Izdavač: Iris Illyrica

Prijevod: Irena Škarica

Ocjena: 5/5 ★★★★★

Nastavak “Malih žena”… Ovaj roman, kao i sama autorica za cijelog svojeg života, slavi različitosti i jedinstvenost, podržava kreativnost, hrabri slobodoumnost, nadahnjuje, oplemenjuje i grije srca generacije čitatelja i čitateljica.

O knjizi / Moj dojam

Male žene (1868), bezvremenski klasik američke spisateljice Louise May Alcott, svoj je nastavak dobio u romanu Mali muškarci, prvi put objavljenom 1871. godine. Pročitajte osvrt na Male žene.

U Malim ženama čitatelji upoznaju Jo, borbenu i neustrašivu, ali i iskrenu i dobrodušnu djevojku, koja raste i razvija se u čestitu i odgovornu mladu ženu pod budnim okom svoje majke i u društvu triju sestara: Meg, Amy i Beth.

Sada odrasla Jo udana je za profesora Bhaera, a imanje koje je naslijedila od svoje pokojne strine March pretvorila je u školu za dječake – Plumfield.

Franz je visoki mladić, pravi Nijemac, krupan, plavokos knjiški moljac mirne naravi, nadasve pristojan i glazbeno veoma nadaren, a ke god ttrba pomoć, uvijek je tu na usluzi.

Emil je naprasit, neumoran i smion dječarac željan plovidbe. Zanimljiv mi je bio opis njegove sobe koja izgleda poput ratnog broda, a uz to je i spartanski besprijekorno uredna.

Demi mi je jedan od najomiljenijih likova ove knjige. Profinjen, srdačan i skroman. I ono malo mana koje posjeduje nekako odišu plemenitošću. Podsjeća me pomalo na neke sufiste i hermetiste, jer kaže knjiga: ovladao je umijećem samosavladavanja, stoga nije bio prepušten na milost i nemilost žudnjama i strastima poput drugih smrtnika, nije podlijegao iskušenjima, bio je miran, osebujan, ozbiljan, a opet veseo, nesvjestan svoje neuobičajene pameti i ljepote iako ju je brzo prepoznavao i cijenio u drugima. Jako je volio knjige i imao je bujnu maštu uz sboju urođenu snažnu duhovnost.

Rob je živahan, brbljavi dječačić bez trunke mira, ali koji se kloni nevolja.

Teddy je jedan mali mezimac koji bi se samo mazio po cijeli dan.

Dick Brown je dječak slabašnog tijela, ali snažnog duha. Zbog grbe koju ima na leđima, svi ga ismijavaju, ali on to ne uzima za zlo već se i sam šali na svoj račun.

Adolphus (Dolly) je dobrodušni dječak koji ima problem sa mucanjem.

Jack Ford gaji strast prema novcu.

Ned Barker je krakati, trapavi i razmetljivi hvalisavac sklon ogovaranju. On je tipična kukavica koja zadirkuje slabije od sebe, a onima jačima se ulaguje.

George Cole je razmažen, podbuhao, pomalo tuoav, mnogo lijen i razdražljiv, a nadasve proždrljiv.

Billy Ward je prostodušan dječak čiji je mozak zakazao nakon preležane groznice i potpuno izbrisao iz memorije sve podatke od prije.

Tommy Bangs je nepopravljiv, objesan i dvojeglav dječak koji u duši nije loš, ali je sklon svakojakim nepodopštinama.

Dvanaest dječaka živjelo je pod istim krovom u radosti i veselju. Igrali su se, radili, učili i prepirali se, nadvladavajući pritom svoje slabostii njegujući vrline.

“Dječaci koji su pohađali druge škole zasigurno su više znali o knjigama, ali zato su bili uskraćeni za ona važnija znanja i vrijednosti koje krase dobre ljude. Lijepo je znati i latinski i grčki i matematiku, ali profesor Bhaer smatrao je poznavanje samoga sebe, oslanjanje na vlastite sposobnosti i vladanje samim sobom važnijim vrlinama i tomu je nastojao poučiti svoje vrijedne đake.”

