Iris Illyrica · recenzije

Priznajem da sam živio ★ Pablo Neruda

Izdavač: Iris Illyrica

Prijevod: Željka Lovrenčić

Ocjena: 5/5 ★★★★★

Knjigu je uredio Dario Oses

Bogati, inspirativni memoari jednog od najboljih pjesnika svih vremena. Uživala sam čitajući… Njegov cijeli život bio je jedna veličanstvena pjesma.

O knjizi


Godinama su čitatelji diljem svijeta uživali u opojnim stihovima Pabla Nerude i on je, želeći im postati još bliskijim, cijeli život prikupljao misli i sjećanja, zanimljive anegdote i okolnosti koje su ga inspirirale kako bi ih objedinio u dirljivim memoarima Priznajem da sam živio (1974.)

Knjiga je to koju je Neruda pisao gotovo do posljednjeg dana svojeg života – zaokružuje njegova iskustva od ranog djetinjstva do smrti. Osebujan leksik i naglašenu ekspresivnost iz svoje je poezije prenio u ovo izuzetno prozno djelo.

Nemoguće je ostati suzdržan čitajući emotivna sjećanja na život čileanskog pjesnika, buntovne studentske godine u Santiagu, političku karijeru, mučan boravak u Španjolskoj tijekom građanskog rata, smrt dragog prijatelja, izgnanstvo iz domovine – sve ga je to oblikovalo kao čovjeka, domoljuba i umjetnika.

Kroz prizmu važnih događaja tog vremena izlaže i svoje viđenje umjetnosti i poezije, argumentirano brani svoje političke stavove i protestira protiv sukoba i ratova ozlojeđen pogibijom nevinih. Vjerno i slikovito prikazuje duh dvadesetog stoljeća i odgonetava kako su nastale mnoge njegove pjesme.

S ljubavlju se sjeća svojih dragih prijatelja, velikih imena književnosti i umjetnosti kao što su Federico García Lorca, Louis Aragon, Pablo Picasso i mnogi drugi, prepričavajući brojne zajedničke zgode. Prisjeća se i mnogih političara i važnih aktera povijesti 20. stoljeća koje je susreo tijekom života iznoseći svoje, katkad i kontroverzno, mišljenje o njima.

Ovo je izdanje dopunjeno brojnim novim zapisima pronađenim u Nerudinoj ostavštini.

Moj dojam

“Patio sam i borio se, ljubio i pjevao; doživio sam podjelu svijeta, pobjedu i poraz, kušao okus kruha i okus krvi. Što bi još htio pjesnik? Razne teme, od plača do poljubaca, od samoće do naroda, žive u mojoj poeziji i djeluju u njoj jer sam živio za nju, a ona je bila dio moje borbe.”

Knjiga me je oduševila. Ovo je najljepša autobiografija koju sam ikad pročitala. Apsolutno najljepši memoari ikad. Kad jedan nagrađivani pjesnik piše o sebi znaš da će to biti maestralno, poetično, eterično, zabavno i nezaboravno.

Neke knjige se čitaju umom, ali razumijevaju se jedino srcem. Pablovo pisanje, bila to poezija ili proza, diše svojim životom,komunicira vlastitim jezikom i govori nam mnogo toga između “otkucaja” svojih redaka.

Pablo je bio svjetski putnik, strastveni sakupljač knjiga i školjaka, cooler svog vremena koji nije vidio svrhu u prepucavanju među svojim suvremenjacima, pjesnicima toga doba. Flegma. I enigma. Vladar nad svojim nižim strastima. Nije ga se dalo uvući u kolo međusobnog dobacivanja, vrijeđanja i ponižavanja. On je bio iznad toga, kao što je bio i iznad i izvan svog vremena. A i današnjeg, po svemu sudeći…

“Pretpostavljam da su veći ili manji sukobi između pjesnika postojali i da će i dalje postojati svugdje na svijetu. Ne smatram da sam savršen i da mi se treba diviti. Međutim, nikada nisam objavio nijedan redak usmjeren protiv nekog pjesnika. Izabrao sam veće neprijatelje; neprijatelje poezije i svih života. Mislim da na Zemlji ima mjesta za sve pjesnike. Jednom sam izjavio da su slonovi veći od pjesnika, ali da ipak ima mjesta za sve njih. Znadete li što su mi odgovorili? > Ova rečenica otkriva da Pablo Neruda ima kompleks slona.< Ne znam što je to kompleks slona, ali moram se nositi sa svim tim, s tolikim teškim, višestrukim i okrutnim klevetama. A da bih ih mogao podnositi, moram imati slonovsku snagu.”

