Izdavač: Iris Illyrica

Ocjena: 5/5 ★★★★★

Prijevod: Petra Kljaić (1.-11. poglavlje), Tatjana Radmilo (12.-23. poglavlje), Irena Škarica (24.-48. poglavlje)

Prekrasni klasik prepun topline i dozom nostalgije na to neko sporije davno minulo vrijeme… Dođe ti da se zapitaš je li nas ova naša moderna tehnologija svojim povezivanjem možda ipak sve nekako više otuđila nego povezala, više otvrdnula nego omekšala i na koncu možda ipak posve udaljila jedne od drugih…

O knjizi / Moj dojam

Zasluženo je topla obiteljska priča Male žene (1868.) američke književnice Louise May Alcott proglašena najvažnijim ženskim romanom svih vremena (The Guardian, 2013).

Radnja ovog svevremenskog klasika smještena je u miran gradić savezne američke države Massachusetts, a prati odrastanje četiriju sestara: Meg, Jo, Beth i Amy. Priča započinje dok njihov otac služi kao vojni kapelan u Američkom građanskom ratu, a pred djevojkama je težak zadatak: očuvati zajedništvo i toplinu obiteljskog doma, pobijediti svoje mane i slabosti te iz zaigranih djevojaka stasati u ozbiljne mlade žene.

Ovaj početak knjige koji sadrži četiri rečenice četiriju sestara najbolje opisuje njihov karakter:

Jo: “Božić neće biti Božić bez darova.”
Meg: “Tako je strašno biti siromašan.”
Amy: “Ne čini mi se poštenim da neke djevojčice imaju mnoštva lijepih stvari, dok druge nemaju baš ništa.”
Beth: “U svakom slučaju, imamo oca i majku i jedna drugu.”

U izazovima s kojima se na svojim putevina susreću podupire ih i savjetuje njihova mudra i topla majka, koja se, unatoč skromnim uvjetima u kojima žive, trudi prenijeti im istinske životne vrijednosti.

Četiri su ljupke djevojke s lakoćom našle svoje mjesto u srcima čitatelja svih dobnih skupina, a o uspješnosti romana koji je inspiriran upravo životom same autorice svjedoče višestruke ekranizacije; priča je zaživjela čak i na kazališnim daskama, posluživši kao predložak za mjuzikl i operu.

Izniman uspjeh potakao je autoricu da napiše još dva nastavka: Mali dječaci (1871.) i Dječaci gospođe Jo (1886.). Bilo je to, rekli bismo, neizbježno; tko god se sprijatelji s njezinim malim ženama, neće odoljeti želji da sazna jesu li te ljupke djevojčice naposljetku sagradile svoje kule u zraku.

Po prvi puta sam pročitala knjigu Male žene. Impresionirana sam koliko je lijepo napisana i kako odražava taj neki starinski, a opet tako nevini mladi štih, zaigrani um djeteta u svijetu tradicionalnih vrijednosti. Živahnost, životnost i ljepota utkane su u svaku rečenicu ove knjige.

Ovih dana svjedočimo sve više izraženoj agresiji i netrpeljivosti u djece. Sve je veći broj ubojstava među mladima. Sve veći broj samoubojstava. Melankolija, apatija i depresija postale su sasvim uobičajena pojava. Većina djece hoda svijetom lišena entuzijazma, cijepljena od ljubavi prema prirodi, neprestano zauzeta interaktivnim malim i velikim ekranima .

Odgajamo li mehaničke ljude?

Hoće li ta naša djeca jednog dana odrasti u neki lijepi i rijetki cvijet ili će se utopiti u masi istih mehaničkih robova (posao-kuća – kuća – posao)? Je li to život?

Uistinu živjeti mogu samo oni kojima je ljubav u srcu goruća, a sve što se stvrdnulo u stijeni će kad tad propasti ni ne okusivši okus pravih plodova života.

Jesmo li se ikad stvarno zamislili nad svojim odgojnim metodama? Jesmo li se ikad uistinu zamislili nad svojim vlastitim “svežnjem mana”? Amy iz ove priče je na koncu shvatila da su njezine dvije najveće mane bile taština i sebičnost i ona je, osvjestivši ih, nastojala iste umanjiti. Djeca su kopija nas samih i naših vlastitih osviještenih vrijednosti zato je nužno prvo sebe dobro upoznati.

Ljudi većinski krive muškarce za ovo hladno ambiciozno društvo koje smo stvorili (jer je yo ipak, unatoč ženskoj emancipaciji, još uvijek “muško” društvo). Ali to je samo posljedica koju vidimo, a ne i uzrok. Sve te muškarce koje krivimo nekoć su odgajale žene, njihove majke. A mnoge majke nisu uspjele odgajati svoju djecu s ljubavlju jer im je i samima nedostajala ljubav u srcu. A za to su jednako krivi i očevi. I tako se vrtimo… Začarani krug nezadovoljstva koji se nastavlja…

“Zaista mislim da je obitelj nešto najljepše na svijetu.”