Roman prati šest mjeseci života učenika Plumfielda; njihove nestašluke, male i velike borbe i moralne dvojbe u kojima im razborito i predano pomažu gospođa Jo i njezin suprug.

Jo brižljivo u svoje “male muškarce” usađuje ljubav prema djeci, poštovanje prema ženama, bilo starijima ili mlađima i spremnost da pripomognu u kućanskim poslovima.

U vedrom i prpošnom ozračju autorica je pažljivo oblikovala srčane male ljude, koji jednako uspješno kao i odrasli savladavaju svoje mane i bore se sa svakodnevnim slabostima.

Mislim da je ova knjiga prikladna i za djecu i za odrasle. Djeca iz nje putem priče upijaju moralne pouke kroz prodike, a odrasli se prisjećaju djetinjstva i dobivaju svježi podsjetnik kako se odnositi prema djeci i njihovim nestašlucima te ih usprkos svemu usmjeriti na pravi put.

Čitatelje će zabaviti brojne nevolje i avanture u koje upadaju dječaci, razgalit će ih trenuci u kojima shvaćaju svoje propuste i nježno, iako ponekad pomalo bolno, iz trenutka u trenutak odrastaju. Sviđa mi se kako se radnja odmotava tako dječaci počinju shvaćati vrijednost vrlina kojima ih Jo podučava. Poštenje kao ultimativno geslo…

Divljenja je vrijedna i škola koju je stvorila Jo, posve drugačiju od onih na koje smo navikli. Svi dječaci imaju svoje vrtove, svoje kućne ljubimce, dopuštene su čak i borbe jastucima, a njihova se istraživačka i razigrana priroda potiče na inovativne načine.

Posebno mi je bila zanimljiva jedna posebna knjiga u koju Jo zapisuje imena dječaka, na svaku stranicu jedno ime i potom stranicu ispunjava bilješkama o dječaku; njegovo vladanje, osobine, nestašluci i sl. Tu knjigu je nazvala “Knjuga savjesti” i svakom dječaku daje na uvid samo stranicu s njegovim imenom.

Sviđa mi se filozofija gospodina Bhaera, pogotovo kad govori o važnosti lekcija svakodnevnog života, a koje su bitnije od lekcija koje možemo pronaći u knjigama.

Ovaj roman, kao i sama autorica za cijelog svojeg života, slavi različitosti i jedinstvenost, podržava kreativnost, hrabri slobodoumnost, nadahnjuje i oplemenjuje.

Ali ono što mi je najljepše u ovoj trilogiji je upravo to toplo obiteljsko ozračje. Ta davno prohujala toplina obiteljskog doma. Ognjište. Pričanje priča i igranje igara s članovima obitelji oko pucketajućeg ognjišta namjesto okupljanja oko velikog ekrana i onih manjih mobilnih.

Primjer da vam dočaram:

“Čim je nastupio prvi listopadski mraz, u velikim su kaminima počele plamsati vatre… čvornate hrastove cjepanice su uz triješće od sitnih borova veličanstveno buktjele, veselo pucketajući u dimnjaku.“

Poput Malih žena, i ove stranice prenose snažnu poruku, a Joini dječaci svakom će čitatelju ostaviti dašak one naivne, davno zaboravljene vedrine.

O autorici

Louisa May Alcott bila je američka književnica rođena 29. studenog 1832. u Germantownu, Pennsylvania. Njezin je otac, Amos Bronson Alcott, bio sveučilišni profesor i reformator, pa je Louisa od malih nogu bila okružena uglednim intelektualcima tadašnjih Sjedinjenih Američkih Država.