Genijalan čovjek… Maestralan pjesnik… Nadahnjujući… Inspirativan… Stoik!!! Nobelovac!!! Jer rečeno je u mnogim mudrim knjigama da čovjek koji savlada samog sebe je veći pobjednik od onog tko svlada tisuću protivnika. Svatko je sam sebi gospodar, ali jedino onda kad samog sebe dobro obuzda. A takvi su malobrojni.

Njegova stoička taktika:

“Ja im odgovaram na svoj način: pišem sve deblje, sve bolje i sve duže knjige.”

U knjizi si baš daje truda da opiše tu netrpeljivost koja vlada među konkurencijom u svijetu književnosti… Podsjeća li vas ta situacija na sadašnje vrijeme? Nadalje… Neruda nam govori o nedostatku razumijevanja među ljudima i sve manje čovječnosti u čovjeku. Govori o svojim tadašnjim hejterima… Kao i to da bi poezija trebala biti čin mira, a ne razlog za prepucavanje.

"I 1921. godine postojala je pariška moda. Svi književnici, slikari i drugi umjetnici dolazili su iz Pariza ili su išli u Pariz. Isprva je bilo moderno da se pjesnici smatraju uzvišenim bićima, većim i značajnijim od drugih ljudi. Mislili su da su nadljudi, genijalni, tajanstveni. Takva je lažna uzvišenost bila u modi. Meni se nije sviđala. Ja sam tražio jednostavniji put. Ako već nisam nalik drugim ljudima, barem ću se potruditi da tako bude. Neka se ne misli da se želim predstaviti kao čudesna osoba: svi ostali predstavljaju mrak a ja svjetlost. Drugi su zli, ja sam dobar. Ne, nipošto. Radi se o sklonostima, o tome koliko bolji želimo biti, koliko želimo da čitav svijet bude dobar."
Poezija je uvijek čin mira. Pjesnik se rađa u miru kao što se kruh rađa iz brašna. 

Palikuće, ratnici i vukovi traže pjesnika kako bi ga spalili, kako bi ga ubili i ugrizli…

Ali, poezija nije umrla; ima sedam mačjih života. Zlostavljaju je, vuku je ulicama, pljuju po njoj i rugaju joj se, ograničavaju je kako bi je mogli ugušiti, protjeruju je, bacaju u zatvor, ispaljuju u nju četiri metka. Ona iz svih pokušaja izlazi umivana lica i blistava osmijeha.

Vezivanje uz ambicije dokaz je površnosti, veli Neruda. On je bio u svijetu, ali kao da nije bio od svijeta… Poput putnika sa neke daleke zvijezde koji jr pristigao na Zemlju i malo se poigrao prerušen u čovjeka… Donio nam je malo svoje zvjezdane prašine i otputovao nazad.

“Dakle, roditi se na talijanskom tlu za pjesnika je težak i zvjezdani zadatak koji uključuje preuzimanje nebeskog svoda s blistavim nasljeđem.”

U svojoj je pjesmi Brod želio dati osvrt na čovječanstvo, na aktualno kapitalističko društvo. U toj kratkoj pjesmi on prosvjeduje zbog činjenice da je društvena nepravda prihvaćena kao nešto nepromjenjivo. Istina koju mi ljudi poimamo svojim ograničenim kapacitetima daleko je od nemoćnog intelekta… Ona je poput Nerude – mistična i nedostižna. Velika hrpa naše egzistencije bazira nam se na brdu koncepata i vjerovanja koja su narasla poput nebodera i kojima upravlja ego prerušen u znanost, vjeru, kulturu, politiku, spiritualnost, povijest…

“Stići će noć i svojom će sjenom još jednom prekriti veliku zelenu palaču tajnovitosti.”

