Ocjena: 5/5 ★★★★★
Ilustracije unutar knjige/naslovnica: Jelena Hrvoj
Izdavač: Naklada Fragment

Čovjekov svijet pripada ljudima. Podzemni svijet pripada besmrtnim bićima. Svijet snova pripada Pripovjedačima…

Danica je posljednja Pripovjedačica iz duge linije Pripovjedača; i to je njezina prava sudbina. O njoj ovise životi… Jer… Najgore što se može dogoditi se događa, stare legende i mitovi brišu se iz sjećanja ljudi… Ona ima moć da ispiše svjetove, i da oni postanu stvarni… No, ona je oko sebe izgradila zidove iluzije kao zaštitu od bolnih sjećanja… Sreća je u tome da se oni počinju polako urušavati…

Svugdje uokolo nalaze su se sjene i obrisi božanskih bića i stvorenja… Božice i bogovi, zemna bića i ljudski stvorovi… svijetovi koji su međusobno isprepleteni i bića ovisna jedna o drugima. No… Stari bogovi blijede iz sjećanja ljudi, kao i iz njihovih srca… A time isti gube svoju moć i snagu…

Priča je ovo koja nam donosi i onaj zlatni par koji nestrpljivo juri ka Hieros Gamosu, toj Velikoj Arkani koja nam je suptilno predočena u svim bajkama, legendama i mitovima… Jarilo i Danica… Dvije polovice Jednoga. I vječne zvijezde vodilje; Vjernost; Hrabrost; Ljubav.

Danica je arhetipska junakinja, baš kao što je svatko od nas ovdje – junak koji mora ispisati svoju vlastitu priču, razmotati svoj vlastiti mit. Čovjek se, zapravo, ne poznaje. Moderno vrijeme uzelo je svoj danak na žrtvenom oltaru Prirode i svih njezinih zakonitosti i vrijednosti. Živimo kao strojevi, prema nekim algoritmima, kao da nas vodi automatski pilot. Malo tko se usudi iskušati novo iskustvo. Neke sprečava strah, kao i junakinju priče. Drugi nemaju želje. Treći su zarobljeni u rutini. U strašnoj rutini. Bivaju rođeni, prožive, umru, a da jedne jedine sekunde nisu živjeli (slobodno), prema svojim željama, prema svojoj unutarnjoj biti.

Srca naša govore jezikom koji nitko od nas ne može istinski razumjeti. Ponekad nam oči izgovore nešto, a ruka odgovori, gestom koja sve sažima. Ali kao i u ovaj priči, tek usred tišine… srce se slama u najljepše krhotine kpje spaja svjetlost. U svetištu prirode, kako nam i autorica sugestivno predočuje… možemo svjedočiti svojem ponovnom rođenju. Svaki iskorak iz rutine svojevrsna je metamorfoza. Svaki je sudar duša rađanje novog Univerzuma. Svaka gesta Ljubavi Kreacija je Života.

Neću ići u pretjerane detalje vezane za samu radnju knjige, jer isto možete dobiti iz sinopsisa i drugih recenzija, ali ću vam prenijeti svoje dojmove vezane za knjigu koja isprepliće slavensku mitologiju sa modernim svijetom; našu autohtonu mitologiju koju ja proučavam nekih dvadesetak godina. Na mrtvom tlu davno prohujale prošlosti, Martina je odlučila svojim pripovijedanjem zaliti osušene hrastove slavenskih predaja koje umalo da nije skroz odnio otrovni dah materijalizma.

No, bitno je naglasiti da se ista (baš kao i svaka druga mitologija) može sagledati sa različitih nivoa i poznavateljima alkemije, hermetizma, okultizma, antropozofije, trinozofije, teozofije i filozofije – otvorena je za individulne interpretacije koje su nerijetko veoma slojevite. Sva mitologija uvijek, ali baš uvijek daje naslutiti dublju simboliku od samih površnih zabavnih priča, slikovitih pejzaža i mušičavih bogova.

