Nakladnik: PETRINE KNJIGE

Ocjena: 5/5 ★★★★★

Prijevod: Iso Velikanović

Klasični sažetak: 

“Rodion Romanovič Raskoljnikov ambiciozni je student prava. Potaknut bijedom i neizvjesnom budućnošću odlučuje ubiti i opljačkati omraženu staricu koja lihvarenjem izrabljuje ljude. 

Osim što ubojstvom planira riješiti vlastite financijske i obiteljske probleme, smatra ga i etički opravdanim, jer, po njegovom mišljenu, životi običnih ljudi koji mu se nalaze na putu ne vrijede ništa spram plemenitih ideala kojima teži: smatra da se on, kao izniman pojedinac, nalazi iznad moralnih pravila koja obvezuju druge ljude. Pomno razrađuje plan, ali ipak mu se potkradu pogreške i privlači sumnju policije. 

I sam postaje nesiguran je li ispravno postupio i je li, ipak, počinio zločin te očajava i čezne za iskupljenjem. U psihičkoj krizi kroz koju prolazi pomaže mu djevojka Sonja Marmeladova, napaćena djevojka koja se ponizno i pasivno drži naspram zla i životnih nedaća, a utjehu nalazi u vjeri.” 

Priča kao priča, vjerujem da nam je većini poznata i radije ne bih išla u seciranje fabule koliko onoga što smatram bitnim za ovu knjigu…

Ta, što ja to mogu nadodati na sve dosad izrečeno o ovome remek-djelu svjetske književnosti? Mogu samo svoje impresije… ❤️❤️❤️

Ja volim ovu knjigu! I ja jako volim glavnog negativca, tj. glavnog protagonista i njegovo filozofiranje. Ma, obožavam!

Knjiga je napisana davne 1865. godine, a portreti ljudi iz nje održavaju više nego ikad odražavaju sadašnju psihologiju čovječanstva. Dostojevski je bio vrsni poznavaoc ljudske prirode. Majstor samo takav…

Raskoljnikov je jedan od najbolje razrađenih likova svih vremena… Dostojevski je uspio istinski udahnuti život u svoje likove. Ne mogu se oteti dojmu da je u Raskoljniku napravio svojevrsni autoportret sebe… 🤔

Upravo je fascinantno na kakav je način ogolio ljudsku prirodu i poslužio nam je na pladnju. Usudila bih se reći da je on bio jedan od onih koji se rađaju onoliko rijetko kako nam. Je to predočio u ovoj svojoj knjizi; jedan od onih koji utabavaju nove staze i vode ljude prema budućnosti.

U svom osobnom životu, Dostojevski je gorio od znatiželje da spozna više; onaj plamen u njemu vodio ga je u oklutne krugove, knjoge i duboke spiritualne vode . Vjerovao je u predosjećaje i prekogniciju (o njegovoj prekognitivnoj sposobnosti zaključite nakon što pročitate jedan od izdvojenih pasusa ove knjige priložen na samom kraju ovog osvrta). Bio je to fascinantan čovjek koji je bio miljama daleko od svog doba… A i od današnjeg…

“Priviđenja su, da tako reknemo, komadići i odlomci drugih svjetova, njihov začetak. Zdrav ih čovjek, razumije se, ne može ni vidjeti, jer je zdrav čovjek najzemaljskiji čovjek; mora, dakle, da živi jedino ovdašnjim životom, radi izobilja i reda. Ali čim se razboli, čim se pomrsi normalni zemaljski red u organizmu, odmah se započinje javljati da može postojati i drugi svijet, a što je čovjek bolesniji, to je u njega više dodira s drugim svijetom, te kad umre, onda i prelazi pravo na drugi svijet.”

Ogromna preporuka svima koji još uvijek (iz nekog razloga) nisu pročitali ovu knjigu. Vrijedna je svake “izgubljene” minute i vrijeme provedeno uz nju neće uopće biti – izgubljeno.

…

"A što znači, na općoj tezulji, život te sušičave, glupe i zlobne babe? Ništa više nego život kakve uši, žohara, pa ne vrijedi ni toliko, jer je ta baba štetna. Ona drugima izjeda život…"

Brate, brate, što ti govoriš! Ta ti si prolio krv! - uzvikne Dunja očajno.

Koju svi prolijevaju - prihvati on gotovo bjesomučno - koja se prolijeva i svagda se prolijevala na svijetu u slapovima, koju prolijevaju kao šampanjac i poradi koje ovjenčavaju na Kapitolu i nazivaju poslije dobrotvorom čovječanstva. Samo pogledaj i pomnije razmotri! Želio sam dobro ljudima i učinio bih stotine, tisuće dobrih djela, mjesto te jedne gluposti, koja i nije glupost, nego jednostavno nespretnost, jer cijela ta misao nije nipošto bila tako glupa kako se čini, sada, poslije neuspjeha… (Poslije neuspjeha se sve čini glupo)!

Ovo lijepo izdanje će od sada pa nadalje krasiti moje police sve dok cijelu moju knjižnicu ne nasljedi netko drugi. A ova je knjiga vrijedan dragulj tog nasljeđa.

