Izdavač: Iris Illyrica

Prijevod: Irena Škarica

Ocjena: 5/5 ★★★★★

S ovom knjigom završava trilogija o obitelji March. Prekrasna završica grije dušu čitatelja, ali i slama srca… Gorko-slatko i prepuno ljepote, kao i sve Louisine knjige.

O knjizi

Nakon Malih žena (1868.) i Malih muškaraca (1871.), iako u teškom zdravstvenom stanju, Louisa May Alcott za svoje je čitatelje uspjela napisati i posljednji nastavak trilogije – Dječake gospođe Jo (1886.).

Profinjena priča prepuna romantične jednostavnosti i skromnosti kao i najljepših odlika tradicionalnosti.

U Dječacima gospođe Jo čitamo o čaroliji kojom su se nestašni, odrpani siročići prometnuli u vrijedne i čestite mladiće, osobito brižne prema svojim malim prijateljicama, a maštanja gospođe Jo o budućnosti njezine zaigrane vojske bude u čitatelju želju da i sam sazna kamo su se djenuli maleni osobenjaci.

Bila mi je za nijansu bolja od “Malih muškaraca”. Nadasve jedna topla priča koja grije srca i na kraju ih pomalo i slama. Moram priznati da sam bila malo tužna što se, ovom završnom trećom knjigom, zastor zauvijek spušta na priče March obitelji.

Nekima ova trilogija nije previše sjela jer je pomalo popujuća, ali meni se baš taj dio nekako najviše od svega sviđa. To je razumljivo da se ne sviđa svima, jer ukusi su različiti, a i vremena su se veoma promijenila od doba kada je ova trilogija pisana. Meni je razumljivo da neki dijelovi ove knjige kada se stave pod lupu današnjeg ozračja ispadaju i pomalo kontroverzni, ali danas i Pepe Le Tvor ispada kontroverzan…

Ja jesam uživala, gotovo podjednako u sve tri knjige i ne mogu ih dovoljno preporučiti.

Svaki lik u sve tri knjige ima svoj specifični karakter i svaki nosi u sebi klicu koja se pomalo odmotava u prekrasnu priču. Spisateljica je uistinu prava majstorica u oslikavanju ljudskih emocija. Meni je cijela ova obiteljska saga izuzetno šarmantna. A najviše od svega, zanimljivo mi je to kako Louisa fino isprepliće sve tri knjige u jednu divnu cjelinu.

Deset godina je prošlo… Mali muškarci sada su odrasli i hvataju se u koštac sa stvarnim životnim problemima… Plumfield se iz tihog preobrazio u užurbani svijet u malom.

“Svakako se činilo da je na djelu neka čarolija.”

Gubitak voljenih starijih članova obitelji ublažili su blagoslovi koje su ostavili za sobom… Prvotnih dvanaest dječaka raštrkali su se tijekom godina na sve strane…

Emil je postao najveseliji mornar. Franz je postao uspješan trgovac u Hamburgu. Demi je fakultet završio uz pohvale, ali mu je na kraju puknulo da se okuša kao novinar. Nat je postao glazbenik. Dan je lutao svijetom i isprca dobrano zaglibio, ali iz zgubidana uskoro se preobrazio u pravog heroja. Roba su prozvali “janje” jer je bio blag poput najkrotkije ovčice, a uz to strpljiv i bistar. Teddyja su prozvali “lav” jer je postao razuzdan poput kralja životinja, a po karakteru melankoličan, hirovit i sumoran. Dolly, Ned i George su postali studenti prava koji su se morali suočiti sa izazovima poput snobizma, arogancije i taštine. Jack se pridružio očevoj firmi. Tom se okušao u studiranju medicine i svojski se trudio da je zavoli…

Dan mi je uvjerljivo najdraži od svih odraslih “malih muškaraca”. A od ženskih likova u ovoj knjizi apsolutno mi je najdraža Nan (studira medicinu, inteligentna, odlučna, marljiva, britka, prštibod energije i potencijala, posvećena svojim ciljevima…). No vratimo se na Dana…

“Iskrena ljubav, čak i ako je neuzvraćena, može čovjeku dati snage da izdrži životne nedaće.”

