Izdavač: Koncept izdavaštvo

Ocjena: 4/5 ★★★★

Preveo: Ana Katana

Jug Italije… Drugi svjetski rat… Prljavština, siromaštvo i djeca kojoj je ukradeno djetinjstvo… Ova priča je istovremeno stravično lijepa i podjednako tužna.

O knjizi / Moj dojam

"U osvit četrdesetih godina 20. st. u Copertinu, u poljoprivrednom kraju Terre d’Arneo, u obitelji nadničara odrastaju dvije sestre: povučena Teresa i znatiželjna Angelina. Kad otac obitelji ode u rat i ostavi je samu sa kćerima, njihova majka Caterina na raspolaganju ima samo senzualnu arapsku ljepotu – “prokletstvo” na koje je svekrva uporno upozorava – kako bi prehranila djecu. Uto počinje muka sa zlim jezicima: otrovnim šaputanjima koji poput guja gmižu iz svih uglova i posvuda slijede obitelj. No ta sramota na Angelinu djeluje sasvim suprotno: ona ne podnosi život u bijedi i tvrdoglavo slijedi svoje ideale. Neumoljivim tonom punim starinske ljepote Rosa Ventrella donosi obiteljsku priču i poglavlje talijanske povijesti od Drugoga svjetskog rata do borbi salentinskih seljaka za prava nad zemljom koja tvori jedan od glavnih likova; miromirisan ali surov kutak Apulije pokriven kupinama i indijskim smokvama, sposoban i sve dati i sve uzeti."

………………………………………………

"Počet ću od zlih jezika"  

Odatle moram početi, od trenutka kad su zli jezici dogmizali u naše živote."

Može li se sve poput krpene lutke popraviti i zašiti?

“Dok smo prelazile polja već požutjela od sunca, gledala sam kako kapljice rose vise s travki i bliješte poput krijesnica na čvornatim stablima masline, nošene valovima svjetlosti koji probijaju tanku koprenu oblaka i zasljepljuju me. Katkad bi kakva nesuvisla rečenica, čavrljanje skupine staraca na križanju ulica nalik na neprestano prisutno brujanje u glavi, prostote išarane na zidićima oko polja, prizor seljaka pognutih leđa koji prikupljaju granje, u meni pobudili sumnju da je ljepota napustila taj kraj, ili bolje rečeno, da je ona prvotna ljepota malo-pomalo uzmaknula pred starošću, siromaštvom i zlobom. To je bio razlog zbog kojeg ljepota i ružnoća na kraju završe jedna uz drugu – ili jedna unutar druge, poput taloga u mladom vinu.

Jug Italije… Drugi svjetski rat… Prljavština, siromaštvo i djeca kojoj je ukradeno djetinjstvo… Ova priča je istovremeno stravično lijepa i podjednako tužna.

Dvije sestre; Teresa i Angelina. Jedna drugoj su sve na svijetu i melem za sve  rane koje im stvarnost nemilice sprema.

“Zemlja vječnog bola je ova naša. Ovdje djeca umiru od gladi i odlaze umrijeti kao vojnici u nekoj jami. Ovdje starci lome kosti od jutra do sutra ne bi li se obogatili ljudi poput baruna.”

Teresa je i jedna od glavnih protagonistica, a ujedno i pripovjedačica.

Njezin djed Armando imao je dar pripovjednja. Njezin otac imao je dar tišine. Baka Assunta bila je priprosto mudra. A majka i sestra posjedovale su ljepotu. No, što je s Teresom? Kako priča teče tako ćemo svjedočiti odmotavanju Teresina dara.

“Moje misli kretale su se životom naše ulice, slijedile su njezina šaputanja, udaljavale se i vrtjele uvis, posve neopterećene težinom tijela.”

“Osjetila sam kako u meni raste neko drugo tijelo, skriveno u prvotnom, ispod mesa, koje je primjećivalo stvari na dubljoj razini, imalo predosjećaje, intuiciju, čahuru sazdanu od osjećaja koje prvotno tijelo nije u stanju protumačiti.”

Teresa neprestano ima osjećaj da je prati nekakvo prokletstvo… Ljepotu smatra najvećim prokletstvom i pita se često što im vrijedi tolika ljepota kad jedva da su potrgane lutke.

Iako je radnja pomalo predvidljiva, pomalo monotona i usporena, u ovakvim pričama zaista nije nužno da bude šokantna, brza, divlja… Nije ovo ni triler ni krimić. Ono što je mene posebno osupnulo kod ove knjige su atmosferični opisi… Poetični opisi… A zgrozili su me ti neki sirovi, duboko melankolični i suštinski tragični dijelovi.

“U to vrijeme nisam vjerovala u sudbinu, smatrala sam da svatko kroji vlastitu budućnost, no sad smatram da nemamo takvu moć te da samo biramo kako ćemo se nositi sa svime što nam se događa.”

Angelina je mlađa sestra prepuna energije i pomalo drskog, uznositog stava. Teresa i Angelina, premda sestre, ne mogu biti različitije…

“Možda se nadala da će jednog dana s neba pasti mladić koji je izašao iz redaka romana i omogućiti joj da proživi jednako snažne osjećaje.”

