recenzije · vorto palabra

Fahrenheit 451 ★ Ray Bradbury

Izdavač: Vorto Palabra

Ocjena: 5/5 ★★★★★

Prevela: Anja Majnatić


“Postoji više od jednog načina da se spali knjiga. A svijet je pun ljudi koji trče naokolo s upaljenim šibicama.”



O knjizi


Guy Montag je vatrogasac posebne vrste. U njegovu svijetu, hipotetskoj i nedefiniranoj budućnosti („nakon 1960.“), u kojem vlada televizija, a književnost je na rubu izumiranja, vatrogasci radije podmeću požare umjesto da ih gase. Njihov je posao uništiti najnezakonitije stvari, otisnute knjige, zajedno s kućama u kojima ih se skriva.

Montag nikad ne preispituje svoj posao, svakodnevno ga obavlja te se nakon toga vraća kući, svom praznom životu i supruzi Mildred, koja dane provodi sa svojom televizijskom obitelji.

Vlasti, naime, koriste televizijske programe kako bi u potpunosti kontrolirale društvo i određivali što je ispravno, a što neprihvatljivo.

U tu svrhu svi moraju koristiti isključivo televiziju kako bi se informirali, ali i kako bi živjeli lišeni međuljudskih odnosa.

No, Montag će jednog dana upoznati svoju ekscentričnu mladu susjedu, Clarisse, koja će ga upoznati s prošlošću u kojoj ljudi nisu živjeli u strahu te sa sadašnjošću u kojem se na svijet gleda kroz ideje potekle iz knjiga, a ne kroz beskrajan mrmor koji dolazi s televizijskih ekrana.

Napisan još 1953. godine, tada futuristički znanstveno-fantastički roman, danas savršeno odgovara stvarnosti.

Bradburyjeva vizija budućnosti gotovo je proročanska – današnji svijet i onaj o kojem je Bradbury pisao prije toliko godina, slični su do mjere koja šokira.

Bradburyjev svijet budućnosti sastoji se od golemih ekrana na kojima se neprekidno prikazuju interaktivne tv-sapunice, ljudi se kreću potpuno nesvjesni okruženja, s mini slušalicama u ušima, a knjige su zabranjene i spaljuju se, jer ljude navode na razmišljanje i čine ih nesretnima.

Dobrodošli u društvo zabave i zaborava, prepustimo se vladavini elita koje će nas nesvjesne odvesti u nove ratove.

Zakoračimo hrabro u propast.”

Sinopsis preuzet sa stranice znanje.hr


Moj dojam


Ovo je jedna od najboljih knjiga koje sam ikad pročitala, i danas, nažalost, njezina tema aktualnija je nego ikad prije. Ovako nešto pronicljivo i inteligentno napisano, a pritom da je uvijeno u celofan pomalo grotesknog preuveličavanja mana koje nimalo ne mijenjaju poantu sadržanu između redova, nisam nikad, ali ama baš nikad pročitala.


Užitak je bio spaljivati.

Poseban je užitak bio gledati kako stvari bivaju proždrte, kako crne i mijenjaju se. S mjedenom mlaznicom u šakama, s tim velikim pitonom koji riga svoj otrovni kerozin po svijetu, krv mu je pulsirala u glavi, i njegove su ruke bile ruke nekog sjajnog dirigenta koji ravna svim simfonijama buktanja i gorenja da bi srušio dronjke i pogljenjene ruine povijesti. S kacigom na stamenoj glavi, simbolično numeriranom 451, i narančastim plamenom u očima dok je razmišljao što je sljedeće, pritisnuo je oroz i kuća je poskočila u buktinji koja oprži večernje nebo u crveno, žuto i crno. Hodao je u roju krijesnica. Više od svega želio je, kao u starom vicu, turnuti u tu peć sljezov kolačić na štapiću, dok su lepršave knjige golubinjih krila ugibale na trijemu i travnjaku kuće. Dok su knjige polijetale u iskričavim kovitlacima i lebdjele na vjetru pocrnjele od gorenja Montag se cerio jarosnim cerom svih ljudi koje je opržio i otjerao u plamen.


Ray je prava zraka sunca koja nam osvjetljava sve ono mračno u ljudima, sve ono mračno u nama samima pritom paleći u nama žar da to promijenimo.

Ray je zraka koja nam prikazuje vulgarno oguljeno sivilo sadašnjosti i osvjetljava sve izgledniju budućnost. Njegova mala knjiga od svega dvjestotinjak (i kusur) stranica pravi je vatreni spektakl za uspavani duh čovječanstva. Pravi vatromet! Pravi masterpiece!


“Kakvu nevjerojatnu moć poistovjećivanja ta djevojka ima; kao gorljiva je gledateljica lutkarske predstave koja predviđa svaki treptaj oka, svaku njegovu gestikulaciju rukom, svaki kvrcaj prsta, tren prije nego što će započeti? “


U daljnjem tekstu autor opisuje djevojku koja je Montagu otvorila oči, “kakvu je sjenu bacala tim tanahnim tijelom”… Time nam govori da nije važno koliki je čovjek veličinom nego kolika je veličina u čovjeku…


“Svatko mora ostaviti nešto za sobom kad umre, rekao je moj djed. Dijete ili knjigu ili sliku ili kuću… ili zasađen vrt. Nešto što je tvoja ruka dodirnula na neki način, da tvoja duša ima kamo otići kad umreš. Razliku između čovjeka koji samo kosi travu i vrtlara upravo je u dodiru, rekao je. Kosac kao da uopće nije bio ondje; vrtlar će ondje biti cijeli život.”