Njegove pjesme su puno više od onoga što poimamo umom. One su satkane od najfinijih riječi koje klize spiralnim putanjama poput velikih galaksija…

“Hajde, ljubavna pjesmo, ustani među razbijenim staklom, došlo je vrijeme za pjevanje!”

On pjesnikov zanat uspoređuje s poslom lađara. Pa kaže da pjesnk mora upravljati svojom pjesmom i znati kad da se prepusti struji i paziti da ne izgubi smjer. Pjesnik mora biti dio pjesme. Pjesma mora biti dio njega.

“Poezija svakog pjesnika mora biti organska; mora teći kroz krv i krvotok svake osobe.”

Nije vjerovao u izvornost. Smatrao je da je to je još jedan u nizu fetiša, stvoren u naše doba vrtoglave propasti. Vjerovao je u osobnost koja se iskazuje preko bilo kojeg jezika, bilo koje forme, bilo kakvog smisla umjetničkog stvaralaštva. No buntovnu izvornost smatrao je modernin izumom. Njegovao je sufijsku misao koja kaže da “ti nisi ono što kažeš da jesi, a nisi niti to što govore o tebi”.

“Književnik mora tražiti rijeku i, ako je zamrznuta, potrebno je razbiti led na njoj. Treba biti iznimno strpljiv, podnositi hladnoću i oštru kritiku, izbjegavati ismijavanje…”

Magla minulih vremena ne može sakriti njegovu bezvremensku genijalnost i tu istinitost koja se zrcali u njegovim svrhom nabubrenim riječima. Ponekad treba skinuti znanstvene naočale i prestati kopati po fosilima u potrazi za odgovorima… Možda se ključ tajni krije u živim ljepotama oko nas i u nama kojih nismo svjesni. Možda je mitski Eden ovdje, pred našim očima koje krijemo iza znanstvenih zamagljenih naočala. Zato uz znanost potrebno je njegovati i ljepotu, zanos… Povremeno zaroniti u djela ljudi koji su širili zvjezdani sjaj drugih sfera, u ritmu bubnjeva, u vrelini vatre, u gustoći dima…

“Ali mi pjesnici, osim krvi i mesa, napravljeni smo i od vatre i dima.”

Njegove pjesme su kćeri ljepote i sklada koje plešu i brane se i pjevaju izazivajući kromatske odsjaje okružene tminom u simfoniji vječnosti.

“…Koliko umjetničkih djela… Više ne stanu na svijet… treba ih objesiti izvan prostorija… Koliko knjiga… Koliko knjižnica… Tko je u stanju pročitati ih?
…Kad bi bile jestive… U napadu velike gladi od njih bismo napravili salatu, narezali bismo ih i začinili… Pun nam ih je kufer… Svijet se utapa zbog plime… Reverdy mi je govorio… “Obavijestio sam poštu da mi ne šalje knjige. Nisam ih mogao otvoriti. Nemam mjesta za njih. Puzale su po zidovima, bojao sam se katastrofe, mislio sam da će mi pasti na glavu…”

Pablo je njegovao snažan i trajan, južnjački osjećaj za prijateljstvo. Ali i strast prema skupljanju lijepih stvari, za neke stvarčice – poout knjiga – može se reći da je imao tzv. “hrčak – sindrom”…

"Meni knjige puno znače. Svaka mi je od njih predstavljala manje ili više cjelokupno biće." 

Toliko je šetao svijetom da je broj njegovih knjiga rastao i rastao dok nije nadmašio uvjete koje mora imati privatna knjižnica. Ali to nije bila jedina Pablova sakupljačka strast…

“Ljubitelj knjiga poput mene ima beskrajno mnogo mogućnosti za patnju. Jer, knjige mu ne ispadaju iz ruku nego, poput vrapca i poput cijena, lete zrakom. Nagrade kohe sam neprestano posvuda dobivao omogućile su mi da, uz čudesne cijene, nabavim određene primjerke. Moja je knjižnica postala velika.”