Dan je postao veoma upečatljiv po svom izgledu, a u duši nesputani lutalica. U ovoj knjizi on ima 25 godina, visok je mišićav, oštrih crta lica, tamne puti, osorna držanja, prepun energije, brz na riječima (i šakama), prodorna pogleda… Pustolovan mladić koji zna cijeniti boje drveća, okretnost životinja, dražest u ženama i junaštvo u muškaraca…

“Patnja duše i tijela ukrotila je njegovu žestinu, a ozračje ljubavi i sućuti koje ga je sad okruživalo pročistilo mu je i ugrijalo srce dok nije počelo žudjeti za okrepom koja mu toliko dugo bješe uskraćivana. Čežnja za ljepotom, mirom i srećom…”

U Danu se skriva osjećajnost i istančanost duha poput zlatnih žila u stijeni. On je jedan impozantan lik.

Moja, isto tako najdraža, Jo (Josephine Bhaer) sada je jedna topla majčinska osoba prepuna obzira i mudrih savjeta.

“Savjest mi ne dopušta da šutim kad vas samo jedna riječ može sačuvati od dva najveća grijeha koja more svijet i tolike mladiće šalje u propast.”

Iako se svesrdno trudila pripremiti ih na sve izazove koji ih čekaju u samostalnom životu, Joini dječaci nisu pošteđeni brodoloma i razočarenja. Jo možda neki smatraju previše strogom i njezine metode odgoja možda su nekima dosadne prodike, ali meni osobno je baš to ono što zaokružuje ovu priču u pravi topli, majčinski zagrljaj.

Louisa nam direktno baš kroz Jo (kao i prije kroz gospođu March) nudi pladanj savjeta o odgoju. Mudrost i ljubav jedne majčinske figure koja na kraju žanje plodove svojeg izvrsnog odgoja. U njezinu je liku autorica utjelovila beskrajnu majčinsku ljubav i strpljenje kojima se trudi očuvati toplinu i radost obiteljskog doma.

“Nadam se da vama nikad neću morati zatvoriti vrata Plumfielda kao što sam ih zatvorila nekolicini vaše gospode. Kanim čuvati svoje dječake i djevojčice na sigurnom koliko god mogu, a ovo mjesto je utočište u kojem se u skladu sa starinskim vrijednostima živi i podučava.”

Simpatičan mi je dio gdje Jo analizira pojam slave…

“Slava je biser za kojim mnogi tragaju, a samo ga rijetki izrone. A čak i kad im to pođe za rukom, on ne bude uvijek savršen pa čeznu za većim i u nastojanju da to ostvare izgube i ono mnogo vrednije.”

Poglavlja su epizodična kao i u prethodne dvije knjige.

Umorna kroničarka na kraju spušta zastor ostavivši nam slatko-gorki okus krajem koji nisu očekivali, ali smo mogli pretpostavljati.

Svi brakovi su uspjeli. Svi dječaci su postigli uspjehe na svojim poslovima, a jednako tako i djevojčice. Nan je ostala radišna, vedra, samostalna usidjelica koja je život posvetila svojim sestrama i njihovoj djeci. Dan je ostao samac i nastavio je hrabro pomagati odabranom plemenu sve dok svoj život nije završio braneći ih… Zauvijek je usnui u zelenoj divljini koju je tako volio, ustrijeljen kao heroj, s osmijehom na licu dok se žena koju je volio svim srcem naginjala nad njegovim tijelom.

Ovu priču preporučujem ljudima koji žele romantiku, dašak starine i tradicionalnih vrijednosti te ljudima koji vole priče koje su u stanju dirnuti čovjeka do suza.

