recenzije · stilus knjiga

Stare duše ne stare ★ Ingrid Divković

PRVA KNJIGA – UM

Izdavač: Stilus knjiga

Ocjena: 5/5 ★★★★★

Službena web stranica: INGRID DIVKOVIC

Facebook: Ingrid Divković

Instagram: ingrid_divkovic

“Sve,
ali baš sve u nama,
žudi i sanja izaći na svjetlo…”

Ovo je prva knjiga u nizu – Um. Um je većini ljudi podešen mehanički i manjina se uistinu za života nauči služiti njime. Svaka naša misao, svaki naš automatski postupak i svaka naša navika proizlaze iz našeg programiranog uma; uma podešenog i zaključanog našim uvjerenjima. Kada ga otključamo mi podižemo Izidin veo; velove iluzije i postajemo svjesni svoje mehaničnosti koja je i prauzrok svih nevolja koje more čovječanstvo.

Ingrid nam slika riječima… svojim gracioznim pokretima pera ona spjevava odu Umu koji nam je svima i tamnica i beskrajno nebo. Njezina poezija je Labuđe jezero koje ispod mirne površine u nama poput vjetra podiže valove i vrtloge… Dok čitamo njezine pjesme u nama se sve mreška… Jer… riječi su njezine lirski nagovještaj nečega čega smo itekako svjesni iako je to nešto duboko zakopano u nepreglednim dubinama našega bića. Te riječi su valovi koji razbijaju vrata tamnice u kojoj smo se sami utamničili oslobađajući iz nas pramisao o Ljepoti… I tad, kad se uzburkane vode u nama smire i kad nastupi bonaca, postajemo svjesni da smo mi ti labudovi na jezeru kao i samo jezero… i svaka kapljica u njemu koja u sebi odražava sunčevo svjetlo presijavajući se u paleti duginih boja. Uviđamo tad da je naš veličanstveni Um mnogo više od tamnice samonametnutih zaključaka i ograničenja. Postajemo svjesni da je taj naš veličanstveni um mikroskop koji nas uvodi u začuđujuću ljepotu beskrajnih malih svjetova i snažan teleskop koji nam pruža pogled u mirijade zvijezda nebeskih dubina.

I uviđamo… da smo mi sami i problem i rješenje, i da… dok god ne počnemo djelovati u skladu s čistom božanskom Ljubavlju kojom vibrira naša duša, neće doći do pomaka, patnja će biti sastavni dio ove tvrdokorne Iluzije koju sami stvaramo.

Pjesme su ovo o zajedničkoj otuđenosti i kolektivnoj mehaničnosti, o nesvijesti i ljubavnoj gladi, o crnoj noći duše i o tami, o slavi, kao i o želji da nikad ne odustanemo od života jer ovo je tek pepeo iz kojeg se diže velika Vatra Života.

Put duhovne zrelosti usamljen je i težak iako su njegovi plodovi najukusniji i za život neophodni. Mi, dok smo ovdje, kao tjelesna bića, determinirani smo kemijskim molekulama mozga i naše reakcije su većinski nesvjesne i mehaničke.

“Strast je ta koja sublimira tugu,
duša koja od strasti i u strasti živi… ”

Ingrid piše o hrabrosti da živimo s petljom, da ne služimo tuđe vragove, da ne živimo tuđe fantazije i tuđe snove te da pronađemo za života nešto toliko vrijedno za što smo spremni umrijeti.

“… možda je boli tek toliko da ne umijemo pojmiti kako između dvoje ljudi, baš kao u priči o krilatim kočijama u kojoj Platon uspoređuje dušu bogova i dušu ljudi, govoreći da su kod bogova i konji i kočijaši plemenitog porijekla, a da su kod nas običnih smrtnika konji podvojene, slabe životinje…”

Duhovno razumijevanje ove mlade autorice sve je manje zamagljeno iluzijom sebe. Uravnoteženost, uzemljenost, kreposan život i sloboda ljubavi njezinim stihovima šire miris plemenitosti.

I unatoč njezinim povremenim ogorčenim zapljuskivanjima ili baš zahvaljujući njima i mi u sebi pronalazimo ključeve predvorja…

“…i zašto svoje vrijeme uzalud tratih pokušavajući
posaditi svjetlo u sobi neplodnih ljudi…”

Univerzum je samo predvorje Kraljevstva koje čeka na nas. Mi nismo zalutali putnici Univerzuma, mi smo Skladatelji stvarnosti koju živimo – te grandiozne Simfonije koja Životom se zove. Vrijeme i Prostor postoje da bi mi kroz njih putovali na krilima svoje duše. A ključeve predvorja nosimo u svojem umu i srcu. Ljubav, hrabrost i mudrost ne certificiraju se akademskim stupnjem. Oni su finija kategorija. Baš kao i ova knjiga u društvu prefinjenog skepticizma, knjiga koja ima okus po nadi, zbirka pjesama koje su nektar za dušu.