Na naslovnici je detalj sa slike “Autoportret” Kuzma Petrova-Vodkina iz 1918. Predivan odabir za naslovnicu. Velika pohvala Marku Jovanovcu na oblikovanju iste.

I za kraj, evo citata koji su me osvojili:

“Događa se da se sastanemo s ljudima koje i ne poznajemo i za koje se počinjemo zanimati od prvog pogleda, nekako odjednom, prije nego što izustimo i jednu riječ.”

“Obični ljudi moraju živjeti u pokornosti, te nemaju prava kršiti zakon, jer oni su, eto, obični. A neobični ljudi imaju pravo da izvršuju svakakve zločine i svakojako da krše zakon, baš zato jer su neobični. (…) Neobični čovjek nema službeno pravo, nego ima sam pravo dopustiti svojoj savjesti da prekorači… neke zapreke, a i to jedino onda ako to iziskuje ostvarenje njegove ideje koja je gdjekada spasonosna za cijelo čovječanstvo.”

“Radi se samo o jednom: treba se samo usuditi! U meni se onda pojavila jedna misao, prvi put u životu, a tu misao nije još nitko nikada zamislio prije mene! Nitko! Sinulo mi odjedanput, jasno kao sunce, kako se još nitko nije dosad usudio i ne usuđuje se da, prolazeći kraj sve te besmislice, zgrabi jednostavno sve za rep i strese do đavola!”

“Ja sam naprosto ubio, za sebe sam ubio, jedino za sebe, a bih li postao čijim dobrotvorom, ili bih, dok živim, poput pauka hvatao sve u paučinu i iz sviju isisavao životne sokove, to mi je tada bilo, dabome, svejedno!”

“Ali je on i prije bio tisuću puta voljan žrtvovati svoje postojanje za ideju, za nadu, pa i za maštanje. Možda je jedino i po snazi svojih želja smatrao sebe onda za čovjeka kome je dopušteno više nego drugom.”

“Zašto da živi? Na što bi mogao računati? Za čim da teži? Zar da živi samo da postoji?”

“Po čemu je – misli on – po čemu je moja misao bila gluplja od drugih misli i teorija što se roje na svijetu i sudaraju jedna s drugom sve otkad postoji ovaj svijet? Treba samo promotriti djelo posve nezavisnim, širokim pogledom, oslobođenim od svakidašnjih utjecaja, pa se onda moja misao, dabome, neće činiti nipošto tako… čudnom.”

Dijalektiku mu je odmijenio život i u svijesti mu se moralo stvoriti nešto sasvim drugo.

“Ali tu već započinje nova pripovijest – pripovijest postupnog čovjekova obnovljenja, pripovijest postupnog njegova preporoda, postupnog prijelaza iz jednog svijeta u drugi, upoznavanje nove, dosad nepoznate stvarnosti.”

…

A ova bih, tri dijela, posebno istaknula za one koji imaju oči da vide i uši da čuju:

________________________________

“Po njihovu se sudu neće čovječanstvo razviti historijskim živim putem do kraja, te se samo po sebi preobraziti najzad u normalno društvo, nego će, naprotiv, socijalni sustav iskočiti iz neke matematske glave, te odmah urediti cijelo čovječanstvo i za jedan ga tren stvoriti pravednim i bezgrešnim, prije ikakva živog procesa, bez ikakva historijskog i životnog puta! Zato oni tako instinktivno ne vole povijest;  »same su nesklapnosti u njoj i gluposti« – i sve se objašnjava jedino glupošću!

Zato oni ne vole živi proces života!
I zato ne trebaju žive duše!
Živa će duša zaiskati života, živa se duša neće pokoriti mehanici, živa duša zna da sumnja, živa je duša natražna!

A ova ovdje… nije živa, nego je lišena slobode, ropska je i neće se uzbuniti. I krajnji je rezultat da su oni sve sveli samo na slaganje opeka, te na raspoređivanje hodnika i soba u falansteru! Falanster je gotov, ali priroda nam još nije spremna za falanster, nego hoće života, životni proces nije još završila, prerano joj je na groblje! Samom logikom ne možeš preskočiti prirodu! Logika će pogoditi tri slučaja, a njih ima milijun! Odrezati cijeli taj milijun i sve svesti na jedno pitanje o komforu! Najlakše rješenje zadaće! Zamamno jasno, to ne treba ni misliti! Glavno je da ne treba misliti! Sva se životna tajna može smjestiti na dva tiskana arka!”

"U jednu riječ, ja zaključujem da i svi ljudi, ne samo veliki, nego i oni koji iole skreću s kolotečine, to jest koji su iole sposobni da reknu išta novo - moraju po prirodi svojoj biti svakako zločinci… Inače je teško izaći iz kolotečine, a da ostanu u kolotečini, tome se dabome ne mogu privoljeti."