O autorici

Louisa May Alcott bila je američka književnica rođena 29. studenog 1832. u Germantownu, Pennsylvania. Njezin je otac, Amos Bronson Alcott, bio sveučilišni profesor i reformator, pa je Louisa od malih nogu bila okružena uglednim intelektualcima tadašnjih Sjedinjenih Američkih Država.

Unatoč tomu, obitelj je neko vrijeme imala velikih financijskih poteškoća i često su se selili. Louisa je počela raditi kako bi im pomogla, a izlaz iz sumorne situacije pronalazila je u pisanju.
Prva priznanja za svoj rad dobila je 1860-ih. U samom početku koristila je pseudonim A. M. Barnard i pisala senzacionalne, strastvene romane kao što su Paulinina strast i kazna i Duga, fatalna ljubavna potjera.

Dok je sudjelovala u Američkom građanskom ratu kao dobrovoljna bolničarka, smrtno se razboljela i često pisala obitelji, a kasnije su i pisma i odgovori na njih ukoričeni u „Bolničke crtice“ (1863.) koje su je predstavile široj publici.

Njezina je najveća uspješnica roman Male žene, za koji je inspiraciju našla upravo u vlastitom djetinjstvu i svakodnevnom životu s trima sestre. Knjiga je objavljena 1868., i postigla je toliki uspjeh da je u potpunosti izbavila iz siromaštva Louisu i njezinu obitelj.

Priča prožeta snažnom porukom za žene i djevojčice cijelog svijeta dva je puta ekranizirana, a dobila je i svoje nastavke; Mali dječaci (1871) i Dječaci gospođice Jo (1886).

Louisa May Alcott jedna je od rijetkih autorica 19. stoljeća koja se usudila javno podržati žensku neovisnost i samostalnost i time je ostavila neizbrisiv trag kako u književnosti, tako i u društvu.

Umrla je 6. ožujka 1888., a 1996. uvrštena je u Nacionalnu žensku kuću slavnih.

Citati

“Ljubav prema knjigama naslijedio si od djeda, on bez njih ne bi mogao živjeti. Takav ukus znak je profinjena duha iz kojega čovjek cijeloga života crpi utjehu i pomoć.”

“Većina dječaka započne raditi u mnogo ranijoj dobi, no ja nisam pobornica toga da ih se tako mlade šalje u svijet, u dobi kad su i tijelu i duhu potrebni kućni odgoj i roditeljska briga.”

"Djede, moraju li žene uvijek slušati muškarce i govoriti im da su mudri samo zato što su snažniji?"
 
"Pa, draga moja, to je zastarjelo uvjerenje i vrijedit će dok ga se ne promijeni. No ja smatram da je nastupilo vrijeme žena te mi se čini da se dječaci moraju svojski truditi jer djevojčice sada drže korak s njima i mogle bi prve stići do cilja."

“Besmislica je da djevojke nisu kadre učiti jednako dobro kao mladići.”

“Tvoj živi um vapio je za hranjivom okrepom. Sad je ima u izobilju, a skroman život paše ti više nego raskoš i rasipnost.”

"Kvaliteta je važnija od kvantitete, znate."

“Samo se ti zabavljaj, dušo, no ako budeš morala zarađivati za kruh, pokušaj ga zasladiti vedrinom, a ne zagorčati svakodnevnim žaljenjem što nije kolač.”

“Svaka čast onima koji su dovoljno hrabri i dovoljno mudri da se odupru mišljenju drugih i slobodoumnu ponašanju loših ili nehajnih muškaraca i žena.”

"Sjetite se osoba koje najviše poštujete i oponašajući njih zavrijedit ćete poštovanje onih koji se ugledaju u vas."

“Nijedna sila ne može vratiti nevinost i samopoštovanje.”

“Cijeli svijet je pozornica.”

Preporuka svim ljubiteljima “Malih žena” i “Malih muškaraca”.

Link za kupnju: https://www.irisillyrica.com/knjiga/djecaci-gospode-jo-58