Unatoč tomu, obitelj je neko vrijeme imala velikih financijskih poteškoća i često su se selili. Louisa je počela raditi kako bi im pomogla, a izlaz iz sumorne situacije pronalazila je u pisanju.
Prva priznanja za svoj rad dobila je 1860-ih. U samom početku koristila je pseudonim A. M. Barnard i pisala senzacionalne, strastvene romane kao što su Paulinina strast i kazna i Duga, fatalna ljubavna potjera.

Dok je sudjelovala u Američkom građanskom ratu kao dobrovoljna bolničarka, smrtno se razboljela i često pisala obitelji, a kasnije su i pisma i odgovori na njih ukoričeni u „Bolničke crtice“ (1863.) koje su je predstavile široj publici.

Njezina je najveća uspješnica roman Male žene, za koji je inspiraciju našla upravo u vlastitom djetinjstvu i svakodnevnom životu s trima sestre. Knjiga je objavljena 1868., i postigla je toliki uspjeh da je u potpunosti izbavila iz siromaštva Louisu i njezinu obitelj.

Priča prožeta snažnom porukom za žene i djevojčice cijelog svijeta dva je puta ekranizirana, a dobila je i svoje nastavke; Mali dječaci (1871) i Dječaci gospođice Jo (1886).

Louisa May Alcott jedna je od rijetkih autorica 19. stoljeća koja se usudila javno podržati žensku neovisnost i samostalnost i time je ostavila neizbrisiv trag kako u književnosti, tako i u društvu.

Umrla je 6. ožujka 1888., a 1996. uvrštena je u Nacionalnu žensku kuću slavnih.

Citati

“Daješ sve od sebe kako bi potaknula velike promjene koje će uljepšati ovaj svijet, draga moja. Nastavi vjerovati u to, truditi se i dokazivati da je moguće uspjehom svojeg malog pokusa”, reče gospodin March, zastavši u prolazu kako bi je obodrio, jer dobri starac nikad nije izgubio vjeru u čovječanstvo te se i dalje nadao da će doživjeti da na Zemlji vladaju mir, dobrohotnost i sreća.”

“Više od toga i ne postoji. Pomizite im kako znate i umijete, a potom ih pustite da grade vlastite živote kao muškarci i žene; a kakav god uspjeh ili neuspjeh doživjeli, mislim da će se sjećati vaših nastojanja i blagosloviti vas zbog njih, dobri moji sine i kćeri.”

“Da, ovdje imam određenu količinu novca za siročiće. Da je barem moj, rado bih vam ga udijelio. Nisam bogat čovjek i poznate su mi mnoge nedaće siromaha. Mojih je svega pet dolara, ali rado ću vam ih dati; volio bih da njima nešto kupite svojoj djeci.”

“Da; da budu dobri i da vole činiti dobro. Vrlo dobro znam da to katkad zahtijeva mnogo truda, ali svi si međusobno pomažemo i tako idemo naprijed.”

"Dan je sada čarobnjak i može vam pokazati brojna čuda koja postoje svuda oko vad, i zato što se odlikuje dvjema osobinama koje su za to potrebne - strpljenjem i ljubavlju prema prirodi. Živimo u divnom i čudesnom svijetu, Demi, a što više o njemu znaš, bit ćeš mudriji i plemenitiji. Ovo ti stakalce nudi nove učitelje od kojih možeš, budeš li htio, primiti vrijedne pouke."

"Ako se pažljivo zagledam, mogu li pomoću ovog mikroskopa vidjeti nečiju dušu? upita Demi, pod dubokim dojmom moći tog stakalca.

"Ne možeš, dušo, nije toliko moćan, niti će ikada biti. Proći će još mnogo vremena dok ti se pogled razbistri da možeš vidjeti i ona nevidljiva Božja čuda. Jednom kad to bude moguće, bolje ćeš ih razumjeti ako se sada posvetiš promatranju vidljivih." 

Preporuka svim ljubiteljima “Malih žena”.

Link za kupnju: http://www.irisillyrica.com/knjiga/mali-muskarci-52