Čovječanstvo postaje hladno kad djecu odgajaju roditelji kojima u srcu nedostaje ljubavi. Dijete odgajano s ljubavlju, bilo to dječak ili djevojčica, izrast će u sretnog muškarca, sretnu ženu, kreativne ljude rijetke ljepote.

Ovaj bezvremenski klasik između svojih redova tople obiteljske priče govori najviše upravo o ovome, o odgoju, o vrlinama koje je potrebno usaditi u mlade ljude i o ljubavi, onoj bezgraničnoj, roditeljskoj, sestrinskoj, bratskoj, obiteljskoj…

Gospođa March podučava svoje curice da ne tračaju i da se odupru materijalističkom društvu.

“No, čini mi se da što više čovjek ima, to više i želi.”

Jo je jedna od mojih najdražih likova jer me uvelike podsjeća na mene… Ovdje ću malo akcentirati na njezinu prekrasno razrađenu osobnost.

Jo je čeznula da može više vremena provoditi čitajući, trčeći, jašući. Njezina osobnost bila je divlja; oštar jezik i nemiran duh te ambicija koja ju je tjerala da učini nešto veličanstveno. Mrzila je pomisao da će kao odrasla morati nositi duge haljine i izgledati dražesno.

“Kao da nije dovoljno strašno što moram biti žensko, a tako volim muške igre, poslove i ponašanje! Tako je razočaravajuće što nisam dječak, ne mogu to podnijeti, osobito sada, kad umirem od želje da se borim uz tatu, a ne mogu ništa nego ostati kod kuće i plesti kao nekakva dosadna starica.”

Jo je, na koncu, počela pisati senzaciolističke priče jer se, kako kaže priča; u to mračno doba čak i u uzoritoj Americi čitalo smeće.

Pisala je jezovite priče koje su imale dobru prolaznost kod čitatelja. Pretraživala je povijest i ljubavne priče, kopno i more, znanost i umjetnost, policijske zapisnike i umobolnice kako bi proizvela priče koje su u stanju sablazniti čitatelja, jer njezino naivno životno iskustvo nije joj pružalo uvid u tragično naličje društva. I tako je isčitavala novine u potrazi za nesrećama, incidentima i zločinima. U javnim je knjižnicama pobuđivala sumnju posuđujući priče o otrovima… Rovala je po prašini davno minulih vremena tražeći stvarne i izmišljene zgode, toliko stare da ih je mogla predstaviti kao nove…

“Živjela je u lošem društvu, a premda je ono postojalo samo u njezinoj mašti, njegov ju je utjecaj izmijenio jer je i srce i um hranila opasnom i nekrepkom hranom te je neiskvareni cvijet svoje prirode uništila preuranjenim upoznavanjem s mračnom stranom života, s kojom se svi ionako prebrzo susretnemo.”

Brak je upravo ono što je na koncu potaknulo nježnu, žensku stranu Joine prirode. Ona je, kako je to lijepo u knjizi opisano; poput kestena u ljusci, izvana bodljikava, a iznutra mekana i poput svile te slatka poput ploda.

“Ljubav će te jednog dana natjerati da pokažeš svoje srce, a tada će otpasti bodljikava ljuska.”

“Želim otvoriti školu za dječake – dobru, sretnu školu u kojoj će se osjećati kao kod kuće i u kojoj ću se ja brinuti o njima.”

Poučena ljubavlju i tugom, Jo je nastavila pisati priče i slati ih u svijet kako bi u njemu pronašle prijatelja, kako sebi, tako i njoj.

Ovo je klasik koji objedinjuje tradicionalnost i moderno razmišljanje; složenost bračnih veza, tradicionalnih očekivanja od mladih žena, zbrke dječjih igara i kule dječjih snova, sitne svađe i duboke frustracije, te na koncu, žestoku i neslomljivu obiteljsku ljubav i odanost. U svoje vrijeme, ova knjiga je bila na neki način i revolucionarna jer se usudila progovoriti o jednakosti i pravima žena.

O autorici

Louisa May Alcott bila je američka književnica rođena 29. studenog 1832. u Germantownu, Pennsylvania. Njezin je otac, Amos Bronson Alcott, bio sveučilišni profesor i reformator, pa je Louisa od malih nogu bila okružena uglednim intelektualcima tadašnjih Sjedinjenih Američkih Država.

