Izdavač: HENA COM
Ocjena: 5/5 ★★★★★
Prevela: Mirna Čubranić

𝘗𝘰𝘨𝘭𝘦𝘥 je enigmatična oda magičnom realizmu; 𝘗𝘰𝘨𝘭𝘦𝘥 je umjetničko djelo autentičnog izričaja koje svojom snovitom metafizikom i hipnotičko portretiranim surealizmom začara i obavije čitatelja magijom, šizofrenijom koja u svakom novom poglavlju nadilazi svaki logički poredak stvari… Alkemičarska simbolika nikad nije bila uvrnutija; nikad toliko zavijena u gematriju… Brojevi… Sve je u njima… A netko mudar je jednom rekao da jedino oni – nikad ne lažu…

Prvi dio ovog masterpisa je skroz naskroz kaotičan i radnja je naizgled nefokusirana, međutim, ja vas molim da ne odustanete…

“Kad je intelekt zamagljen, zamagljeno postaje i ono što se vidi.”

Nula i o Nuli [“NULTA TOČKA”
[SINGULARNOST] – poznata i kao: TOČKA, MONADA, CIRKUMPUNKT, BBIND, QQUANTU, PLANCK PIXEL, OKO (sinonim za stvaranje i razaranje) …

Pa veli Manly Palmer Hall: “Najprimitivniji i najosnovniji od svih simbola je točka.” Taj drevni simbol poznat kao ‘cirkumpunkt’ (točka je unutar kruga) – jedan je od najstarijih simbola poznatih čovječanstvu. Prema Gnosticima, on predstavlja najiskonskiji aspekt Boga.

Autorica kroz priču provlači upravo Nulu , i to izvanrednom oštromunošću. Pronaći našu Nultu točku (balans) znači početi biti; postojati i postajati… U nultoj točki, vjerujemo da je sve moguće; iz nulte točke, svaki put se može krenuti s nekim uvjerenjem. Svako novo poglavlje našeg života možemo započeti hrabrošću i apsolutnom vjerom; čisti kao suza. Nula nam kazuje da postoji samo Jedan Izvor i taj izvor dolazi iz Drugog. Pozitivan i negativan naboj polariteta savršeno se uravnotežuje u nuli kako bi se stvorilo kretanje. To kretanje signalizira lanac pojava koje oslobađaju energiju (fenomen električne energije je sam po sebi čudesan)… Svemir je ujedinjen JEDNOM energijom i osjeća se kroz Drugi zvuk – gdje je Nula = ALPHA (Nulta točka početnog izvora), ali ujedno i beskonačnost, tj. – OMEGA (kraj konačnog) – s time da je kraj ujedno i početak (OROBOUROS – glava uvijek i zauvijek juri i guta vlastiti rep), a iz čega proizlazi da su Alpha & Omega – ultimativni Yin-Yang… Promotrite dobro stranice 36. i 37. pa će vam ovo imati smisla… 😉

Energija nulte točke je energija koja ostaje kada se sva ostala energija ukloni iz sustava. To se naziva “izvor ” Energija ili “inteligentna” Energija u kvantnoj fizici. Kada se materija dovede do apsolutne nule, gdje ne bi trebalo biti pomaka, a time ni energije, ostaje ulazna energija koja se može nazvati samo izvornom energijom ili Bogom.

“Stražnji vrt djetinjstva ima kiseo okus trešanja.”

“Sjećanje ostavlja mrlje na blagdanskoj odjeći.”

“Ali moguće je sve zaboraviti. Dobro je zaboraviti, zaborav čisti oči.” [unutmak - zaboravljanje; "čišćenje očiju"]

Prošlost, sadašnjost i budućnost… sve ih poredamo i povučemo ravnu liniju; zato mislimo da je prošlost otišla, a da budućnost još nije došla; i što je najgore, veli autorica; kroz vrijeme morsmo koračati po toj ravnoj liniji koju smo već povukli.

“Vrijeme je beskonačno, a prostor neograničen. Jednog dana sigurno će se rastopiti; rastopit će se i ponovno stvrdnuti, stvrdnuti pa ponovno rastopiti… ”

“Shvatit će da vrijeme stalno hvata svoj kraj.”

