Ocjena: 5/5 ★★★★★
Prevela: Ira Martinović
Izdavač: Egmont Hrvatska/PULS – Čitaj najbolje

Autorica nikad nije mislila da će napisati knjigu o Drugom svjetskom ratu, jer nikad nije voljela ni ratne filmove ni ratne knjige… Oduvijek ju je odbijalo to beznađe rata i toliki manjak ljudskosti. No, eto, dogodilo se. Po struci povjesničarka, Laura se potrudila da napiše povijesnu fikciju koja će vas oduševiti. Dala je sve od sebe da se priča oslanja na stvarne događaje i njihov kronološki tijek; kako u petnaestom, tako i u dvadesetom stoljeću. Pomno je istraživala mnoge izvore, provjerene biografske detalje o stvarnim osobama koje je uvrstila u knjigu… Morelli je uspjela vješto ispreplesti dvije priče o dvjema zanimljivim ženama koje dijeli ponor od 500 godina, a povezuje veličanstvena slika velikog Leonarda da Vincija. Jedna vremenska linija se odvija u 1490-ima i prati istinitu priču od Leonardovog dobivanja narudžbe, sve do predstavljanja iste svom pokrovitelju Ludovicu. Druga vremenska linija u 1940-ima prati razmjenu slike između Nijemaca i Poljaka tijekom Drugog svjetskog rata. Zanimljive su i godine 1490. i 1940, vjerujem da ni taj detalj nije bio slučajan. 😌 Ljubav, gubitak, misterija, neizvjesnost, kajanje… Paleta zagasitih, baršunastih boja čeka na vas između korica ove zanimljive knjige…

Šesnaestogodišnja Cecilia Gallerani (1473.-1536.) pozirala slavnom Leonardu da Vinciju. Rođena je u Sieni, u Italiji, gdje je stekla solidno obrazovanje i bila vična latinskom, a razumjela se u poeziju, koju je čak i sama pisala, kao i u glazbu. I da, bila je jako lijepa. Ljepotica. Napustivši dom upoznala je milanskog princa – Lodovica Sforzu koji je, premda zaručen, na nju itekako bacio oko. Nije prošlo mnogo vremena i njih dvoje su postali ljubavnici.

Likovni stručnjaci isprva su smatrali da je hermelin na portretu koji je naslikao Leonardo; samo maštoviti element slikara, međutim, kasnije su se pojavile špekulacije da je hermelin aluzija na Lodovica Sforzu. Ludovica su ponekad zvali Ermellino bianco (bijeli hermelin). Leonardo nije mogao naslikati par zajedno zbog planiranog vjenčanja Ludovica i Beatrice d’Este, pa ga je, navodno, prikazan alegorijski kao hermelina, koji ujedno skriva Cecilijinu trudnoću… I dok očajna Cecilia pokušava promijeniti svoju sudbinu, njezin portret “Dama s hermelinom” u svakom slučaju je na početku vrlo zanimljive priče koja će trajati stotinama godina.

„U svojim skicama iskušao sam brojne poze glave. Pokušao sam prikazati inteligenciju i naivnost koje sam primijetio kod Cecilije.“

„Zašto se neke žene upuštaju u odnose s opasnim muškarcima? Opsesivnim muškarcima. Muškarcima koji ne zavrjeđuju njihovu pažnju. Razmišljam o tome gurkajući pjegava prepeličja jaja na rub tanjura. Već sam dao obavijestiti kuhinju da ne konzumiram životinje, pa čak ni njihova jaja“

Edith, njemačka konzervatorica umjetnosti, pozvana je da preuzeme ovu čuvenu sliku u Poljskoj i vrati ju u Njemačku. Njezin je posao spašavati umjetnička djela, a ne dovoditi ih u rizik kao što se traži od nje… No… Ne bi baš mogla žrtvovati vlastiti život za neko umjetničko djelo… Ili bi mogla?

