mozaik knjiga · recenzije

Tajne zanata ★ Pavao Pavličić

Izdavač: Mozaik knjiga

Ocjena: 5/5 ★★★★★

Književni susret s domaćim piscem u jednoj posebnoj, britkoj i originalno osmišljenoj knjizi.

O knjizi

S više od 100 napisanih knjiga i tko zna koliko održanih književnih susreta, Pavao Pavličić odlučio je svoj dijalog s čitateljima prenijeti u pisani tekst i otkriti tajne svojega spisateljskog zanata i umijeća, ne očekujući da to bude kraj dijaloga, dapače želeći nastaviti i dalje, ali i da knjiga ostane svima onima koji neće imati priliku pitati ga nešto o njegovu pisanju. Tekst je organiziran u obliku triju književnih susreta, i to onih na koje je najviše išao: u osnovnu školu, u srednju školu i kad su ga pozivali da posjeti učenike kakve škole pisanja. Pavličić zanimljivo i duhovito objašnjava kako i zašto piše, ali se dotiče i složenijih tema poput angažmana, društvene uloge literature i sličnih. Autor piše i o svojoj produktivnosti i njezinim razlozima, o vlastitom shvaćanju književnog posla, kao i svega onoga što uz njega ide.

Jednostavno i bez mistifikacije, Pavličić otkriva tajne svoga zanata koje će, ovako otkrivene, možda nekima pomoći da se i sami okušaju u pisanju. Ako i neće, uživat će u zanimljivom, duhovitom i mudrom tekstu o tome što znači biti pisac danas.

[Sinopsis preuzet sa stranice Mozaik knjiga]

Moj dojam

Što vam donosi ova knjiga?

Odgovore.

Ovo je…

Književni susret u doba pandemije. Književni susret s piscem i to u književnom obliku, u obliku knjige.

Uporno postavljana pitanja na raznim knjizevnim susretima objedinjuju se kao roj pčela upitnika i u obliku odgovora od strane našeg domaćeg pisca teku kao med koji umiruje točkom sve te zujave upitnike.

“Evo, ja sjedim za stolom, preda mnom je moja nova knjiga, cvjetni aranžman i čaša vode, dok vi sjedite u auditoriju. Izvolite, pitajte, a ja ću odgovarati.”

Pavao nam sve odgovore donosi na pladnju iz prve ruke, i iz svog vlastitog iskustva na općenita i manje općenita pitanja odgovara kroz prizmu svojih utisaka. A to realno i može pošto iza sebe ima dug staž sudjelovanja u raznim književnim susretima.

Imamo i odlomke o povijesti književnosti…

“Kroz povijest se može lijepo pratiti kako se sve zbivalo. Započelo je u renesansi, kad su pisci stekli osjećaj za povijesnu dimenziju književnosti.”

Pisac nam govori kako je čitanje vrlo dobar poticaj za pisanje i da bez čitanja nema ni pisanja. On nam je opisuje svoj put kroz čitalačke vode, taj čudesni svijet koji je otkrivao kroz čitanje i koji ga je potaknuo da i sam krene pisati.

O čemu nam još govori u ovoj knjizi?

Pavao nam govori i o neshvaćenim piscima, koji, kako kaže, zapravo i ne postoje.

“I zato, kad god naiđem na čovjeka koji je potpuno posvećen književnosti, kojemu je ona prva i jedina stvar na svijetu, ja se uvijek upitam tko stoji iza njega, tko je nadrapao, tko je žrtva. Ke li to supruga, majka, sestra ili tko drugi. Tko je taj tko se brine da pisca na stolu dočeka ručak, a na vješalici ispeglana košulja, tko je taj tko ga tješi u njegovim stvaralačkim krizama i tko hoda na prstima dok on piše, tko protiv svojega

“Žrtvovanje je ono kad pisac nađe svojoj ženi zaposlenje i pušta je da ona privređuje za obitelj, dok on sjedi kod kuće i smišlja svoje tekstove, što ne bi mogao da je kojim slučajem i sam zaposlen. Žrtvovanje je kad žena prepušta mužu svu brigu o kućanstvu i djeci, dok ona plovi po višim sferama. Žrtvovanje jekad otac i majka, oboje pisci, ostave djecu njegovim ili njezinim roditeljima, a sami odu na stipendiju u kakvu daleku zemlju.”

Kako ste počeli pisati?

“Tako što sam volio čitati.”

Zašto ste postali pisac?

“Zato što postoji književnost. Da nisu ljudi već prije pisali pjesme, priče, drame, romane, ne bi ni meni palo na pamet pisati.”

“Ne pišem ja zato što mislim da nikako ne možete živjeti bez mojih tekstova, nego zato što ja bez njih živjeti ne mogu.”

Može li se pisanje naučiti?

“Dovoljno je sjetiti se Mozarta i Salierija. Salieri je bio silno ozbiljan i mnogo se žrtvovao, ali su rezultat bila prosječna djela; Mozart je stvarao glazbu iz zafrkancije, a rezultat je bio genijalan.”

“Ne znam zašto ljudi pišu loše knjige, kad se najviše isplati pisati remek-djela.”

A na ostala pitanja potražite odgovore u knjizi;


Koliko je važna tema koju knjiga obrađuje?


Treba li imati razrađen plan radnje?


Koliko je važna kompozicija?


Prvo ili treće lice?


Kako se gradi dobar lik?

Sviđa mi se anegdota koju je ispričao, a koja je vezana za njegovo iskustvo čitanja priča braće Grimm. Ondje je Pavao naišao na neku priču o nekakvoj groznoj djevojci koja je imala željezne zube kojima je zaklala oca i majku. To ga je užasnulo i smatrao je da iz takve priče ne može izaći ništa dobro.

