Izdavač: Vorto Palabra

Ocjena: 5/5 ★★★★★

Prevela: Martina Pranić

---

“Ja ovu knjigu nisam napisao. Ukrao sam je.”

“Znanje o prijelazima gotovo je iščezlo. No u drevnim je vremenima bilo poznato mnogim narodima.”

---

---

O knjizi / Moj dojam

---

Kako ostati hladan na ovakav početak? “Ja ovu knjigu nisam napisao. Ukrao sam je.”

Čarobna priča koja mi djeluje kao mix “Kraj gospodina T. Ajne”, serijala “Pali anđeo” i “Vremenski stroj”. Radnja drži pažnju. Zanimljivi, raskošno prezentirani likovi čija suština igra najvažniju ulogu.

Po čemu je to slična knjizi “Kraj gospodina T. Ajne”?
Baš po onome što je ključno u ovoj knjizi, a samim time sadržano i u naslovu. Po “prijelazima”. U gore spomenutoj knjizi imamo jedan veoma sličan koncept, iako u konačnici drastično drugačiji.

Po čemu je slična serijalu “Pali anđeo”?
Po putovanju za svojoj ljubavlju kroz godine, pa, ako treba i stoljeća… Onaj tko juri svoju ljubav je posvećen tome, a taj partner/partnerica se ne sjeća svog prvotnog života.

Po čemu je slična knjizi “Vremenski stroj”?
Po jednoj rečenici gdje postajemo svjesni kako naši nepromišljeni i ishitreni potezi mogu, dalekosežno gledano, stvoriti čudovište.

“Pogledaj što si učinila svojim ljudima, pogledaj užas njihovih života. Zar nisu tvoji postupci razlog zašto im se ovo događa? Pogledaj što si meni učinila! Da, ja sam čudovište, istina je što ti je starac ispričao. Jesam okrutan i jesam osvetoljubiv. Ali sam tvoje čudovište. Ti si me stvorila. I svaka okrutnost koju ja počinim plod je tvoje okrutnosti.”

Umijeće mesmerizma koketira s metampsihozom živih, a uz takav koktel transmigracija, tj prijelaza duša, natruhe ljubavi, odanosti, upornosti i magijskog realizma, ova knjiga je prava poslastica svakog ljubitelja fantasyja i mistike…

“Ime mi je Alula. Ja sam ona koja pamti. Tebi je ime Koahu. Ti si onaj koji zaboravlja. Nekoć sam te voljela, prije toliko životnih vjekova. Voljela sam te onako kako školjka voli more: kad ljudi naslone uho na moja usta, oda de začuju tvoju pjesmu. Voljela sam te onako kako pijesak voli vodu: uvijek sam te primala sa spokojnim zadovoljstvom. Voljela sam te onako kako se grmljavina širi noću, kako leptiri njeguju cvijeće, kako mjesec slijedi sunce.”

Alula i Koahu, mladi ljudi čiji je idiličan život na otoku naprasno prekinut došljacima…

Koahu još nije bio iniciran i njegov se prijelaz slučajno dogodio, bio je to slijepi prijelaz, a Alulu, koja je već bila inicirana u postupak, napravila je svjesni prijelaz kako bi ga slijedila.

Prvi njihovi prijelazi bili su Joubert i Roblet… Koahu kao Roblet, Alulu kao Joubert.
Zatim iz Jouberta, Alulu prelazi u novog momka i započinje Feuilleov život na Desireovoj plantaži… Tamo upoznaje jednu predivnu mladu ropkinju koja joj bude sljedeća stanica na putu kroz vjekove…

“Postoji više vrsta prijelaza. Postoji slijepi prijelaz pri kojemu poslije nemaš pojma što se upravo dogodilo. A tu je i cjeloviti prijelaz kroz koji prolazimo tako da si u svakome trenutku posve svjestan svega što se događa.”

Pri prijelazu u novo tijelo započinje i tijek novoga života, te je isprva teško savladati njegove mehanizme. Uz zbunjenost uma, ošamućenost duše koju je netko brz upozorenja iščupao iz njezina sidrišta, čovjek se naprosto osjeća poput tkalca koji se našao za nekim stranim tkalačkim stanom na kojem se nalazi dopola istkan sag u nekom nepoznatom vezu.

Priča se sastoji od tri zasebna rukopisa, a sva tri su magična i neobična. Prvi, “Naobrazba nakaze”, napisan od strane čuvenog pjesnika Charles Baudelairea, freaky autoportret ogorčena i gotovo posve napuštena pjesnika kojem sebičnost i snobizam nisu nimalo strani. Drugi, “Grad duhova”, moguće je da je djelo poznatog književnog kritičara Waltera Benjamina… A posljednji rukopis, “Priče o albatrosu”, najmagičniji i najneobičniji od svih, čarobna je priča koja započinje dolaskom prvih Europljana na jedan udaljeni polinezijski otok, obuhvaća stotinu i pedeset godina, te sedam životnih vjekova.

Kako su ta tri rukopisa povezana?

Što sve s tim ima uglednog Društvo Baudelaire? A što Coco Chanel? Nacisti polako stežu obruč oko Pariza, a u Parizu postoji netko tko ubija ljude povezane s Baudelaireovim rukopisom… Crvena nit koja se provlači kroz slučajeve jest Društvo Baudelaire.

Priča se može čitati na dva načina: od početka do kraja knjige, kao i svaka knjiga ili alternativnim slijedom koji te upućuje na koju stranicu da odletiš ispreplićući tako zasebne dijelove u cjelovit roman.

Jako mi se svidjela ova knjiga i sigurno ću je čitati još koji put… I to koristeći oba slijeda.

Totalni sam “sucker” za ovakav tip beletristike.
Bring me fantasy, mistery and love…

“Zar vi kao pjesnik ne shvaćate da moć prijelaza postoji u duši svakoga čovjeka? Kada god se zagledate u oči druge osobe, ne osjećate li duboko u utrobi privlačenje čežnje tako snažne da vas je u stanju preplašiti? Zar u pristojnome društvu ne odvraćamo poglede upravo zbog vrtoglavice koju izaziva gledanje nekoga u oči? I nije li ta vrtoglavica ustvari strah od želje za prijelazom, a ne strah od prijelaza? Ne posežu li naše duše uvijek za drugima?”

---

O autoru

---

Alex Landragin, autor je francusko-armensko-australskoga porijekla. Ovo je njegov prvijenac.

---

Citati

---

“Ljubav je prolazna, kajanje je vječno.”

“Prijelaz je opasan pothvat. Svaki se neznatno razlikuje od bilo kojeg drugog.”

---

“Besmrtnost je prokletstvo.”

“Najveći dar Zakona bio je prijelaz. Zagledati se u nečije oči, osjetiti komešanje nečije duše, prijeći u nečije tijelo i ostati ondje dok ne dođe vrijeme za povratni prijelaz – to je bilo blago koje nam je Zakon darivao.”

“Naša je glavna dužnost poštivati Zakon, a Zakon prije svega od nas zahtijeva sljedeće: Nema prijelaza bez povratnog prijelaza.”

“Tražila sam te – novoga tebe, tebe u tijelu mudraca tih stranaca.”

“Zdrav nam razum govori kako zemaljske stvari jedva da postoje, a istinska je stvarnost samo u snovima.”

Preporuka svima koji uživaju u magijskom realizmu.

---

---

Link za kupnju: https://znanje.hr/product/prijelazi/419454