Ocjena: 5/5 ★★★★★
Izdavač: Koncept izdavaštvo
Prevela: Tea Grgurić

U švedskom hitu “Možda sam u krivu”, nekadašnji šumski redovnik Björn Natthiko Lindeblad daje savjete za nošenje s neizvjesnošću i sumnjom koje su neizbježan dio života.

Moram priznati da sam bila prilično skeptična u vezi ove knjige, ali nekako sam intuitivno znala da ju moram pročitati. Nisam pobornica “RhondaByrne-tip-literature” i bojala sam se da je ovo još jedno djelo na varijaciju “Tajne” ili tome sličnog, ali pogriješila sam (ipak treba slušati taj unutarnji glas). Jako mi se svidjela Bjornova priča, iako je …. (takvog) završetka, a možda mi se baš i svidjela stoga što je takvog završetka – uzevši sve u obzir, ovo je vrlo iskrena i istinita priča čija svrha nije milovanje piščeva ega već dijeljenje osobnog iskustva kako bi isto bilo putokaz drugima.

Knjiga je ovo o vječnim temama koje nas za života proganjaju: o smislu životu i smrti, o ljubavi i strahu… Nema klišejiziranih self-help mantri, ispraznog pozitivizma i čekova za univerzum.

“Mi ne biramo svoje misli. Ne možemo upravljati time kada će se javiti ni što će nam govoriti, ali možemo birati hoćemo li vjerovati svojim mislima.”

Lindeblad tijelo promatra kao vozilo koje nas nosi kroz ovo putovanje i koje je tu samo kako bi mogli pomoću njega učiti. Patnja, kažu, najbolji je učitelj od svih. Nema boljeg učenja od “učenja na svojoj koži”.

Čovječanstvo se nalazi u mentalnom stanju mraka što je neizbježan stadij na Spirali ciklusa razvoja. Život je zatvorena knjiga bićima koja su izgubila sposobnost vjerovanja, a još nisu stekla intelektualna svojstva koja su potrebna da spoznaju pretvore u Znanje. Svrha života ovdje na Zemlji je da neznanje pretvorimo u znanje. Kulminacija ove mračne zone vidljiva je u sukobima na svim poljima, kao i u svim ratovima… Ali na svakome od nas je da postane, ako ne već moćni Feniks onda barem mala krijesnica i ostavi makar mali trag svjetlosti za sobom. Björn ga je ostavio… Mi smo kozmički kemičari…

“Sve će jednoga dana završiti. Budi siguran da za tobom ne ostaju sjene.”

“Inherentna priroda tijela jest da se s vremena na vrijeme razboli, da ostari i da jednoga dana umre.”

Ljudi su oduvijek skloni tvrditi da nešto znaju čak i ako nemaju nikakvih dokaza koni bi to “znanje” potkrijepili. Mi ljudi smo takvi… Teški… I sama sam sebe nemalo puta iznenadila kad nisam htjela rasti jer sam mislila da sam već dovoljno stručna u nečemu… Ispostavilo se da nisam, i shvatila sam da sam bila tvrdoglava misleći da sam samo ja u pravu i da znam kako se nešto radi… Upravo me zato i zaintrigirano naslov ove knjige, a ni sadržaj nije razočarao… A vi? Jeste li se ikad zapitali, tvrdokorno braneći neka svoja uvjerenja, da ste možda – u krivu?

Link za kupnju: https://mozaik-knjiga.hr/proizvod/mozda-sam-u-krivu/