Ocjena: 5/5 ★★★★★
Izdavač: Budilnik izdavaštvo
Prevela: Nina Bućan

Probudite se, sve je dobro!

Prestanite se popravljati i počnite se samopromatrati. Biti svjestan znači promatrati tijek zbivanja u sebi i oko sebe. Sve što se kreće (a sve se kreće jer sve je energija) uključujući i sebe sama bitno je promatrati, jer promatranjem i propitivanjem um skida slojeve naslaga pokupljenih uvjerenja, mišljenja i utisaka te postaje sve oštriji, sve aktivniji i sve – budniji… Zatvorski zidovi koje smo utvrdili, pomnim samopromatranjem, počinju se urušavati i onda se nađemo licem u lice s Istinom. Sa stvarnošću. Tek tada vidimo stvari kakve uistinu jesu. Samopromatranje je najdivnija stvar koju možemo učiniti za sebe… Ili bi vi možda radije živjeli u tami? Većina ljudi ne živi u svjetlosti; što znači da ne žive svjesne već mehaničke živote.

Prvo i osnovno što moramo osvijestiti, savjetuje Anthony, naša je inficiranost vezanostima. Sreća se postiže jedino otpuštanjem svih vezanosti. Rođeni smo sretni, a živeći postali smo nesretni… Zato bi, za početak, najbolje bilo zapitati se pitanje svih pitanja: Tko sam ja? Ili, kako nam govore veliki majstori, još dublje od toga je zapitati se: Što sam ja? Pogledati sebe kao da promatrate drugu osobu, a zatim zapisati na papir kratak opis sebe… Koje si to atribute i značajke pridajete?

Orkestar je u vama i nosite ga sa sobom kamo god krenuli. Strah je paravan koji stoji između vas i životne simfonije.

Učenik upita majstora: „Što je važnije, meditacija ili djelovanje?“
„Ni jedno ni drugo“, odgovori majstor. „Viđenje je ono što je važno.“
„Ali mi vidimo cijelo vrijeme“, usprotivi se učenik.
„Onda vidi da zlatni lančić koji tako žarko želiš već visi oko tvog vrata. Vidi da su ove zmije koje zamišljaš da te grizu za članke samo bezopasni komadi užeta. Vidi ono što je doista tu.“

Anthony nam ukazuje na to da možemo davati bez da volimo, ali da nikada ne možemo voljeti bez da dajemo. I to itekako ima smisla, zar ne? Velika djela ljubavi čine upravo oni koji svakodnevno izvode ta mala, a tako velika djela dobrote. Tako barem veli Victor Hugo u svojim romanima… I ja se u potpunosti slažem s njim… Nije poanta da nosom paramo oblake zbog diplomica i statusića na društvenoj ljestvici; ne, to nas ne čini nimalo velikima osim možda u očima onih koji istim očima gledaju svijet oko sebe – kroz okulare materijalizma i sebeljublja. I sve dok god budemo njegovali takav pogled na život nećemo biti niti sretni niti zadovoljni, pa imali sve diplome i novce ovog svijeta… Mi smo svi mnogo povezaniji nego što vjerojatno mislite i dok god toliko mnogo ljudi i životinja pati, a s druge strane vlada sebeljublje zaogrnuto pokrovom dobrote, dekadencija i samoživost vladat će jad, bijeda i lažni sjaj… Većina ljudi su sijaset glumaca nesvjesnih svoje glume. Mirijada likova koji ne poznaju sebe i kojima je bitna samo slika koju pokazuju svijetu. Instagram je došao kao veliko ogledalo koje reflektira upravo taj aspekt.

U filmu “Klub boraca” Protagonist nije imenovan, ali kako kasnije doznajemo u filmu, on je ‘Onaj koji je bio iluzija’. Kada Protagonist “spava”, on je zapravo “budan” kao Tyler Durden. “Ne govori o Klubu boraca” znači da je neuspješno i nepotrebno slijediti druge kako biste hodali putem kojim se nalazite. Anthony posebno naglašava važnost hodanja u samoći… Ali ne doslovno. Hodati sam znači napustiti sve formule koje su vam dali drugi, naputke koje ste naučili iz knjiga itd… Napustiti svijet ljudskih bića ne znači napustiti njihovo društvo već njijove koncepte.