Meni se priča moje imenjakinje svidjela. Njezin eklektičan stil oslikava jednu jako lijepu priču u jednostavnom i gracioznom ritmu. Osobno mi ne smeta što je priča ispala relativno kratka jer Martina se bazirala na onom prvom sloju koji većina naroda poznaje; bajkovitost magijskog realizma koja napetost gradi polaritetima ovog našeg dualizma u kojem živimo i kojeg smo dio. Sve je zapravo spoj elektriciteta i magnetizma; oca i majke, Adama i Eve, plusa i minusa, Svjetlosti i Tame, Luxa i Noxa… Ono što sjedinjuje polaritete je sila koju mi zovemo “ljubav”. Svijet koji nam je prikazala autorica svijet je sljubljen s Prirodom i njezinim ciklusima. Sviđa mi se njezino vizionarstvo i literarno govorništvo kroz likove, obavijeno simbolizmom i mistikom. ⭐✨

Previše naših intelektualaca ne uzimaju u obzir da u starim spisima postoje mnogo promjena u jeziku i značenjima, kao i da su alegorijski izrazi bili najučestaliji način skrivanka suštine što zbog zakletvi na koje su mističari bili primorani ili zbog doba koje nije trpilo mišljenje koje se kosilo sa dogmama tih vremena. Mitologija je pravo skladište ljudske nauke; naravno, kad se ne bi bukvalno shvaćala. Blistavo Znanje skriveno je u drevnim papirusima, hijelogrifima, glagoljici, runama… ⭐✨

Jer kako je i veliki Manly Palmer Hall u jednom od svojih kapitalnih djela obrazložio: „Kada ljudska rasa nauči čitati jezik simbolike, veliki će veo pasti s očiju ljudi.“

Apriorno odbacivanje svake ideje, teksta ili knjige istovjetno je apriornom prihvaćanju i bezrezervnom vjerovanju u sve što pročitamo. I jedno i drugo su ekstremi koji ukazuju na duhovnu i intelektualnu nezrelost. Inertnost ovih koji sve odbacuju vuče korijene iz straha; takvima je draži umjetni mir onoga što mu je poznato nego nemir koji bi ga nagonio da istražuje dalje, a nekritičko prihvaćanje drugih vuče korijene iz emocionalne nesređenosti; tjeskobe koja ih ganja da se uhvate za svaku new age glupariju kao za spasonosnu splav usred prijetećeg oceana… Niti jedna od krajnosti nije dobra već je posve ograničavajuća. Traženje utočišta u poznatom ili nepoznatom obrana je od Istine i obmana samog sebe. Teatar dogmaša i njuejđaša. Odoh po kokice. Zato fikcija; posebno mitologija ima tu moć da dotakne one najtanahnije strune u nama i zasvira onu glazbu (koju je Martina fino opisala u knjizi)…

„Znaš li zašto pjesmom dočekujemo Proljeće? Jer glazba ne zna za granice i barijere. Zvuk povezuje sve svjetove i prožima ih. Kojim se god jezikom koristili, melodija prodire kroz sve… Zato mačke predu kad su bolesne. Liječe same sebe. Mudre su to životinje.“

Ptice i košute mami zvuk frule. Ribe uživaju u buci. Zvuk harfe u stanju je iz leta spustiti labudove. Melodični glasovi krote indijske slonove. Deve koje posrću pod silnim teretom bivaju osokoljene pjesmom njihovih vodiča. Glazba utječe na zvijeri, zmije, ptice, delfine i ljude… Muzika je hipnoza. Moć glazbe je tolika da ona umiruje um, podiže duh, sokoli vojnike, okrijepljuje umorne, oporavlja očajne i osvježava putnike; ona razgaljuje i osnažuje, umiruje bijes, uveseljava tužne i turobne, smiruje neprijatelje, ublažava gnjev srditih te raspršuje isprazne maštarije… Izvjesne tjelesne i mentalne bolesti mogu biti izazvane ili izlječene – muzikom. S. G. u svojem djelu 𝘎𝘦𝘴𝘵𝘢 𝘋𝘢𝘯𝘶𝘮 pripovijeda o izvjesnom muzičaru koji se hvalisao time da glazbom može pomutiti um svakom svom slušatelju… 🤭 I baš mi je drago da ju je Martina na ovakav poetičan način uvrstila u svoje djelo.