Ono što je bitno da razumijemo je upravo ono što nam autor nastoji poručiti… A to svatko od nas mora otkriti za sebe…


“Bila je još prije Krista ta jedna blesava prokleta ptica koja se zvala feniks, i svakih je sto godina pravila lomaču i spaljivala se. Mora da je bila u srodstvu s Čovjekom. No svaki put kad bi se spalila, iskočila bi iz pepela, svaki put bi se ponovno rodila. A čini mi se da i mi radimo isto, stalno iznova, ali mi imamo jednu prokletu stvar koju feniks nije imao. Mi znamo kakvu smo prokletu glupost upravo napravili. Znamo sve proklete gluposti koje smo napravili u tisuću godina, i dokle god to znamo i uvijek to imamo negdje pred očima, jednog ćemo dana prestati raditi proklete pogrebne lomače i skakati ravno u njih. U svakoj generaciji prikupimo malo više ljudi koji pamte.”


“Sve ima svoje doba. Vrijeme rušenja i vrijeme građenja. Vrijeme šutnje i vrijeme govorenja.”


Politika, zakoni, propisi… Jesu li oni mjerilo Čovjeka? Ono nama tako poznato “jer tako je oduvijek bilo”, ono nama tako familijarno “jer tako su i moj otac i moj djed, to se očekivalo od mene”, ono nama tako svojstveno “samo sam slušao naređenja, bio je to moj posao”… Sve te ljudske izmišljotine koje nam stoljećima kroje i oduzimaju najmilije, znanje, prilike… Nebuloze koje nam zatiru napredovanje u svakom, pa i duhovnom aspektu… Sve te gluposti koje smo smislili sami, a koje nemaju uporište u prirodnom poretku… Svaki pokušaj utišavanja onih koji propituju, onih koji sanjaju, onih koji se pitaju; “Je li oduvijek bilo tako?” i nismo li možda negdje putem skrenuli sa Puta…


“A što osvjetljava sunce? Njegova vlastita vatra.”


“Sunce gori svaki dan. Spaljuje Vrijeme. Svijet žuri u krug i okreće se oko svoje osi i vrijeme je svejedno zauzeto spaljivanjem godina i ljudi, i bez njegove pomoći.”


“Bit će vatra plus voda, a onda, jednoga dana, nakon što se sve pomiješa i proključa i provari u tišini, neće više biti ni vatra ni voda, nego vino. Iz dviju odvojenih i suprotnih stvari nastat će treća. I jednog će se dana prisjetiti budale i prepoznati budalu. Već je i sad osjećao početak dugog putovanja, odlaska na odmor, udaljavanja od sebe kakav je bio.”


O autoru


Ray Douglas Bradbury (Waukegan, Illinois, 22. kolovoza 1920. – 6. lipnja 2012.) američki pisac fantastike, horora, znanstvene fantastike i misterija.



Citati



“Mislim da sam bio slijep…”
“Radio si što si morao…”


“Što si ti dao gradu, Montag?”
“Pepeo.”
“Što su ostali davali jedni drugima?”
“Ništavilo.”


“Možda nas knjige mogu napola izvući iz špilje?”


“Uviđate li sad zašto knjige toliko mrze i zašto ih se boje? One pokazuju pore na licu života. Komotni ljudi žele samo voštana okrugla lica, bez pora, bez dlaka, bez izraza.”



“Bila je još prije Krista ta jedna blesava prokleta ptica koja se zvala feniks, i svakih je sto godina pravila lomaču i spaljivala se. Mora da je bila u srodstvu s Čovjekom. No svaki put kad bi se spalila, iskočila bi iz pepela, svaki put bi se ponovno rodila. A čini mi se da i mi radimo isto, stalno iznova, ali mi imamo jednu prokletu stvar koju feniks nije imao. Mi znamo kakvu smo prokletu glupost upravo napravili. Znamo sve proklete gluposti koje smo napravili u tisuću godina, i dokle god to znamo i uvijek to imamo negdje pred očima, jednog ćemo dana prestati raditi proklete pogrebne lomače i skakati ravno u njih. U svakoj generaciji prikupimo malo više ljudi koji pamte.”


“Neobična vatra… Nije palila. Grijala je.”




“Jesensko lišće kovitlalo se po mjesečinom obasjanom pločniku tako da je djevojka koja se onuda kretala izgledala kao prikovana u klizeći hod, kao da je kretanje vjetra i lišća nose naprijed. Glava joj je bila napola pognuta da može gledati kako joj cipele komešaju uskovitlano lišće, lice joj je bilo tanahno i mliječnobijelo, i sadržavalo je nekakvu nježnu glad koja je sve doticala neumornom znatiželjom. Bio je to izraz laganog iznenađenja; tamne su oči bile tako usredotočene na svijet da im nikakav pokret nije promicao.”