“Jebeš zloduhe, zmije otrovnice,
čudovišta ispod kreveta i svakojake
babaroge kojima nas kao djecu plašiše,
suočavanje s vlastitom sjenom, s vlastitim egom,
s otrovom, s urlicima i kosturima koje skrivamo u sebi otkada odjenusmo japut odraslih i zrelih ljudi,
eto to su pali anđeli s kojima se sada sudaramo, to su programi u koje su nas nesigurniji od nas lukavo uvukli…”

Njezine misli raspršene u riječi odzvanjaju bubnjevima snage, hrabrosti i lepote dok svoje istinsko bivstvo očituju sjajem mirijada formi ljepote. Neke pjesme se ne objašnjavaju nego osjećaju. Osjećaj je oduvijek izmicao suhoparnošću etiketiranja i kategoriziranja.

“… osjećam, tuđe me zjenice i dalje svakodnevno upijaju pod prisilom vlastitih ogledala…”

Hoćemo li izabrati biti iskra svjetla u tami koja nas okružuje grijući duše koje sretnemo i osvjetljavajući im put, hoćemo li izabrati put samootkrivenja ili ćemo provesti vrijeme spavajući dok smo tu – na nama je. Naš osobni rast, u svakom od slučaja, bit će nagrađen plodovima koje smo zaslužili. Svatko od nas je ponaosob odgovoran za tragove koje svjesno ili nesvjesno ostavlja tokom svog bivstvovanja.

“Tko tebe mrakom, ti njega zvijezdama, svatko se brani onime što jest.”

NAJDRAŽE PJESME

"Ima nas,
zovu nas stare duše,
i kao takve odlučile smo
ne pripadati svijetu koji
nježnost doživljava kao slabost,
hiperemotivnost kao potrebitost,
ljubaznost kao mlakost,

mi doista jesmo neka nova,
usred gradskoga asfalta tek iznikla,
mokra Amazonska prašuma,
nedodirljiva i kišom suza okupana,
i u noći tamnoga Mjeseca,
umijemo vidjeti dalje
od sebe i od njih samih,
kilometrima dalje od isplaniranog
divljenja i prešutnog prijezira,
dalje od svega vidljivoga i nevidljivoga,
vrag će ga znati od čega još dalje,

no, jedino prokletstvo s kojim mi,
stare duše, svakodnevno živimo,
a što čak ni sa svojim najbližima
podijeliti ne možemo,
gubici su koje tako
intenzivno osjećamo,
duboko, i znatno prije nego
što nam se uistinu dogode,
kao da ih plimom prizivamo,
u konačnici istom silinom
i istim valom kao i,
slatke pobjede."
Iscijedila sam je iz najdubljeg
zdenca vlastitog bića, osjećajući
u sebi dah anđela i demona,
bujanje unutarnjeg mesa i
obećanje da u meni još uvijek
ima dovoljno gladi za život,
ispočetka. Neke stvari su Božji
posao, ka nekim ljudima i
iskustvima zalutamo, samo da
se još veći i bolji sebi vratimo:
kao numen, kao znamen,
kao čisto prazno platno,
kao slikar i kist u jednom.
Ne znam kako stare druge duše,
ali znam kako stari ova moja,
stara duša: hipersenzibilno,
smiono, dostojanstveno i od
svih antipoda i surogata - čisto.
STARE DUŠE NE STARE!
Varali su me riječima,
obećanjima, pogledima,
oslovljavali me s mala,
srećo ili ljepotice,
pisala sam vam o njima,
bili su lukaviji od mene,
ili su barem dobro glumili da jesu,

iskustvo ih je naučilo što u danim
trenucima reći, kako se nasmiješiti,
kako zavesti određenim glasom,
slušaš i ne vjeruješ da takvi ljudi postoje,
tolike divote u naizgled tvrdim
i hladnim oklopima,

prevrtala sam svoj mozak
i misli od vjetrova sumnji,
uvjeravah se često,
kakva sam ja sretnica,
vjerovala sam im dugo,
za drugo ne bijah spremna,
iako je u meni sve od početka
šaputalo tiho,

daleko su oni od sebe,
a kamoli od istine koja tebi,
stara dušo, do vječnosti treba,
zbog njih sam preživjela potres mozga,
a na usnama mi još uvijek tinja
rak-rana kancerogenih zabluda,

danas znam da su sve što su činili,
umjesto meni, činili sebi, moja ih je
intuicija kao dozrelo grožđe prezrela,
sada sam opomena koja ih podsjeća
na dug koji imaju prema nebu,

