Izdavač: Zaklada biskup Josip Lang
Ocjena: 5/5 ★★★★★
Đurđica je jedna od rijetkih ljudi koji imaju sposobnost ugrijati srca i utješno zagrliti i putem svojih riječi…

O knjizi / Moj dojam
Đurđica me zagrlila svojim riječima i ja još uvijek osjećam njihovu toplinu, pa mi oprostite ako dojam bude tim više subjektivniji.
“Ne obaziri se na prošle postaje, na proživljene događaje, ni na čije mišljenje. Ljudi vole misliti kao svi drugi, vole kalupe. Da se ne bi izdvajali, da ih ne bi osuđivali.”
Snažne poruke koje pozivaju čitatelja da se odvaži na autentičan život. Autorica iznosi predivno izdirigiran koloplet svojih misli, svojeg iskustva i svoje životne filozofije. Vjera u moć ljudske misli koje pokreću Volju apsolutno nije pomodni optimizam New Age-a, već je drevno učenje sufizma i hermetizma.
“Čovjek se u životu može osloniti jedino na sebe.”
Knjiga je pisana kroz 30 tema a odgovore koje nudi zasnovani su na iskustvu, razumijevanju i ljubavi, svim onim temeljnim vrijednostima koje su svevremene.

Glavne teme knjige:
Snaga zahvalnosti i moć oprosta
“Znaš li što je najbolji dio oprosta? Više te nitko ne može povrijediti.”
Otvoreno prepuštanje osjećajima
Njezina lirska proza zvuči poput lyre koja kad je se zasvira budi u nama duboko uspavane slike i osjećaje, pa i poneku slanu suzu…
Unutarnji polet i zanos
Đurđica je zaljubljena u Život sa svim njegovim vrlinama i manama. Ona je zanesena svime oko sebe dok stoji čvrsto na zemlji i čvrsto ukorijenjena u svom biću.
Osmijeh kao čudotvorni lijek i ljekovitost humora
Nedokučiva tajna života kroz kaleidoskop recepata za sreću pomiješanih sa pričama iz vlastitog života iz kojih je autorica izvukla neku svoju pouku.
Cinizam kao o oružju slabih.
Iako se u nekim dijelovima knjige primjeti izvjesna doza sjete i gorčine što čovječanstvo nepovratno klizi u propast svojom opijenošću materijalizmom, Đurđica pokušava zadržati kurs i kormilareći svojim brodom i savjetujući nas da i mi prevladamo strahove i uzmemo kormilo svog vlastitog broda te konačno isplovimo svojim vlastitim putem. Usprkos životnim burama, valovima i olujama. Da se suočimo sa životom. Bez gorčine. Stoički. Pozitivno. Sa strujom svijesti, voljom i vjerom kao zvijezdom vodiljom.
“U pisanju, kao dijete u igri, beskrajno uživam.”
Empatija
Kroz cijelu knjigu provlače se vrline koje autorica napominje kao suštinske vrline o kojima moramo voditi računa. Njegovati u sebi: dobrotu, blagost, strpljivost, radost, nesebičnost, hrabrost i suosjećanje… Ovo cvijeće mirisno zahtjeva od nas dnevnu brigu, redovito zalijevanje i tetošenje.
“Nitko tko poznaje sebe, neće osuđivati drugoga.”
Ostaje nam da se svi zapitamo hoće li konačna kapitulacija čovjeka koji uzgoji u sebi cvijeće ljudskosti izdoniminirati njegovu okrutnu animalnost.
“U svakom čovjeku čuči i tinja nada da će sve biti dobro – čak i kad znamo da ne može biti.”
Ova knjiga otisak je autoričine duše u vremenu. Otisak bivstvovanja zabilježen na papiru. Đurđica je svojim djelom zasigurno nadvladala svoju prolaznost i ostavila svoj fini, svjetlucavi trag u vječnosti.
“Kad te ne bude, fine čestice tvojih stopa još će svjetlucati na tvoj osmijeh i na osmijehe koje si znao izmamiti.”
Hrabrost
“Znaš li što nas često priječi, zaustavlja, guši našu odva_nost? Mišljenja druhih ljudi.”
Vjera
Davanje drugima
Ako nemaš što dati, uvijek možeš pokloniti osmijeh, lijepu riječ, zagrljaj…
“Daj iz sebe ili daj od sebe.
Prvo je duševno, drugo je materijalno.
Ako je moguće, daj od svega po malo, onoliko koliko možeš i želiš.
Ionako s ovog svijeta odlazimo kako smo i došli.
Ništa nije tvoje.
Ništa nemaš.
I ništa ne možeš uzeti od drugog, onako zaista.
