NAŠE SRETNO VRIJEME ★ Ji-young Gong

Izdavač: HENA COM

Ocjena: 5/5 ★★★★★

Prevela: Mirna Čubranić

Ova knjiga je u stanju napraviti potrese u našoj svijesti i savjesti, rušilačke potrese nakon kojih ćemo iz temelja preispitati sva naša dosadašnja uvjerenja vezana za ubojstva i kazne za ta nedjela…

Ništa nije crno ili bijelo. Sve je kombinacija tog dvoje. Živimo u dualnom svijetu i ne može sve biti niti samo crno niti samo bijelo. Često to, u svojim stremljenjima spram kruni ideologije, zaboravimo…

Koja je kazna primjerena za zločine poput ubojstava? Ima li čovjek pravo oduzimati drugom čovjeku život, čak i ako je ovaj kriv po svim točkama?

Koliko u sebi imamo snage za udjeliti oprost drugima?

Ova knjiga duboko ponire u ljudaku psihologiju i uči nas o snazi praštanja; o slobodi koja se krije u oprostu; o ljubavi koja premošćuje sve prepreke i nema tog kaveza koji ju je sposoban zarobiti jednom kad uzleti.

Knjiga je pisana iz perspektive dva naizgled sasvim nespojiva lika… Iako, spaja ih zapravo ta nekakva unutarnja slomljenost koja im je u ranoj mladosti budila želju za samoubojstvom.

On je dvadesetsedmogodišnji mladić imena Yun-su. Nalazi se u strogo čuvanom zatvoru u koji je smješten zbog optužbi za ubojstvo dviju žena, kao i silovanje i ubojstvo jedne djevojke. U isčekivanju je smrtne kazne koja bi trebala biti izvršena vješanjem.

Ona je tridesetogodišnja žena imena Yu-jeong. Dolazi iz bogate i utjecajne obitelji. U svojoj obitelji ona je čavao koji strši i koji je zbog toga redovito “dobijao po glavi”…

Njih dvoje život poveže crvenim koncem i razotkrije svu prljavštinu njihovog djetinjstva. Prljavštinu koja ih je zauvijek obilježila i osudila na život sadašnjice. Iz pisama koje Yun-su počinje pisati svojoj novoj prijateljici saznajemo njegovu tužnu priču… Je li imao izbora postati drugačiji? Koliko su naši životi uistinu determinirani vanjskim čimbenicima? Koliko mi zaista imamo slobodne volje djelovanja, pogotovo neformirani, u mladim godinama? Yun-su je odrastao na ulici brinući se za brata i preživljavajući kako god je znao… Bez majke, bez prebijene pare, uz malog brata koji je ovisio o njemu i uz oca alkoholičara bilo je to zaista teško vrijeme koje ga je zauvijek obilježilo.

“Prvo sjećanje u mom životu sjećanje je na želju da se ubijem.”

Sviđa mi se filozofsko-religijski izričaj prepun teoloških pogleda na grijeh, kao i iskupljenje istog… Sviđa mi se što knjiga u nama rastapa svu gorčinu i uči nas da se fokusiramo na ljudskost koja je u svima nama… Da naučimo biti ljudi jedni drugima. Da osjećamo jedni druge. Da praštamo jedni drugima… Ova nas priča uči – voljeti…

“Voljeti može samo netko tko je bio voljen. Samo netko kome je oprošteno može oprostiti.”

“Ima li smisla da žrtve moraju plaćati poreze kako bi hranile zvijeri koje su ubile njihove najmilije?”

“Čak i ako je najgori, još uvijek je ljudsko biće.”

“Iza svake osobe koja je počinila nezamisliv zločin stoji odrasla osoba koja je tom zločincu kao djetetu učinila nezamislivo nasilne strahote.”

“Nasilje rađa nasilje, a to nasilje rađa novo nasilje.”

Yun-su je cijeli svoj život proveo u hladnoći… A susreti s Yu-jeong izvlače ga iz kanalizacije u koju je bio zarobljen. On uviđa što to znači iskreno razgovarati s drugim ljudskim bićem, toplo, otvoreno, iz srca… bez prijetvornosti.

