Izdavač: HENA COM

Ocjena: 5/5 ★★★★★

Prijevod: Duška Gerić Koren

Ovo je jedan krajnje uznemirujući i zauvijek proganjajući antiratni roman o obitelji koja zahvaćena ratom poduzima krive poteze. Ovdje je riječ o jednoj maloj obitelji; ocu Zahedu, majci Tamari i njihovo dvoje sinova blizanaca Azizu i Amedu. Njihova zemlja protezala se sve do podnožja planinskog lanca koji se pružao duž oceana. Rat je postajao sve žešći. Bomba koja je doletjela s druge strane planine raznjela je kuću i Zahedove roditelje.

Netom poslije tog stravičnog događaja, posjećuje ih vojnik Soulayed koji predlaže Zahedu krvnu osvetu… On ga nagovara da pošalje jednog od sinova u samoubilačku misiju… I Zahed, obuzet bijesom zbog nasilne pogibelji svojih roditelja, pristaje na prijedlog.

Jedan od braće otići će u rat i dignuti u zrak vojarne… Aziz je smrtno bolestan i Zahed smatra da bi bila uvreda Bogu da mu i oni učine nepravdu, pa ga tako slabog pošalju u mučeništvo. Tako da, protivno željama svoje supruge, on izabire Ameda.

Dok su čekali Soulayedov povratak, vrijeme se vuklo sporo, pa su se dječaci igrali samoubilačkih misija. Igrali su se da se dižu u zrak među stablima naranče. Sa improviziranim pojasom-bombom kojeg su izradili od očeva remena na koji su privezali male konzerve punjene pijeskom, igra se činila stvarnom i uživljavali su se u ulogu mučenika.

Priča je teška od natopljenih emocija, nevine krvi i glupog ljudskog ponosa koji vodi do razaranja, koji vodi do osveta. U sasvim malo stranica sažeta je sva ljudska glupost koja nas uvijek iznova vodi stazama smrti, tuge, žaljenja, krvi i suza. Šokantna spoznaja na kraju knjige je da samoubilačka misija nije bila usmjerena na vojarnu punu neprijatelja već na izbjeglički kamp prepun djece.

٭٭٭٭٭٭٭٭٭٭٭٭٭٭٭٭٭٭٭٭٭٭٭٭٭٭٭٭٭٭٭٭٭٭٭٭٭٭٭٭٭٭٭٭٭

“Jednog dana ćemo biti svjetlost.
Živjeti zauvijek otvorenih očiju.”

“Ne traži drugdje ono što se već nalazi u tebi.”

“Kakvog ima smisla donijeti na svijet djecu ako ćeš ih žrtvovati kao one jadne životinje koje se šalje na klanje.”

“Pogled je tajna tvar što čini svemir.”

“Tko se ima hrabrost uspinjati, u trenu prigrljuje cijeli svoj život. Ali i svoju smrt.”

“Svijet se, pričala je mama, rodio u zoru nakon prve noći. Bilo je tako mračno da je prva zraka sunca koja je proparala noć vrištala od bola.”

“Pogledajte, sinovi moji, kako je svjetlost čista. Danas nema povjetarca. Čak su i muhe prestale zujati. Posvuda oko nas naranče dišu u tišini. Čemu toliki mir, tolika ljepota?”

“Amedu se činilo da u njemu čuči majušni Amed, svojevrsna jezgra njega samoga, koja je sazdana od puno čvršće građe nego njegovo tijelo… Katkada bi glasovi govorili kao da znaju mnogo više toga od samoga Ameda. Možda su rođeni prije njega? Možda su živjeli negdje drugdje prije nego što su se nastanili u njemu? Možda dok on spava, oni putuju i skupljaju njemu nedosežna znanja? Možda znaju druge jezike, osim njegova ili su mu, unatoč trenucima u kojima iskrivljuju riječi ili ih mrcvare bez očita razloga, imali reći nešto važno?”

Link za kupnju: https://hena-com.hr/knjige/cijena/pod-krosnjom-narance