Britki izbrušeni stil pisanja slikovito nam predočuje cijelu stvarnost ili postojanje kao trajno i vječno stanje koje je JEDNO/ CJELINA / SVA SINGULARNOST – dakle – Nulta točka kao “KVANTNA” – koja je sadržana u svakom dijelu (fraktalu)… Bog/Stvoritelj/Suština je unutar svakog bića, i svake čestice. Njezina briljantnost očituje se kroz tapiseriju čudesnog i tajanstvenog nasuprot infantilnosti tričarija površnih pogleda slijepih dokoličara i udvorica… Ovo je priča unutar priče. Psihodelična babuška kojoj nema kraja, tj. kraj je ujedno i početak. Priča na površini donosi nam buket beskrajnih ljudskih gluposti u njihovom najprimitivnijem i najčešćem obliku; neprihvaćanje različitosti uslijed zakržljanog poimanja svekolike stvarnosti, etiketiranje i osuđivanje onih naizgled razlučitih poganim pogledima dupelizaca… Ovo je priča o ljudima koji koriste samo jednu vijugu i o onima koji koriste sve darove koje su primili… Ovo je priča o predrasudama plitkoumnih promatrača i o onima promatranima koje ovi prvi ostavljaju s emocionalnim traumama. Punija i u svakom pogledu krpnija gospođa u vezi je s vrlo niskim muškarcem… Sve oči su uvijek uprte u njih kad izlaze van, pa oni odlučuju da jednom iz kuće izađu prerušeni; on našminkan kao žena, a ona kao brkati muškarac… Patuljasti muškarac je u vezi iz koristi; naime, reakcije ljudi na njih u javnosti inspiracija su mu za njegov ekscentrični Rječnik pogleda jer, bio je duboko uvjeren da su priče slične vodi i da slatka i slana voda samo u čudima teku zajedno mješajući se – pa je upravo to i radio; spajao je nespojivo; svršetak je stavljao na početak, a početak u sredinu…

“Sve i svatko bili su obojeni istom bojom sljepoće.”

Autorica je otvorila Pandorinu kutiju i iz nje izvukla novi žanr koji nam donosi najneobičniju slojevitu priču koju ćete ikad čitati; priču u pričama gdje su sve priče na kraju uništene. Jedna po Jedna. Sve do Nule. Ekspedicija je ovo u središte Sebe. OKO koje promatra…

Isprva sam ju čitala kao i svaki roman – “mozak na paši” style, pa sam se čudila ko pura d… o čemu se dovraga radi ovdje; tko tu koga i wtf am I reading here… Već sam se spremala da joj opalim dvije zvjezdice za trud, ali onda sam doživjela knjišku katarzu… Knjiga ima 249 stranica. Od 199. stranice počinje imati smisla, ali taj smisao doslovno eksplodira takvom jačinom da se morate vratiti i pogled usmjeriti na prethodna poglavlja te ih isčitavati novim očima.

“Želudac je mitska zemlja.” – tako počinje zanimljiv mini traktat na stranici 212. upakiran u alegorijsku priču koja cilja na važnost posta koji je direktno povezan sa funkcioniranjem ljudskog bića i stupnjem svijesti koji je dostigao.

“Reci mi, zašto se čovjek mora okrenuti i još jednom pogledati što ostavlja za sobom? ”

Što se površinske, ali ništa manje bitne priče tiče, autorica je pred nas postavila Švedski stol samopropitivanja:

Promatram li i ja druge ljude? Osuđujem li ih na temelju površnog pogleda? Osjetim li i ja tuđe poglede na sebi? Kakve emocije oni stvaraju u meni?

Neobična je ovo knjiga u kojoj je na nesvakidašnji način poslužena bizarnost, izopačenost, distorzija, ružnoća i groteska rukom pod ruku sa izvanjskom ljepotom i sjajem.

“Vanjski svijet zemlja je izgleda.”

“Sve ulične tučnjave izazivaju gledatelji.” – [Oko nas se okupilo mnoštvo. Bili smo okruženi očima koje su se sjatile gledati tučnjavu. Tad sam shvatila da vatru uličnih tučnjava raspiruju oči koje se okupljaju promatrati je.]

“Živio je, a nije želio živjeti, i kad je shvatio da je zarobljen u tom obliku, iako ne želi živjeti, njegovi dani postali su teški. Bio je rastrgan kao bezumni smijeh. Ali živio je. I mnogo dana i mjeseci, rano jednog jutra, ponovno je izašao na ulicu. Ali ne kao prije; u njegovu izlasku nešto je sad bilo drukčije. Pogledao je oko sebe. Ali ne kao inače; nešto je bilo drukčije u načinu na koji je promotrio svoju okolinu. Njegove zjenice bile su jastučići za igle. Bile su prekrivene rupama od zlih pogleda i zlih riječi. Iz nekih od tih rupa curila je voda. Tako je plakao.”

