recenzije · vorto palabra

SMOLA ★ Ane Riel

Izdavač: Vorto Palabra

Ocjena: 3/5 ★★★

Prevela: Marina Kopjar


Na početku udarno bizarna, veliki dio sredine pomalo dosadnjikava, pred kraj uznemirujuća i sam završetak mlak sa posljednjom rečenicom koja je baš, ali baš bizarna. Ali ništa već neviđeno… Većina današnjih low cost (filmskih) hororaca ima slični koncept.



O knjizi


“Liv je umrla kad joj je bilo tek šest godina. Tako, barem, glasi službena verzija. Njezin otac itekako je svjestan da je on jedini na ovome svijetu koji može zaštititi svoju kćer. Stoga će jedne večeri napustiti izoliranu kuću koju njegova obitelj zove domom, gurnuti svoj brod duboko među valove i promatrati kako se razbija o stijene. Tada će se zaputiti u grad kako bi prijavio nestanak svoje kćeri. Službena potraga za njom neće dugo trajati. No, iza kutija i košara koje su zakrčile radionicu njenog tate, Liv se skriva i živi u mraku, osluškuje i strepi u svom improviziranom skloništu. No zahvaljujući tome što je skrivena od svih, tvrdi njezin otac, Liv nikada neće morati ići u školu. Nikada neće morati napustiti svoje roditelje, suočiti se sa svijetom koji vrvi opasnostima i lošim ljudima. Na taj će način uvijek biti sigurna, neraskidivo povezana s jedinim mjestom na kojem je sigurna.

Smola je prvi put objavljena u Danskoj i, premda nije najavljena niti katalogizirana kao psihološki triler ili kriminalistički roman, brzo je osvojila sve veće skandinavske nagrade koje se dodjeljuju knjigama iz tih žanrova. Nakon toga započinje njezin svjetski uspjeh; The Guardian, The Telegraph i The Daily Express proglasili su je jednim od najboljih romana 2018. godine. Dosad je prevedena na 28 jezika te ekranizirana 2019. godine u režiji Daniela Borgmana.

Napet i neizmjerno dirljiv, roman Smola priča je o tome što se dogodi kad nekoga volite previše – kad želja da nekog zaštitite i duboka ljubav postaju nešto što će tu osobu nepovratno ozlijediti.”

Sinopsis preuzet sa stranice znanje.hr

Naš dojam

Nije loša, ali nije ni wow. Osrednja. Mlak dojam. Dakle dobra, čitljiva, ali ništa više od toga.

Zbog graphic scena s akcentom na zlostavljanje, tojest teško povrjeđivanje i usmrćivanje životinja (psa) i djece, nije preporučljiva literatura za svakoga. Nama se taj dio nikako nije svidio. I zato nismo uživali u knjizi. A upravo je taj dio cijela okosnica te knjige. Bez toga ova knjiga nije ništa.

Ta smola, po kojoj knjiga nosi naziv je usko povezana sa tim usmrćivanjem djece i bizarnim postupkom nakon toga (tu je i jedna beba).

“Jedna od prvih stvari koje se sjećam iz života na Glavi jest miris svježe smole: osebujno golicanje u nosu, ljepljiv osjećaj na dlanu i tatin umirujući glas dok mi priča o soku koji teče deblom. Čudesan je to sok, rekao je, jer štiti od napada i zacjeljuje rane, a može i očuvato male, mrtve životinje za sva vremena.

Nakon udarnog, psihopatskog i bizarnog početka, radnja svakim sljedećim poglavljem znatno usporava i biva pomalo dosadna, monotona, klaustrofobična…

Knjiga počinje rečenicom:

“U bijeloj sobi bio je mrak kada je otac ubio baku. Bila sam tamo…”

“Kako baka nije mogla odmotati novinski papir sa svog poklona, to sam učinila ja. Na prvi sam pogled pomislila da je tata i za nju izradio autić jer je i njezin poklon bio u obliku dugačke drvene kutije na kotačima, no zapravo joj je izradio lijes. Jedino što se u njemu nalazilo bio je jastuk kojim je to jutro bila ugušena.”

Jeus Haarder (otac) nekada je bio najljepši muškarac na otoku, no tragedija ga je učinila neuglednim, zapuštenim i krajnje čudnim. Glavni lik je njegova kćer Liv. Liv Haarder. Kći čiju su smrt njezini roditelji prijavili. Liv je mislila da je obližnji gradić Korsted golem, ali prije nego su baku ugušili, ona je neko vrijeme živjela s njima i pričala Liv o mnogo većim gradovima koji se nalaze na kopnu. Malu Liv plašila je pomisao na toliko mnogo ljudi, jer je od ranog djetinjstva bila indoktrinirana od strane oca. Ona je ljude vidjela kao opasnost. Nije se osjećala sigurno među njima. Otac joj je govorio da su ljudi prijetvorni i neka se nikad ne zavarava njihovim osmijesima.

I zato je Liv bila prilično usamljena. Njezini prijatelji su bili su mravi i stabla. I… (hmm)

“Kasnije sam mnogim krvarećim stablima šaputala da će njihove rane zarasti, jer je smola njihov iscjelitelj i zaštitnik.”

“Stabla su bila moji prijatelji.”