Scena s ožiljcima iz istog filma:
Tyler Durden podučava Protagonista o boravku u sadašnjosti. Bol raste samo kada joj Protagonist pokuša pobjeći (prskanje kemikalija po rukama). Tyler ga prisiljava da umjesto toga ostane i prihvati bol – što je ono što ga smiruje. Stvar je u tome da ako si stvarno dopustite osjetiti bol ovog pakla i prepustiti se potpunoj praznini koju ista donosi; mogli biste strgati vel iluzije… To je bolan proces. Bolno je vidjeti da se sve vaše što ste mislili da ste izgradili – ruši… Ali… Kvaliteta vašeg života će se tad promijeniti; nećete reagirati na svaki triger, imat ćete više energije…

Prepuštanje:
Tyler pušta volan dok vozi. Auto se sudara, ali svi su preživjeli. Lekcija tog prizora nije da pustimo volan auta u vožnji već da odustanemo i prestanemo neprestano pokušavati kontrolirati svoj život; jednostavno da ga pustimo da ide svojim tijekom i prihvatimo posljedice. Tu dolazimo do onog dijela koji Anthony spominje o vezanostima; vezanosti sr otpuštaju pomoću svijesti, a samo ono čega smo svjesni imamo moć kontrolirati; nasuprot tome; ono čega smo nesvjesni, kontrolira nas.

Nikad nije bilo DVA:
Najveće otkriće u filmu je kad Protagonist shvaća da su on i Tyler zapravo jedna te ista osoba. Kao što smo uvjereni u postojanje vlastitog ega, ne vidimo da je i to iluzija.

Buđenje:
Posljednja rečenica koju Protagonist kaže je “Oči su mi otvorene”. Protagonist se upuca (ego smrt) kako bi otvorio oči i okončao iluziju da je Tyler. Njegova stvarnost se tada ruši. Što je to što nama svima daje osobnu vrijednost? Je li to naš odraz u zrcalnim umovima drugih ljudi? Jesu to naše diplome kojima se definiramo? Jesu li to naše skupocjene ili rijetke stvari koje mislimo da posjedujemo? Je li to naša varljiva izvanjska ljepota koja ima rok trajanja?? Mehanički život duboko je utisnut u nas. Jedino samopromatranje vodi do otpetljavanja konglomerata svih onih uvjerenja i programiranosti kojima smo oblikovali svoju sliku sebe…

Opsjena misleći da je stvarnosti, uzima stvarnost kao opsjenu.

Ljudi gutaju knjige i upijaju savjete raznoraznih samoprozvanih gurua pokušavajući saznati što i kako činiti kako bi stekli određenu nedostižnu stvar za kojom venu, ali većinom je to put koji ne rađa plodovima i zapravo je samo dokono traćenje vremena.

Dakle, što nam je potrebno da bismo budni sudjelovali u životnim radostima?
Dovoljno je da jednostavno promatramo sami sebe! Promatranje je klica razumijevanja koja kao gumicom briše sve ono lažno i neurotično u nama. Problem većine ljudi je u tome što su zauzeti popravljanjem stvari koje zapravo ne razumiju. Istina se nikad ne izražava riječima. Ona se ugleda; spozna. Pravo učenje je odučavanje od gotovo svega što smo kao spužva upili u sebe.

„Premda je sve kaos, sve je dobro!“

Čudan je to, ali istinit paradoks. A sad, za kraj, odgovorite na par jednostavnih pitanja:

Tko si ti?
Što smo to mi?
Što je ljudski život?
Gdje ideš?

Programirani smo da ne ispitujemo vlastite programe, veli Anthony. Baš zato krenite s pitanjima. Propitujte sebe. Preispitajte sve.

Ova knjiga namijenjena je svima; zaposlenima, nezaposlenima, aktivnima, bezvoljnima, apatičnima i energičnima; kao i svima onima koji smatraju ili duboko u sebi slute da postoji nešto više od onoga što trenutno vide…

Link za kupnju: https://www.budilnikizdavastvo.com/proizvod/anthony-de-mello-stop-fixing-yourself/