Nikad ništa neće biti tvoje!
Ali možeš dati!”
Prijateljstvo
“Prijateljstvo hrani. Podupire. Osnažuje. Uravnotežuje.”
I što još reći, a da nije rečeno… Njezine rečenice odjekuju. One su nadasve misaone, ali u nama čitateljima, one bude pokretačke sile. Nadu. Misaone sile. Napisane u slavu ljudskosti koje sve manje ima, u nama, ljudima.
Đurđica poput slikara stvara neopisive ljepote svojim riječima. Oslikava svoja osjećanja kao i osjećajnost ljudskog u ljudima koja još nije umrla.
Poput kipara vješto pomoću riječi klesa ljudske mane. Moralnu deformiranost svijeta oko nas. Ljudi su slika ovog svijeta okovanog betonskom džunglom…
Poput dirigenata, ona vješto riječima namjesto notama sklada pjesmu ljudskog duha. Utjelovljenje najljudskijih svojstava. Slavu netaknute čistoće u svoj toj prljavštini materijalizma.
“Svatko od nas je slovo, riječ, nota, instrument.
Svatko od nas zaslužuje koncert.
Koncert Vlastitog Života.”
Knjigu “Živi svoj vlastiti život” autorica je napisala želeći vlastitim životom i stečenim iskustvom, kao i vlastitim promišljanjima ukazati svakom čovjeku da može postati sretan, snažan i živjeti svoj izvorni, vlastiti život.
Đurđica je jedna od rijetkih ljudi koja doslovno može ugrijati srca i utješno zagrliti svojim riječima…
“Vrijeme je za moj Dar tebi, Čitatelju ili Čitateljice. Riječ sam ti darivala. Sada ti šaljem zagrljaj.”
Na kraju knjige čeka vas prava pravcata abeceda koja početnim slovima ispisuje motivacijske poruke.
“ISKRA je dovoljna da osvijetli put kroz najcrnju tamu.”
“ŠEĆI svakodnevno da bi tvoje tijelo i tvoje misli bili u pravom balansu.”
“ŽELJE nas pokreću, savladaj abecedu i poželi da i tvoj život bude takva knjiga kakvu bi i sam poželio pročitati.”
Umjesto da trošimo vrijeme na lov na lovu, a lovu na “stvari”, možda da investiramo vrijeme u sebe same… U svoja iskustva, u svoju dušu… Misija dostizanja sreće koju savjetuje potrošačko društvo koje nam nalaže da jurimo za stvarima koje će nas usrećiti je trka bez kraja. Stvarna sreća leži u stvarima koje radimo, a ne u stvarima koje posjedujemo.
Istina nije u vanjskom svijetu nego na pola puta između vanjskog i unutarnjeg. Cilj nije odlutati u neke davno izgubljene svjetove već uzdignuti sebe i svoj život gradeći s njim jedan novi, humaniji i ljepši svijet.
“Slobodan i ispravan čovjek ne troši vrijeme na nesvrhovitu raspravu ili pokušaj da obezvrijedi ikoga i išta. To čine sitne duše.”
Život je šetnja ka smrti, ali dok god smo živi imamo mogućnost da damo svijetu ono zbog čega smo na ovaj svijet došli.
“Vidiš, čak i biljka ima svoje putovanje da bi imala svrhu. Ne moraš liječiti, ali putujući počinješ ozdravljati.”
Najsnažniji pokretač svih nas je zanos… Radost! A svima nama kuca sat na ovom svijetu… Pitanje je hoćemo li se usuditi zakoračiti na svoj Put.
“Radost je posve sigurno jedan od najsnažnijih pokretačkih atoma tvog tijela.”
“Jednog dana dopustiš sebi krenuti na Novo Putovanje. Putovanje tvog Života.”
O autorici
Đurđica Gatjal rođena je 6.listopada 1965. u Požegi. Djetinjstvo i srednjoškolsko vrijeme provela je u selu Stražeman. Nakon završene osnovne škole u Velikoj, polazila je Gimnaziju u Požegi, a zatim Pedagoški fakultet u Osijeku. U školi je radila 31 godinu kao nastavnica razredne nastave. Udana je i majka troje odrasle djece.
Citati
"Ne obaziri se na prošle postaje, na proživljene događaje, ni na čije mišljenje. Ljudi vole misliti kao svi drugi, vole kalupe. Da se ne bi izdvajali, da ih ne bi osuđivali."
“Teško onom tko izda svog prijatelja.”
"Onaj tko ne cijeni prijateljstvo, taj nikad i nije bio prijatelj. To je osoba koju ne trebate u životu. Ili u sebi ili na glas joj oprostite, zbog sebe, ali i da je držite podalje od sebe i svega što vam je drago."