Nije to obično djelo… 😌 Slika je u izvrsnom stanju unatoč tome što je prošlo 500 godina. Prema nekim povjesničarima umjetnosti, to je prvi realni portret modernog doba u svijetu (nije idealiziran), a ujedno je i prva renesansna slika žene koja prikazuje njezinu osobnost i um, a ne samo ljepotu. Savršenstvo i ljepota leže u proporcijama, u kompoziciji, u skladu, u savršenom smještaju glave i tijela na panelu, u savršenom rasporedu crta lica modela, kao i u igri svjetlosti i sjena. Ljepota zaustavljena u vremenu koja odolijeva stoljećima; živi duh i inteligencija majstorski prenijeti na platno i sačuvani za vječnost. Vrijeme uništava sklad ženske ljepote, ali u umjetnosti ona ostaje zauvijek sačuvana….

No, sve što je Edith željela je smijati se s ocem, raditi posao koji voli i večerati s čovjekom za kojeg se planira udati… No, očito je tražila previše u to burno, nemirno doba…I tako, Edith se nađe na mrskom zadatku u kojem daje sve od sebe da održava ravnotežu između onoga što se od nje traži; iako zna da to nije u redu, i brige za dementnog oca, kao i na održavanja veze s novim zaručnikom.

Smatram vrlo interesantim to što je autorica svako poglavlje fokusirala na drugog lika i što je zadnja rečenica svakog povezana s prvom rečenicom sljedećeg poglavlja.

„Čuvaj se početaka…“

Svidjelo mi se što je ova knjiga dala dublji uvid u povijest u nekim, naoko nebitnim, a tako životnim detaljima. Edith je lik u koji se ne možeš ne zaljubiti.

Jedan period života imala sam baš ovakvog albino hermelina i zasigurno ga ne bih mogla nacrtati iz glave; tim više se klanjam velikom Leonardu koji ga za svog života nikad nije vidio, a ipak ga je uspio naslikati tako realistično.

„U mojoj bilježnici nalazi se nekoliko desetaka skica životinjice koju nazivaju zerdavom ili hermelinom. Nikad je nisam vidio vlastitim očima. Naslikao sam tu životinjicu promatrajući lasice.“

Ova povijesna fikcija je sama po sebi pravo malo remek-djelo. A i naučit ćete nešto novo i možda početi visoku umjetnost gledati nekim novim očima… ❤

„No danas ne uživam u pogledu na Alpe. S neba padaju teške mokre pahulje. Ako uhvatim jednu od njih na crni rukav svog ogrtača, mogao bih makar i na tren promotriti savršenu simetriju, jedinstven dizajn našeg Stvoritelja uhvaćen u ledu.“

P. S. Ako ste stigli čak do kraja ovog osvrta, ja ću vam dati svoju gnostičko-hermetičnu interpretaciju slike.

Unatoč statičnoj pozi modela, slika se čini vrlo dinamičnom. To je zahvaljujući iluziji da se model okreće i pomiče pogled negdje u nedokučivo; možda prema Ludovicu… Međutim, sve to ostaje samo kao hipoteza, jer u stvarnosti nitko nije siguran da je Leonardo uopće poznavao ovu djevojku. Malo ljudi zna da je Leonardo bio legitimni vidovnjak, ono što bismo danas gnostički gledano mogli nazvati turiya, odnosno objektivni vidovnjak.

Koga je zapravo Leonardo da Vinci želio prikazati kao lijepu damu koja u naručju drži zagonetnu životinju, a još više znajući da je jedna od hermetičkih životinja; hermelin. Boje na slici; crna ogrlica (nigredo), plava (royal), bijeli hermelin (albedo) i crvena (rubedo) ukazuju i na alkemiju.

Ja bih rekla da je Dama s hermelinom Leonardov način da prikaže Buddhi, ili Božansku dušu, samog sebe. Zato djevojka u krilu drži albino hermelina koji je simbol čistoće, a samim time i čednosti. To je u Leonardovo vrijeme i bio zadatak onoga u čemu je Leonardo bio tata-mata; zadatak istinskog hermetista koji čovječanstvu nudi misterije Kraljevstva nebeskog pod velom simbola kroz književnost, glazbu, kiparstvo ili slikarstvo. Buddhi je vrhunska neokaljana čistoća; albedo; nikad ne sudjeluje u grijehu, nikad se ne okalja, i odatle potječe ona hermetična fraza: „Radije umrijeti nego biti obeščašćen.“

Preporuka!

Link za kupnju: https://shop.egmont.hr/proizvod/laura-morelli-nocni-portret/