“Nitko nije mogao reći je li bio tužan ili ne. Kao i uvijek, njegove oči bile su zavjesa tajne.”

…

BALON KOJI LETI

“Od plina sam se napuhnula kao lopta. Izgledam kao velika Nula, najdeblji od svih brojeva, jedini broj koji je lakši od zraka. Zadovoljna sam. Otkad sam brojeći stigla do Nule, otkad sam, više ne postojeći, postala Nula, mogu se lagano vinutiu nebo i iznad oblaka.”
(…)
Ja sam balon napunjen plinom i letim. I kao svaki balon koji leti, letim u očima usamljena djeteta. Za razliku od ostale djece, usamljena djeca često skreću pogled unutra.
(…)
Balon koji leti nebom predstava je koju vidi publika od jedne osobe.
(…)
Jerprvi put kad vidi balon koji leti nebom, usamljena djevojčica toliko će se iznenaditi i uzbuditi, da će odmah poželjeti pokazati ga nekom drugom. Mislit će da će se osloboditi svoje usamljenosti ako tu ljepotu koju je sama otkrila pokaže nekom deugom. Otići će kući ili će nekog pozvati da izađe, povući će majku za ruku ili viknuti djeci u blizini. Ostali isprva neće shvatiti što usamljena djevojčica govori, a onda će pogledati u smjeru njezina prsta. Ali ondje ništa neće vidjeti… Ljudi koje je usamljena djevojčica pozvala da vide taj balon smijat će se… A ona će shvatiti. Shvatit će da, ako skreneš pogled s balona koji leti, kad ga ponovno pogledaš, više neće biti ondje. To znači da je u trenutku kad si s njega skrenuo pogled prestao postojati u točki u kojoj si ga ostavio. Jer on postoji kad je viđen i prestaje postojati kad ga nitko ne vidi.
Sljedeći put kad vidi balon koji leti nebom usamljena djevojčica nikom ga neće pokušati pokazati. Na kraju krajeva, odrasla je; dovoljno odrasla da vidi da je ništa što sama otkrije na ovom svijetu neće osloboditi od usamljenosti.
(…)
Jerbalon koji se penje u nebo obraća se samo oku; vidjeti i biti viđen, samo je to važno. Pretoči li ga u riječi, oduzet će mu draž, jer gotovo svaka riječ koja ga pokuša opisati bit će nedostatna.
(… )
Tako sam na kraju postala ono što sam oduvijek željela biti. Balon sam koji leti… Moje nebesko putovanje trajat će samo tren oka.
(…)
Tako je lijepo letjeti… Tako je lijepo biti u kupoli neba, lakši od pera, nemirniji od zmaja, nestašniji od pare, bezbrižniji od pahulje snijega. Želim letjeti u sve veće visine. Vinut ću se kilometrima u sivo nebo i dodirujući sunčevu sjenu, prekriženih nogu sjest ću na vrh oblaka i promatrati svijet. Jer želim znati možeš li s te visine vidjeti sve što se dolje događa? Zanima me jesu li tajne skrivene u stražnjim vrtovima, počinjeni grijesi i nedovršene igre zabilježeni redak po redak, riječ po riječ.
(…)
Ja sam balon koji leti i sad se ispuhujem. Dok se uspinjem u nebo, gubim zrak. Ispuštam zrak koji sam primila u sebe da vratim zrak koji sam raspršila.”

…

“Želim znati ima li ljudski rod imalo privatnosti. Čak i ako se to događa samo ponekad, želim znati postoji li neki trenutak noći u kojem možemo pobjeći od tuđih pogleda i biti slobodni od očiju koje nas vide, postoji li neka mračna točka, mala rupa, nevidljiva poderotina, majušna pukotina… odnosno, kao da je buha ugrizla, gusjenica grickala, noćni leptir pojeo, je li ijedna od triju jabuka koje su pale s neba, bila crvljiva, želim znati postoji li na ovom svijetu i mrvica privatnosti.”

“Lopovi nisu mogli ukrasti prazninu.”

Preporuka!!! Definitivno najoriginalnija knjiga koju sam pročitala ove godine. Inače, izvorno je izdana davne 1999.

Link za kupnju: https://hena-com.hr/knjige/cijena/pogled