"Zločeste osobe postoje. Nepobitno. Takve su.Uzalud ti se uvjeravati da je cijeli svijet dobar ili da dobrim može postati samo zato što ti ili tvoji bližnji ili mnogi drugi ljudi čine dobro i ne čine zlo.
Koliko god ti možeš biti dobar, uvijek će postojati netko tko može više od toga biti zao i u sebi jadan. Neka mu, zato, to i tako njegovo."
“Poznaješ li zlonamjernu osobu? Vjerujem da bar nekoliko njih zna svatko od nas.”
“Usiljen osmijeh ili bez osmijeha. Zrači zloćom. Prepoznatljivo i NEISKRENO LASKA tebi i drugima. Ili samo ČEKA TRENUTAK da ti kaže NEŠTO OMALOVAŽAVAJUĆE i ZLOBNO.”
"Zločeste ljude lako prepoznaješ, možeš ih osjetiti. Vješto skrivaju pravu osobnost. Sebični su i sebeljubivi egoisti, koji samo čekaju pogodan trenutak za iskazivanje svoje nadmoći, posebno nad tzv. "malim", beznačajnim ljudima. Ali griješe! Nitko nije manji ili veći od onog drugog! Uz zlobne ljude shvatiš kakav ne želiš biti."
"To su "teški" ljudi i iznad svega prepredeni. Govore ono što drugi žele čuti, pridobivaju ljude. Pogotovo u trenutku kad je riječ o osobi koju ostatak društva osuđuje, ogovara, zagađuje svojim sitnim, malim podlostima."
“Izvrću činjenice, skreću istinu s njenog puta.
Izmišljaju priče da bi nekom naštetili.
Obično su to vrlo nesretni ljudi.”
“Po tome ćeš najlakše prepoznati ljude koje ne želiš u svojoj blizini. NA JEDAN NAČIN ONI SE HRANE PROŠIRUJUĆI RUŽNE I NAJČEŠĆE NEISTINITE PRIČE O DRUGIM LJUDIMA.”
"Poznajem takve ljude, zločeste ljude. Dvoličan je blaga riječ za zloću."
"Zlobni ljudi vode previše brige o tuđem životu, o nečijim radostima, tugama, događajima. Sve oni "znaju". Gotovo da znaju više o tebi nego ti sam o sebi."
"Ne bave se sobom, ne usude se. I to ih muči i pati. Jer treba zagristi u sebe. Zamisliti se nad sobom, svojim postupcima. Zločesti ljudi to ne čine i ne žele. Ako ste primjetili takve ljude, onda ste primijetili da redovno napadaju druge ljude onda kad su ranjivi, kad ne mogu ili ne znaju uzvratiti."
“Ignoriraj takve osobe.”
"Zao čovjek će pomisliti da se bojiš ako ga pokušavaš izbjeći. Ti budi ti. Neka se vidi tko si ti. Neka osjeti zao čovjek da ga se ne bojiš, da ga vidiš kakav je i da te uopće ne zanima. Neka osjeti da je njegova zloća beznačajna u tvojim očima."
"U takvom društvu neprestano očekuješ kad će stići kakva podvala, kad će iskočiti neki argument čiste zlobe. Nema tu pravog opuštenog smijeha, nema tu pravog veselja niti pravog prijateljstva."
"Dobar će čovjek izvaditi kunu iz džepa da bi pomogao poznatom i nepoznatom, a zločest će čovjek pokušati omalovažitu i onog tko daje kao i onog tko prima."
"Dobar čovjek vidi ljepotu u najmanjem činu blagosti i dobrote.
Zao čovjek vidi nedostatak i slabost."
"Nisi veći ako nekog vrijeđaš, nego si velik po tome koliko sebe voliš i drugima pomažeš."
"Okreni leđa, odi na čisti zrak. Tamo gdje su oni uz koje se "lakše diše"."
"Toliko je divnih ljudi na svijetu.
Dobrih.
Veselih.
Zanimljivih.
Humorističnih.
Optimističnih."
P. Haschek kaže: "Nemam ništa protiv tebe, ali oprezno dijelim povjerenje. Život mi je prekratak i predragocjen da bih ga uzaludno tratio s nemilosrdnim ljudima."
"Ne obaziri se na prošle postaje, na proživljene događaje, ni na čije mišljenje. Ljudi vole misliti kao svi drugi, vole kalupe. Da se ne bi izdvajali, da ih ne bi osuđivali."

Preporuka svima kojima treba vjetar u leđa i topli prijateljski zagrljaj.