Saznajemo da je osim knjiga, Pablo skupljao i školjke. Oduševljavao ga je njihov nevjerojatan izgled: mjesečeva čistoća tajanstvenog porculana dodana mnoštvu taktilnih, gotičkih i funkcionalnih oblika… I tako ih je prikupio petnaest tisuća, pa su počele zauzimati sve police u njegovoj kući te padati sa stolova i stolaca.

"Dobio sam puno nagrada, prolaznih poput leptira koji rasipaju pelud." 

Njegove pjesme su me opčinile, ali njegova priča me je poslala na put oko Zemlje i izvan nje i dubine mene same… Tvoja otisnuta sjećanja mirisno su cvijeće u rukama svemira. Hvala ti na mirisnom buketu. Malo ih je među ljudima koji stižu “na drugu obalu”, većina samo jurca gore-dolje. Vjerujem da si ti sretno stigao i da nam veselo mašeš s nje…

O autoru

Pablo Neruda pseudonim je čileanskog pjesnika pravog imena Ricardo Eliezer Neftali Reyes Basoalto, rođenog 1904. godine u Parralu, Čile.

Pisati je počeo već kao dječak, a njegovo prvo djelo, esej Entuzijazam i ustrajnost, objavljeno je u lokalnom časopisu kad mu je bilo samo trinaest godina.
Studirao je francuski jezik na Sveučilištu u Santiagu, a većinu je slobodnog vremena posvećivao književnosti.

Godine 1923. objavljena je njegova zbirka pjesama Knjiga sumraka, a 1924. napisao je zbirku pjesama koja će ga proslaviti, Dvadeset ljubavnih pjesama i jedna očajna.

Kao diplomat proputovao je cijeli svijet; živio je i u Burmi, New Delhiju, na Javi i u Singapuru, a taj je dinamičan životni stil iznjedrio dva toma zbirke Rezidencija na Zemlji.

Svoje suvremenike i priznate umjetnike Lorcu i Dalija upoznao je u Španjolskoj, a upravo je Španjolski građanski rat i smaknuće F. G. Lorce inspiriralo još jednu od značajnijih Nerudinih zbirki, Španjolska u mom srcu (1938.). Slikovito piše o stradanjima u ratu i emotivno se zalaže za njegov prestanak.
Sveopći spjev zbirka je objavljena 1950. godine i postala je simbol nacionalnih stremljenja Čileanaca.
Pablo Neruda napisao je više od trideset zbirki pjesama. Pisao je o socijalnim i političkim temama, a najpopularnija je bila njegova ljubavna poezija.Njegovi su memoari Priznajem da sam živio objavljeni 1974. godine. U njima Neruda prikazuje duh svojeg vremena, opisuje krug prijatelja i suvremenika, dijeli vlastita iskustva i otvara intimni prozor u svoju poeziju i život.

Pablo Neruda dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1971., a umro je 23. rujna 1973. godine.
Smatra se jednim od najvećih latinskoameričkih pjesnika svih vremena.

Citati

“Kako se mi ljudska bića slabo poznajemo.”

"Ritam je osnovni zakon poezije. On nije samo njezina odjeća nego i njezina krv, životna cirkulacija." 

"Zapazio sam da ljudi, nakon što pročitaju stihove, kraj jednog stiha vežu za početak drugog. To nije dobro. Svaki kraj stiha zahtijeva stanku; ako nije tako, poezija se pretvara u prozu."

“Poezija svoj puni izražaj dobiva u koru. Njezina je vrhunska težnja da je izgovara mnogo glasova. Idealna poema je ona koju bi u jednoj minuti mogli izgovoriti svi ljudi na Zemlji. Na taj bi način na njoj nastao mir.”

Preporuka svim ljubiteljima autobiografija, memoara, pisane riječi o poznatima iz njihova stvarnog života i naravno, ljubiteljima Pabla Nerude.

Link za kupnju: https://www.irisillyrica.com/knjiga/priznajem-da-sam-zivio-55

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s