Unatoč tomu, obitelj je neko vrijeme imala velikih financijskih poteškoća i često su se selili. Louisa je počela raditi kako bi im pomogla, a izlaz iz sumorne situacije pronalazila je u pisanju.
Prva priznanja za svoj rad dobila je 1860-ih. U samom početku koristila je pseudonim A. M. Barnard i pisala senzacionalne, strastvene romane kao što su Paulinina strast i kazna i Duga, fatalna ljubavna potjera.

Dok je sudjelovala u Američkom građanskom ratu kao dobrovoljna bolničarka, smrtno se razboljela i često pisala obitelji, a kasnije su i pisma i odgovori na njih ukoričeni u „Bolničke crtice“ (1863.) koje su je predstavile široj publici.

Njezina je najveća uspješnica roman Male žene, za koji je inspiraciju našla upravo u vlastitom djetinjstvu i svakodnevnom životu s trima sestre. Knjiga je objavljena 1868., i postigla je toliki uspjeh da je u potpunosti izbavila iz siromaštva Louisu i njezinu obitelj.

Priča prožeta snažnom porukom za žene i djevojčice cijelog svijeta dva je puta ekranizirana, a dobila je i svoje nastavke; Mali dječaci (1871) i Dječaci gospođice Jo (1886).

Louisa May Alcott jedna je od rijetkih autorica 19. stoljeća koja se usudila javno podržati žensku neovisnost i samostalnost i time je ostavila neizbrisiv trag kako u književnosti, tako i u društvu.

Umrla je 6. ožujka 1888., a 1996. uvrštena je u Nacionalnu žensku kuću slavnih.

Citati

“Ženino najsretnije kraljevstvo njezin je dom, a njezina najveća čast umijeće vladanja njime ne kao kraljica, nego kao mudra supruga i majka.”

“Počela je uviđati da karakter vrijedi više od novca, položaja, intelekta i ljepote.”

“Kad nešto žrtvujemo poradi drugih, drago nam je znati da oni tu našu žrtvu cijene, a Amy je načas požalila što je to učinila, uviđajući da vrlina nije uvijek nagrada samoj sebi.”

"Jo isprva nije mogla dokučiti zbog čega ga svi vole. Nije bio bogat, ni mlad ni naočit, nipošto čovjek kojega smatraju fascinantnim, veličanstvenim ili briljantnim, no ljudi su se ipak oko njega okupljali prirodno, kao uokolo prijazne vatre toploga ognjišta. Bio je siromašan, a uvijek je nekome nešto poklanjao; stranac, a svima prijatelj; ne više mlad, a vedar poput dječaka; običan, a osebujan, lica koje su mnogi smatrali lijepim, a čudaštvo mu spremno opraštali. Jo ga je često promatrala nastojeći proniknuti u tajnu njegova šarma, te je na koncu zaključila da je njegova dobrota ono što čini čuda. Istinska dobrota prema bližnjima kadra je proljepšati i oplemeniti čak i zdepastog učitelja njemačkog."

“Meg je shvatila koliko je zapravo bila bogata, bogatija od svih djevojaka kojima je ikad zavidjela. Dok je zalijevala suzama svoje pletivo, razmišljala je o pravim životnim blagoslovima koji se ne mogu kupiti novcem. Ljubav, zaštita, mir i zdravlje vrjedniji su od bogatstva o kojima je do tad sanjala.”

“Samo nemojte otići u drugu krajnost i raditi kao robovi. Odredite si sate za rad i sate za igru i neka vam dan bude istovremeno i koristan i ugodan. Mudro raspolažite svojim vremenom, time ćete dokazati da razumijete njegovu vrijednost. Na taj će vam način mladost biti prekrasna, a u starosti nećete imato za čime žaliti, a vaši će životi usprkos siromaštvu biti divni i uspješni.”

“Bolje da budete bogate usidjelice nego nesretne supruge ili djevojke nedolična ponašanja koje žure pronaći muža.”

"Nauči prepoznati i cijeniti hvalu koja nije isprazna i pobuđivati divljenje izvanrednih ljudi skromnošću, a ne samo ljepotom." 

“Amy je na najboljem putu da postane razmažena jer su je svi terošili, od čega su njezina taština i sebičnost lijepo uspijevale.”

“Na ovom svijetu postoje mnoge Beth, stidljive i tihe, koje sjede u kutu dok ih netko ne zatreba i koje žive za druge s takvom radošću da nitko ne primjećuje njihovu žrtvu, sve dok mali zrikavac na ognjištu ne prestane zrikati, a njegova se mila, vedra prisutnost raspline, ostavljajući za sobom samo tišinu i sjenke.”

Preporuka svima koji uživaju u starinski toplim knjigama kojima je glavni akcent stavljen na moral, etiku i najljepše obiteljske vrijednosti.

Link za kupnju: http://www.irisillyrica.com/knjiga/male-zene-40