Mali grad u kojem sestre žive na meti je moćnika koji nad svim pobunjenicima, preko svojih pristaša, vrši nasilje. Ovo je priča o jednoj od mnogih obitelji s juga koje grcaju u bijedi koju im je rat donio. I tuzi za onima koje im je isti odnio. Ovo je romaneskni zapis jednog povijesnog doba koje je uništilo živote mnogih familija odvodeći im njihove voljene, muškarce i mladiće… Ostavljajući ih gladne na meti razbojnika. Oni koji su ostali, žene i djeca, nisu znali je li im gore čekanje na one koji možda više nikad neće doći ili neprestano zlostavljanje od strane fašista.

Siromaštvo, glad, rat… Bolesti i smrti… Nemilosrdna stvarnost u svom punom intenzitetu… Destrukcija i bol… Melankolija. Apatija. Beznađe.

“Zemlja vječnog bola je ova naša. Ovdje djeca umiru od gladi i odlaze umrijeti kao vojnici u nekoj jami. Ovdje starci lome kosti od jutra do sutra ne bi li se obogatili ljudi poput baruna.”

U izvorniku, naslov knjige je “La malalegna” što je dijalektni izraz koji označava brbljanje mještana; klevete i tračeve.

Likovi su životni i lako je predočiti ih u mašti. Nije teško ni suosjećati s njima, a to je odlika dobrih knjiga.

Mnogi detalji iz ove priče detalji su iz priča autoričine bake. Baka joj je običavala pripovijedati o svojoj mladosti u ratom zahvaćenom području. Teresa i Angelina su na neki način preslika autoričine bake i bakine sestre. Baka joj je navodno, baš poput Terese iz ove priče, bila izuzetna pripovjedačica.

“Katkad se bojimo da će se dogoditi nešto ružno, ali neće. Možda samo mislimo da je rat ružan, da se samo umire. Možda na kraju sve ispadne kao s maminim sekretarom.”

“Pogledaj samo baruna… Stolujr nad svime, miriše na rascvjetalu lavandu, sav je mirisan, čist i obrijan, no iznutra je truo i krv mu je trula.”

Priča mi je bila emotivno teška, a ja – od težih knjiga – više volim filozofske, ove emotivne me malo… Eh, da… Znate što želim reći… Mi empati ionako se moramo nositi kako znamo i umijemo s vlastitim dnevnim upijanjem, kanaliziranjem i kataliziranjem svekolike tuge oko nas.

I zato četvorka… Ne zato što nije za peticu već zato što je previše melankolična za moj ukus. Nemojte da vas to obeshrabri. Knjiga je divna. Tužna je, ali je divna. Predivna! Moja preporuka!

Ovaj roman, autorica je posvetila svim ženama iz svoje obitelji.

"Što je ostalo od našeg života?" 

"Ne znam, mama, no mislim da su ostale uspomene. Sve ono što smo bili i što nas dandanas drži na životu." 

Ova knjiga objavljena je uz potporu talijanskog Ministarstva vanjskih poslova i međunarodne suradnje.

O autorici

Rosa Ventrella rođena je u Bariju i živi u Cremoni. Diplomirala je na Katedri za suvremenu povijest, a magistrirala menadžment u obrazovanju. Dugo je pisala za specijalističke povijesne časopise i predavala o povijesnom položaju žena. Njezini romani najčešće tematiziraju ženske osjećaje i životne poteškoće. Radila je kao urednica, a već osamnaest godina predaje književnost i drži tečajeve kreativnog pisanja za djecu i odrasle.

Citati

“Rat nas tjera na grozote.”

“Nabraja sve stvari zbog kojih mrzi rat: bombr, puške, epidemije, bijedni ljudi, smrad, razbojnici, ružnoća…”

“Vi prizivate nesreću kad u svemu vidite samo ono loše.”

“Uspomene su tkane od krhka materijala, a ti si ih s vremenom uplela u maštarije.”

“Postoji pravo vrijeme za sve. Sve stvari imaju svoje doba. Vrijeme žetve, vrijeme sjetve. Vrijeme dobra, vrijeme zla. Vrijeme života, vrijeme smrti.”

“Pitam se mogu li ljudi zaista imati dva lica, jedno anđeosko i jedno đavolsko koje iznenada izbije na površinu.”

“Svilena nit veže ovaj svijet s onim drugim. Katkad se istanji do te mjere da onaj svijet postaje poput membrane koja se začas može pokidati.”

“Svaka stvar u životu se događa u svoje vrijeme. Kad smo tužne i kad se osjećamo usamljeno, trebamo znati da neće trajati zauvijek. Ne traju dobre stvari, pa tako ni loše.”

"Jednog ću vas dana odvesti da vidite zvijezde. Leći ćemo na travu i diviti im se. Znate li da su zvijezde koje gledamo na nebu već odavno mrtve?" 

"To je tužno, mama."

"Nije tužno, prelijepo je. Sjeti se samo da su umrle prije milijun godina, a mi im se i dandanas divimo." 

Preporuka svima koji istinite priče, uvjerljive priče, priče o Drugom svjetskom ratu, tragične priče i obiteljske drame.

Link za kupnju: https://www.koncept-izdavastvo.hr/knjige/zli-jezici/