjost trbuha dok čekamo vrhunce ljepote, iznad svake prosječnosti.

Vratite se leptiri!
Sjetite me kako se leti.”

I što mi možemo, na kraju balade?

Možemo napraviti toliko toga zbog čega ćemo mirnije spavati i sa širim se osmijehom gledati u ogledalu.

Možemo pružiti ruku, otvoriti srce.
Zagrliti, utješiti, saslušati.

Možemo se zapitati: Tko sam? I koja je moja svrha na ovome svijetu?

Pa se usuditi slijediti taj trag.”

“Legenda kaže, ako uspiješ odoljeti nježnom vjetru za vrijeme punog mjeseca i ne prepustiš se snu, u onom trenutku prije nego svane, da ih možeš vidjeti kako plešu raspletenih kosa, u kolu zagrljene, sretne i bosonoge.

Da ih možeš vidjeti kako se stapaju haljinama i pjesmom na usnama, ne dotičući tlo…

Uspiješ li... ... u tvojim će šarenicama zasjati maslinaste točkice kao pečat da si jednom živu čaroliju gledao. A opet nekako, ostao čovjek. Blagoslovljen, bajkom u koracima."