SVJEŽA VODA ZA CVIJEĆE ★ Valérie Perrin

Izdavač: Sonatina naklada
Ocjena: 5/5 ★★★★★
Prevela: Maja Ručević

Ova knjiga rasipa životne priče poput latica nekog ljupkog cvijeta… Ona je živi pijesak koji će vas povući i neće vam dati da izmigoljite sve dok ne zaklopite posljednju stranicu. Dok čitate mamit će vam suze na oči i na momente će vas obuzimati melankolija, ali opet s druge strane – njezina svježina podarit će vam nadu i vratiti osmijeh na lice.

Violette Toussaint čuvarica je groblja u malome mjestu u Burgundiji. Ona voli svoj posao i s ljubavlju ga radi. Vrijeme provodi pijuckajući čaj od jasmina s medom i uživajući u sitnim zadovoljstvima…

“Moj trenutačni život rajski je život. To pomislim svakog jutra kada otvorim oči.”

Ona je poput suncokreta koji se uvijek okreće ka suncu… Što hod joj loše život priredio, ona izvuče najbolje iz toga i okrene na pjesmu i veselje. Njezino redovno društvo sačinjavaju posjetitelji i tri muška grobara.

“Sva bol svijeta prebivala je i dalje u meni, ali odlučila sam da od nje neću umrijeti.”

Jednog dana detektiv Julien Seul uzdrma Violettinu dokolicu… Jer upravo to i jest život – kaleidoskop mijena. Mir je za mrtve. Promjene su za žive. Sve što se kreće i mijenja upravo životom se zove. Ništa nije vječno, pa ni grobno mjesto, kako veli Viollet.

Autorica s ljubavlju spaja prošlost sa sadašnjošću… Priča je ovo o tajnama koje će Violette i Juliena sve više povezivati i ljubavlju koja će se sve više i više širiti… Jer jedino je ljubav jača od smrti.

Ovo je drugi je roman nagrađivane francuske književnice Valérie… I premda naizgled mračne tematike i mračnog mjesta, ova priča vrvi životom; nježna je, topla i utješna poput zagrljaja. Poetično napisana ljudska potraga za prihvaćanjem i smislom… Likovi su tako autentični i stvarni, ljudski… Veoma uvjerljivi… Priča je ovo o životu i smrti. O ljubavi, nadi, majčinstvu, obitelji i prijateljstvu… Oda je ovo toj vječnoj ljudskoj čežnji… Prisutnostima i odsutnostima; radovanju i tugovanju… Glavna poruka je da više slavimo život, a manje oplakujemo smrt… Svaka riječ u ovoj knjizi natopljena je značenjem i obojana ljepotom. I svaka rečenica u njoj kao da ima neku mističnu moć da iscjeljuje, da liječi tugu… I njeguje nas i zalijeva baš poput vode koja zalijeva dražesni cvijetak.

Posebno su mi se svidjeli tako osvježavajuće mudri epitafi na početku svakog poglavlja.

“Zato su groblja prepuna epitafa. To zaustavlja prolazak vremena. Tako se čuva sjećanje.”

“S vremenom sve prolazi, jenjava, zaboravljamo strasti i zaboravljamo glasove što su nam tiho govorili ono što bi narod rekao: nemoj kući kasno i, što je najvažnije, pazi da se ne prehladiš.”