Otac je maloj Liv punio glavu besmislicama tipa da životinje ili ljudi ako ih se ubije u mraku neće osjetiti bol, a ona mu je u potpunosti vjerovala.

“Mrak odnosi bol.”

Kraj (točnije zadnje dvije rečenice) nisu baš za svačiji želudac. Dosta ljudi je slabo na djecu i bebe u tolikoj mjeri da ne mogu ni gledati takve horore ni čitati takve stvari. Ali ima ljudi koji baš uživaju u hororima i kojima će to biti mačji kašalj s obzirom na to kakvi se sve horori snimaju (i pišu) danas.

Ovaj koncept psiho-patologije i bizarnih scena mogli smo nebrojeno puta vidjeti u niskobudžetnim hororima koji na filmskoj sceni izrastaju kao gljive poslije kiše. Ono, koncept: luda, krajnje poremećena familija koja odgaja djecu u tom svom malom izoliranom (poremećenom) svijetu, malo glumaca (likova), mama je praktički čovjek-biljka koja skuplja kile (body-shaming elementi), svi skupa su fino odvojeni od civilizacije (uvijek je to neka šuma u pitanju)… Kuća koja skriva bizarne tajne, neka životinja koja upada u njihove krvoločne zamke, neki nevini lik koji im poremeti njihovu “idilu” i ugrozi si život i požar koji proguta cijelu tu kuću strave i sve njezine bizarne tajne.

Toliko mnogo puta viđen koncept, ne znamo je li i u knjigama, jer ovakve knjige mahom izbjegavamo, ali u filmovima je 100% (ukućani su nam fanovi horor filmova, pa iz prve ruke znamo)!!!

Cijela ova radnja knjige mogla bi se prepričati u tri-četiri rečenice. Zapravo, ništa naročito napeto. Mnogima se ova knjiga jako svidjela, pa je moguće da će se svidjeti i vama… Ovo je samo naš, subjektivni dojam i kao takav nije relevantan kao stručno mišljenje.

Stil pisanja je odličan. Brzo se čita, čak i onaj usporeni dio.

Po nama, ovakve knjige su odlične za diskutirati u knjiškim klubovima, primjerice ovdje bi bilo zgodno diskutirati o psihologiji i svim aspektima psiholoških stanja koji mogu čovjeka pretvoriti u monstruma.

Iako… Iskreno, smatramo da bi ova knjiga trebala doći s nekakvim upozorenjem umetnutim ispod ili iznad sinopsisa. Upozorenjem da su u knjizi sadržane graphic violence scene (djece, beba i životinja) kao i da sadrži pomalo body shaming elemente koji se tiču pretilosti.

Knjiga je osvojila brojne nagrade u kategoriji trilera, a nama nekako ne pripada u taj žanr. Više je bizarna psihološka drama s elementima horora kojoj je glavni adut šokirati bizarnošću.

Miriše na smolu. Miriše!


O autorici


Ane Riel (1971.) kći je odvjetnice i autorice dječjih knjiga. Nakon što je završila srednju školu, počela je studirati povijest umjetnosti, a iako nije završila fakultet, inspirirala se da napiše svoju prvu knjigu – o umjetnosti. Uslijedilo je nekoliko romana za djecu u kojima je njezina majka sudjelovala kao ilustratorica, a 2014. je napisala svoju prvu knjigu za odrasle – Mesar iz Liseleja. I sama to nije smatrala kriminalističkim romanom, ali je kao takva dobila nagradu za najbolji danski kriminalistički debi. Dvije godine kasnije, nešto se slično dogodilo s sljedećim romanom, Živica, za koji je nagrađena najprestižnijom skandinavskom nagradom za kriminalističku književnost, Staklenim ključem. Ane Riel živi sa suprugom, popularnim jazz glazbenikom Alexom Rielom, u Liselejama blizu Kopenhagena.


Citati


“Roald je jednom vidio zamku za lisice. Odvratna stvar, ali ova zamka… ova je bila još gora. Čovjek bi pomislio da je netko uzeo zamku za lisice i nadogradio je u pokušaju da napravi najgoru zamislivu spravu zs mučenje. Metalni šiljci gotovo su probilo pseću potkoljenicu.”

“Else se čudila tomu da je bilo moguće živjeti usred slobodne Božje prirode, okružen šumom, livadama i oceanima čista zraka, a istovremeno se osjećati tako zatočeno…”

“Nešto je u meni željelo da muškarac ima zle oči, ali oči mu nisu bile zle, ni sada ni kada su visjele pod kombajnom. Nisam mogla prestati razmišljati o psu i zamci i tome kako je plakao kad ga je vidio. Jer zle oči nikada ne plaču.”

“Shvaćala sam da zemlja mora nešto jesti kako bi mogla pogurati novi život na svjetlo dana. Da tama mijenja svjetlost koja potom mijenja tamu.”



Preporuka knjigoljupcima koji vole bizarne novele, psihološke drame i horore.


Link za kupnju: https://znanje.hr/product/smola/423520?gclid=CjwKCAjw-sqKBhBjEiwAVaQ9a5LoBwtb5qZ5rTD6opQOvABJw9NasBa7fkVbrqQtNtz7hpE0Z5uo8xoCiV8QAvD_BwE

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s