Ljudi s novom mišlju, koji su iole sposobni da reknu išta novo, rađa se uopće neobično malo, čak začudo malo. Jasno je samo jedno, da je red rađanja ljudi svih tih vrsta i podvrsta stalno i točno određen nekim prirodnim zakonom. Zakon je taj danas, dabome, nepoznat, ali vjerujem da postoji i da će poslije postati i poznat. Ogromna masa ljudi, materijal, samo je zato na svijetu da se, napokon, nekim naporom, nekim dosad zanemarenim procesom, nekim ukršćavanjem rodova i pasmina, napne i rodi najzad od tisuće bar jedan iole samostalan čovjek. A od deset tisuća možda se rađa jedan koji bi imao još veću samostalnost. Od sto tisuća jedan je još veće samostalnosti. Genijalni ljudi od milijuna, a veliki geniji, usavršitelji čovječanstva, možda tek pošto Zemljom prođe mnogo tisuća milijuna ljudi… Određen zakon svakako postoji, i mora postojati; ne može biti nikakva slučaja."

"Jedino vjerujem u svoju glavnu misao. A ta je misao da se ljudi po prirodnom zakonu dijele uopće na dvije vrste: na nižu (običnu), to jest, da tako reknem, na materijal koji služi jedino za rađanje sličnih stvorenja, i na ljude odista, to jest na one u kojima ima dara ili talenta da svojoj sredini reknu novu riječ. Podvrste si tu, dabome, nebrojene, ali one se dvije vrste razlikuju prilično oštro po svojim crtama: prva vrsta, to jest materijal, to su uopće ljudi, po svojoj prirodi konzervativni, pristojni, žive u poslušnosti i vole da budu poslušni. Oni, po mom mišljenju, i moraju da budu poslušni, jer je to njihovo određenje, i nikako ih ne ponizuje. Druga vrsta: svi krše zakon, rušioci su ili bar skloni tome, sudeći po sposobnostima. Ali ako je kome potrebno poradi ideje koraknuti i preko leša i preko krvi, to on može zaista u sebi, u duši, po mom mišljenju, dopustiti sam sebi da korakne preko krvi, što, uostalom, zavisi o ideji i njezinoj veličini… Uostalom, nemojte se mnogo uzrujavati: masa im gotovo nikad ne priznaje to pravo, nego ih kažnjava i vješa, te time pravedno izvršuje svoje konzervativno određenje, ali ta ista masa, u budućim svojim pokoljenjima, diže te pogubljene ljude na pijedestal i klanja im se. Prva je svagda gospodar sadašnjosti, druga vrsta gospodar budućnosti. Oni prvi čuvaju svijet i množe ga brojem; ovi drugi pokreću svijet i vode ga prema cilju. I ovi i oni imaju jednako pravo da postoje."

…

“Sanjao je u bolesti da je cijeli svijet osuđen za žrtvu nekoj strašnoj, nečuvenoj i neviđenoj kugi, što dolazi iz krila Azije u Evropu.

Svi moraju pasti, osim nekolicine veoma malobrojnih izabranika. Javile su se neke nove trihine, mikroskopska bića, što se nastanjuju u čovječjem tijelu. Ali ta su bića dusi, obdareni umom i voljom.

Ljudi koji ih primiše u sebe postadoše odmah bjesomučnici i luđaci. Ali nikada, nikada nisu ljudi držali sebe toliko umnim i nepokolebljivim u istini kao što sebe drže ovi zaraženi ljudi.

Nikada nisu držali nepokolebljivijim svoje presude, svoje naučne zaključke, svoja moralna načela i vjerovanja. Cijela se sela, cijeli gradovi i narodi zaražuju i silaze s pameti. Svi se uzbunili i jedan drugoga ne razumije, svak misli da je u njega jedinog istina, te mu je muka gledati druge…

Ne znaju kome bi i kako sudili, ne mogu da se slože što bi držali za zlo, a što za dobro. Ne znaju koga bi krivili, koga opravdali…

Ljudi ubijaju ljude u nekoj besmislenoj mržnji. Dižu se ljudi na ljude u cijelim vojskama, ali vojske se već pri nadiranju počinju raspadati, redovi se rasipaju, vojnici lete jedan na drugog, bodu se i sijeku, grizu i proždiru. Po gradovima cijeli dan bubnjaju na uzbunu: sazivaju sve, ali tko zove i zašto zove, nitko ne zna, a svi su usplahireni. Napuštaju najobičnije zanate, jer svaki nudi svoje misli, svoje ispravke, i ne mogu da se slože; napustiše i zemljoradnju. Ponegdje se ljudi skupljaju, uglavljuju nešto, kunu se da se neće razići – ali odmah započinju nešto sasvim drugo nego što su maloprije mislili sami, počinju kriviti jedan drugog, tuku se i kolju. Nastaju požari, nastaje glad. Sve i sve gine…

Kuga napreduje i širi se sve dalje i dalje. Na cijelom svijetu spasilo se samo nekoliko ljudi; to su čisti i odabrani, određeni da započnu novi ljudski rod i novi život, da obnove i očiste zemlju, ali nitko nije nikada vidio te ljude, nitko im nije čuo ni riječi ni glasa.”

Link za kupnju: https://petrineknjige.hr/product/zlocin-i-kazna/