“Nedruštvena sam, kažu. Ne uklapam se dobro. To je tako čudno. Ja sam zapravo vrlo društvena. Sve ovisi o tome što smatraš društvenim, zar ne? Meni društveno znači razgovarati s tobom o ovakvim stvarima.” Protrese nekoliko kestena koji su pali sa stabla u dvorište kuće. “Ili razgovarati o tome kako je svijet čudan. Lijepo je biti u društvu ljudi. Ali ne mislim da je društveno staviti gomilu ljudi na hrpu i onda im ne dati da pričaju, a ti? Sat gledanja televizije, sat košarke ili bejzbola ili trčanja… ili slikanja slika, pa još sportova, ali znaš li da nikad ne postavljamo pitanja, ili barem većina ne postavlja; oni ti samo daju odgovore… Meni to uopće nije društveno. To je puno lijevaka i puno vode koju ulijevaju kroz kljun na dnu, i govore nam da je to vino, a nije. Nemam prijatelja. To bi trebalo dokazati da sam abnormalna. Ali svi koje znam ili viču ili plešu naokolo kao sumanuti, ili se pak međusobno mlate. Primjećuješ li koliko ljudi danas jedni drugima čine nažao?”


“Znate li da knjige mirišu kao muškatni oraščić ili neki začin iz strane zemlje?”


“Dobri pisci često dotiču život.
Osrednji pisci ovlaš ga taknu rukom.
Loši ga siluju i ostavljaju muhama.”


“Vi ste beznadni romantik. Ne trebaju vama knjige nego neke od stvari koje su se nekoć nalazile u knjigama. Ne, ne, vi uopće ne tražite knjige. Uzmite to gdje god možete pronaći, tražite to u prirodi, tražite u sebi. Knjige su bile samo jedan tip spremnika u koje smo pohranjivali mnogo toga za što smo se bojali da ćemo zaboraviti. U njemu uopće nema ničega čarobnog.”


“Obojeni ljudi ne vole “Malog crnog Samba”. Spali ga. Bijelcima nelagodu stvara “Čiča Tomina koliba”. Spali je. Netko je napisao knjigu o duhanu i raku pluća? Pobornici cigareta plaču? Spali je. Spokoj, Montag. Mir, Montag. Pet minuta nakon što netko umre, na putu je za Veliki dimnjak… Deset minuta nakon smrti, čovjek je zrnce crne prašine. Zaboravimo ih. Spalimo sve, spalimo svakoga.

Vatra je sjajna i vatra je čista.”


“Nije to došlo od Vlade, odozgo. Nije bilo proglasa, ni deklaracija, ni cenzure, u samom početku, ma kakvi! Tehnologija, masovna eksploatacija i pritisak manjina učinili su svoje… Publika, koja je znala što hoće i veselo se vrtjela, pustila je da stripovi prežive. I trodimenzionalni pornočasopisi, naravno. Ljudi žele biti sretni, nije li tako? Nisi li to slušao čitav život? Želim biti sretan, ljudi govore. I, nisu li? Zar ih ne držimo u pokretu, zar im ne pružamo zabavu? Samo za to živimo, zar ne? Za užitak, za podražaje?”


“Ljudi ne razgovaraju ni o čemu.”

“Ma sigurno razgovaraju!”

“Ne, ni o čemu. Uglavnom nabrajaju gomile auta i odjeće i bazena i govore ‘kako super’! Ali svi govore jedno te isto i nitko ne govori ništa drugačije nego ostali. I većinu vremena u špiljama imaju upaljene kutije s vicevimai većinom su to jedni te isti vicevi, ili imaju upaljen glazbeni zid.”

“Zvučiš tako staro.”

“Ponekad sam prestara. Bojim se djece svojih godina. Oni ubijaju jedni druge. Je li uvijek bilo tako?”


“Vi ste beznadni romantik. Ne trebaju vama knjige nego neke od stvari koje su se nekoć nalazile u knjigama. Ne, ne, vi uopće ne tražite knjige. Uzmite to gdje god možete pronaći, tražite to u prirodi, tražite u sebi. Knjige su bile samo jedan tip spremnika u koje smo pohranjivali mnogo toga za što smo se bojali da ćemo zaboraviti. U njemu uopće nema ničega čarobnog.”


“Sinoć sam razmišljao o svemu onom kerozinu koji sam potrošio u zadnjih deset godina. I razmišljao sam o knjigama. I prvi sam put shvatio da je iza svake od njih bio čovjek. Čovjek ih je morao osmisliti. Čovjek je trebao utrošiti puno vremena da ih stavi na papir. A ja to nikad prije nisam pomislio. Nekom je čovjeku možda trebao cijeli život da zapiše neke svoje misli, opažajući svijet i život, a onda dođem ja i u dvije minute sve je gotovo.”



Preporuka apsolutno svima. Tako mi je drago da ovu knjigu čitaju mladi u srednjoj školi.


Link za kupnju: https://znanje.hr/product/fahrenheit-451/296174

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s