“Književnost je, naime, kao i svaka umjetnost, zapravo nekakav životni višak, nešto bez čega bi se moglo i što dolazi na red tek onda kad su sve druge važnije potrebe zadovoljene.”

Što u književnom tekstu može biti zabavno?
“Obično se tvrdi da su to aktualije, pikanterije, prikazivanje živih ljudi, draškanje niskih nagona. Ali ništa nije pogrešnije od toga. Jer, zabavno može biti sve, od astronomije do filozofije, od mode do arhitekture, od umjetnosti kao takve, pa sve do same književnosti. Sve ovisi o tome. Kako se sadržaj prezentira, koliko je pisac vješt i nadahnut.”

Imate li stalno vrijeme za pisanje?
Pavao nam objašnjava kako je često miješao različite žanrove i da nije imao striktno vrijeme koje je odvajao za pisanje.

Je li teže pisati za odrasle ili za djecu?

“Svaka nova dječja knjiga je kušnja, da ne kažem ispit, i to mnogo teži nego kod knjiga za odrasle. Odrasli, rekli bismo, opraštaju piscu, djeca ne opraštaju. Svaki pisac koji se okušao i u jednome i u drugome, odlučno će vam reći da je teže pisati za djecu.”

“Nema još u djece onoga licemjerja koje će ih poslije voditi kroz život, pa se pretvaraju da slušaju i onda kad umiru od dosade (kao što odrasli čine) jer njihova dosada odmah izbije na površinu.

“Savjetujem svakome piscu da pažljivo sluša što ga pitaju djeca i da na ta pitanja odgovara njima, ali i sebi. Njihova pitanja, kao što smo vidjeli, proizlaze iz života, iz njihove zadivljenosti pred životom, i ciljaju na sam smisao pisanja i književnosti. A to opet nije nimalo čudno. Davno je već rečeno da sva bitna pitanja o svijetu i životu može postaviti i dijete. I djeca ta pitanha doista i postavljaju, samo ih treba slušati.”

“Čovjek mora imati jake razloge da piše, ne može to biti slučaj, kao što ljubav jest. Ti razlozi mogu, dakako, kod raznih pisaca biti različiti, ali ipak postojati moraju.”

Zanimljiv je njegov odgovor na pitanje čita li on sam ponekad svoje stare tekstove… Hahaha… Veoma zanimljiv odgovor je dao na to pitanje…

Autor se dotaknuo i teme o krađi tekstova na Internetu…

Kako drugi ljudi mogu zadovoljiti piščeve egzistencijalne potrebe?
“Tako da ga sponzoriraju (nekad se to zvalo ‘mecenatstvo’).”

Književnost je u svojoj suštini jezična umjetnost. Ona je po svojoj prirodi povezana s estetikom, kao filozofskom i znanstvenom disciplinom koja se bavi proučavanjem umjetnosti, a s druge strane i s lingvistikom, kao znanošću (o jeziku). I u oboj knjizi mi se svidjelo što je Pavao kroz mnoge svoje odgovore provlačio ove činjenice i to tako vješto da su i neki njegovi odgovori, sami po sebi, mala umjetnička djela.

Za razliku od slikarstva, kiparstva, arhitekture, glazbe i filma, književnost rabi već unaprijed iznimno složenu građu, koju čini jezik, a jezik je, kao što znamo, bitno svojstvo čovjeka i jedan od temelja ljudske kulture. Ostale umjetnosti rabe prirodnu građu, pa se po tome uvelike razlikuju od književnosti. Književnost osim što svoje temelje postavljs na već određenoj građi, ona i sama gradi jezik, obogaćuje ga, oblikuje i razvija. Zato sam sretna što je Pavao nekim pitanjima pristupio veoma britko, pomalo i oštro, ali pravedno. Nema milovanja kad je u pitanju nešto tako važno kao što je književnost koja oblikuje i osmišljava naš svagdašnji život, omogućuje nam tradiciju unutar koje živimo i mislimo i pruža nam mogućnosti da razabremo tko smo i što zaista želimo biti.

O autoru

Pavao Pavličić rođen je 16. kolovoza 1946. godine u Vukovaru gdje je završio osnovnu i srednju školu. Nakon toga uputio se u Zagreb kako bi započeo studij na Filozofskom fakultetu. Diplomirao je 1969. godine komparativnu književnost i talijanski jezik. Doktorirao je 1974. godine tezom iz područja metrike. Svoju karijeru kao jedan od najpoznatijih književnika malo novije generacije započeo je kao novelist. Objavio je velik broj pripovijetki gdje možemo ubrojiti njih nekoliko, a to su: “Vilinski vatrogasci”, “Dobri duh Zagreba”, “Slobodni pad”, “Vodič po Vukovaru”, “Prolazna soba”. Naravno tu je još veliki broj pripovijetki koje nismo sve naveli, ali možete zamisliti kako je riječ o zaista bogatom stvaranju i prije svega naslijeđu.

Citati

“Srednje su škole, znajte, danas još jedina mjesta gdje se postavljaju važna pitanja. Nisu to ni fakulteti, ni instituti, ni specijalizirani časopisi, nego baš srednje škole.”

Preporuka svima koje zanima pisanje, svima koje zanima kako razmišlja jedan autor prilikom stvaranja svog djela i svima koji se okušavaju u pisanju…

Link za kupnju: https://mozaik-knjiga.hr/proizvod/tajne-zanata/

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s