“Sve to mogao sam zato što su se od mog dolaska u ovaj zatvor prvi put u mom životu prema meni odnosili kao prema ljudskom biću. Prvi put sam shvatio što znači biti čovjek i što znači voljeti. Konačno sam shvatio da se ljudi mogu međusobno poštovati i jedni drugima obraćati s poštovanjem, i voljeti se uzdrhtalih srca. Da nikad nisam došao ovamo kao ubojica, možda bi moj tjelesni život bio duži, ali duša bi mi zauvijek lutala crvljivom kanalizacijom. Ne bih ni znao da su to crvi i da sam u kanalizaciji.”

“Ako isčezavanje topline znači smrt, tad trenutak kad izgubimo toplinu u srcima mora biti druga vrsta smrti.

“Smrt mi ništa ne znači. Ne bojim se umrijeti. Nikad se nisam bojao smrti…”

Nekoliko citata koji vam dočaravaju Yun-su:

“Kad izvučem ta sjećanja, imam osjećaj da mi crni ugrušak krvi nadire u usta.”
“Čudno, ali sjećanje otkriva stvari koje nisu bile vidljive kad su se izvorni događaji dogodili. Kao reflektor koji obasjava diskretnog statista u dubini pozornice, sjećanje ne samo da iznova oživljava taj trenutak, nego ga i nadopunjuje.”
“Kad bi nam neka dobra duša dala grudu hladne riže koja joj je preostala od objeda, da ne probudimo oca onesviještena od alkohola, ušuljali bismo se u susjedov štagalj pa naizmjence odgrizali zalogaje tvrde loptice kuhanih zrna.”
“Više nikad neću prositi. Više nikad neću moliti. Samo je jedan način da preživiš na ovom svijetu: moraš imati novac i moć.”
“Nikad nisam želio biti bog, ali otkad pamtim za sebe, želio sam biti jak. Kad si jak, sve možeš.”
“Eun-sua i mene poslali su u sirotište. Od tog trena nadalje morao sam se boriti kao ratnik lutalica i moje noći bile su besane kao noći stražara u demilitariziranom području. Kad bi se vratio iz škole, slijepog Eun-sua zatekao bih u modricama i gladnog, jer su mu druga djeca ukrala hranu. Našao bih dječake koji su ga prebili i mučili, i mlatio ih dok im krv ne bi potekla iz nosa, a onda bi ravnatelj mene mlatio dok meni ne bi potekla krv iz nosa. Bio sam maloljetni delikvent, crna ovca sirotišta.”
“Bilo je dana kad sam iz sebe izvlačio svu krv i nasilje, vriskove i laži, prkos i mržnju koji su mi tekli žilama kao nasljeđe od oca, i upotrebljavao ih protiv svojih protivnika. Bio sam životinja. Drukčije ne bih znao preživjeti.”
“Pobjegli smo zajedno. Ona je našla posao u drugom salonu, a ja sam radio kao dostavljač za tržnicu u susjedstvu. Bili su to teški, ali sretni dani. A onda je ona zatrudnjela. I ta sreća bila je kratkog vijeka. Jedne noći zabolio ju je trbuh, pa sam je brzo odnio na leđima u bolnicu. Rekli su nam da je u pitanju izvanmaterična trudnoća. Rekli su da su za hitnu operaciju potrebna tri milijuna wona. Rekli su da moram požuriti, jer život joj je u opasnosti. Pogledala me i rekla da se boji. I ja sam se bojao. Nisam je mogao pustiti da umre kao moj brat Eun-su… Nije bilo drugog načina. I ja sam mislio. Još samo jedan, posljednji poslić.”

Nekoliko citata koji pokušavaju da ne relativiziraju svaki slučaj nego da gledaju čovjeka kao čovjeka:

“Ljudski život je svet. Kad to zaboravimo, svi umiremo.”

“Bez obzira na sve, smrt nikad nije dobra. Željeti živjeti nagon je upisan u gene svega što živi. Kad netko kaže da želi umrijeti, zapravo misli da ne želi živjeti ovako kako živi. A ne željeti živjeti na određeni način zapravo znači željeti živjeti. Zato bismo umjesto da kažemo da želimo umrijeti, trebali reći da želimo živjeti dobro. Ne bismo smjeli govoriti o smrti, jer značenje je riječi 'život' zapovijed da živimo.”

“Ljudska bića uistinu su tajanstvena i samo svemir zna odgovor. Mislim da kod ljudi mnogo toga može izliječiti jedino ljubav.”

“Evo kako je s ljudima. Ne rađamo se posve dovršeni…”

Preporuka od srca!!! 💛

Link za kupnju: https://hena-com.hr/knjige/cijena/nase-sretno-vrijeme

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s