postala sam zaštićeni račun
njihove narcisoidne igre,
blokirana Marijanska brazda
preduboka za njih od prvoga dana,
i zahvaljujući njima danas dobro znam,
moja intuicija nema mana.
U epicentru mojih tihih boliveć dugo spavaju žene koje previše vole,
to su duše koje tijekom učenja kako
stajati na vlastitim nogama, kako živjeti
s granicom pristojnog dostojanstva,
kako izgraditi sebe u krhkim,
obiteljskim ruševinama,
kako voljeti, ali se ne razboljeti,
ne naučiše gdje je zdrava granica
davanja, a gdje primanja,
time smo postale potrebite,
bijesne i ovisne, a to je naša
vječita i neutaživa glad,

da sam žena koja previše voli
saznah ne tako davno, pa iako
dovoljno emancipirana, dovoljno
neovisna i dovoljno svoja, u vlastitoj
sam bolesnoj poremećenosti baš
kao i one, nepotrebno ranjavala sebe,
barem što se ljubavi tiče, misleći
da voleći više od drugih postajem
nedodirljiva i sveta, a zapravo sam
postajala tek naivna meta
svoje svete bolesti,

Hipokrat, otac grčke medicine,
znao je što je govorio kada je pisao
upravo o njoj, o „svetoj bolesti“ čovjeka,
o slijeposti koja jasno pokazuje
kada je priroda ljubavi u nama
naglo skrenula s puta, nakon
takve slijeposti razumljivo
je da nastaje duboki rastvor,
nevidljivo raskrižje duše koje nam
podaruje novi život, a da u njemu
ne uništavamo sebe,

razumljivo da postoji, i vjerujem
da postoji, i predosjećam da se
odaziva na ime sloboda napuštanja
duboko naslijeđenih devijantnih
okova naše grešne „svetosti“,
postoje u nama, hiperosjetljivim
ženama te neke nevidljive
i nepresušne riznice žrtvene soli,
jedemo iz njih lomeći si zube
ponosno govoreći,

volim te do
boli.
Ljudska duša
teži dvadeset i jedan gram,
zamisli, u dvadeset i jedan gram
stane sve ono što mi u biti jesmo,
koje li čarolije kada jedno takvo lelujavo
perce može oživjeti i nositi cijelo naše biće,
naše najdublje težnje,
osjećaje i suštinu,
koji apsurdi društva dok nam,
gdje god da se okrenemo,
podmeću priče
o gubitku kilograma,
o restrikcijama,
o liposukcijama,
o dijetama i planovima prehrane,
koje li ljepote i povjerenja
živjeti u spoznaji da usprkos
njima i svemu onome
što nam prodati i uvaliti žele,
mi i dalje savršeni jesmo,
koje li snage znati da naša sudbina
teži tek dvadeset i jedan gram,
a svi ostali grami i kilogrami koje
na sebi nosimo tek su varljive noći
materijalnog svijeta,
prolazne iluzije
i nemoći,

dvadeset i jedan gram slobode.
Jednom kada napustiš staru cestu,
napustit ćeš i stari smisao, a jednom
kada napustiš stari život,
napustit ćeš i sve one
stare i potrošene
ljude u sebi (...)

BUDI

najsjajnija žarulja
u tvornici mraka.
Znaš li da ne postoji veća sreća od one kada napokon izađeš
iz slike kakvu drugi ljudi imaju o tebi, svjestan da tvoj život i tvoje postojanje ne stanuje niti će
ikada stanovati u okviru nečijih amaterskih crteža,

Boticelli je slikao rođenje Venere,
na nama je da iz dana u dan
slikamo rođenje
boljeg sebe.
U ovom steriliziranom svijetu gdje žene poput mene nazivaju plačipičkama, crknut ću rađe al' im neću dati da me učine poput sebe, krutom, sintetičkom i praznom, možda je strpljivost u meni na njihovu nesreću nestala, ali ranjivost je na sreću moga bića oduvijek bila i ostala.

Ranjivi se rađaju iz reda najjačih.

O autorici

Ingrid Divković je mlada predstavica nove generacije duhovno osviještenih žena koje stvaraju da bi spoznale sebe, ali i svijet oko sebe. Za sebe kaže da je obična žena koja kroz život korača desnom polutkom sanjara i lijevom polutkom borca. Ova duhovna ratnica živi i stvara svoju “Prozu za dušu” u svom rodnom gradu Rijeci. Po vokaciji – profesorica, po sudbini – spisateljica, po emociji – nepopravljivo emotivna, po razumu – apolitična, ali direktna, po životnom opredjeljenju – sanjar i borac u isto vrijeme.

Prelistajte sve naše recenzije djela ove divne autorice:

Živi mi se

Knjiga za Divlju ženu + Knjiga za Divlju ženu – reizdanje

Sanjari i borci

Preporuka svima koji streme duhovnom buđenju i onima koji uživaju u poeziji.

Link za kupnju: https://stilus-knjiga.hr/proizvod/stare-duse-ne-stare-prva-knjiga-um/

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s