Čudesna dojmljivost priče naglašena je dodatno čarobnim ilustracijama Jelene Hrvoj koje imaju neku svoju implicitnu lucidnost. Dvije umjetnice kad se spoje; jedna koja slika riječima i druga koja slika kistom i bojama, nastaju najmisaonija čudesa… Moja preporuka je, ukoliko volite sve gore nabrojano, da se prepustite u ruke Pripovjedačici… ⚡🤌

Martinina knjiga nije samo mrtvo slovo mrtvog stabla, ona je jedan od rijetkih novoniklih zelenih listova onih osušenih hrastova. S nadom da će ih biti sve više i više; i da će naša djeca jednog dana sjediti pod bujnim i raskošnim zelenim krošnjama hrastova prepunih povijesti i priča koje pletu maštu i stvarnost u jednu divnu tapiseriju dubokih i svetih istina iskazanih na davno zaboravljenom jeziku simbolizma, ja privodim kraju svoje dojmove… ⭐✨

Na kraju knjige imate pojmovnik staroslavenske mitoligije; imena staroslavenskih bogova i kratke crtice o svakom ponaosob, kao i pojmovnik nepoznatih riječi.

CITATI

„Ljudi su vazda bili isti: tražiti u svemu ono najgore, skloni ne vidjeti vlastite pogreške i odgovornost prebaciti na najslabiju žrtvu.“

„Malik je u Iriju očekivao ljepotu i zato ju je uvijek iznova i nalazio.“

„Nisi rođena za skrivanje u mraku. Svijet te čeka. Ti si čuvarica života, ti si žena. Ti si Pripovjedačica.“

S ljudima je zaista najteže raditi.

Još je čarolije i mudrosti u svijetu ljudi.

„Polako, ima vremena. Vječnost je strpljiva.“

„Nisi se rodila sa znanjem, znanje moraš naći. Put do najvećih pobjeda vodi kroz najžešće bitke.“

„Možda je zatvorila oči, a možda i nije: boje i margine, miris i zvuk, stvarnost i san, spoznaja i mašta; sve je postalo jedno. Spoznaja o tome koliko i jest i nije – kost i koža i krv i meso – koliko je misao stopljena sa Svime.“

„Bilo je to poput eksplozije, zagrljaja i novog rođenja: kao da je čitava svoga života nosila tamne naočale, propuštajući najljepše boje i vizure. Poplava boja zapljusnula ju je, ali dah joj je više od ičega oduzela spoznaja da može posegnuti u bilo koju stvarnost i postojanje, posve neopterećena zemnim zakonima i ograničenjima smrtnog tijela.“

Ako budu čitali, ljudi će naučiti.

„Znam, puno je to pojmiti odjednom. Osobito Čovjeku. Vama trebaju granice i ograničenja, opipljivo i konačno, kako biste mogli zamisliti svijet. Mislite da tako imate stvari pod kontrolom. Ha! Kakva besmislica.“

Misao postade riječ, a riječ postade život.

„Mogu ostati ovdje i nestati, a mogu nestati i negdje drugdje. Nestat ću u svakom slučaju, ali ne prije nego što vidim svijet.“

Ako želiš pisati o svijetu, prvo ga moraš razumjeti.

„Makar umrla, uzet će život u svoje ruke. Bilo je vrijeme za odrastanje.“

„Inspiracija se nalazila na čudnim mjestima.“

Možeš ostvariti sve što zamisliš. Ništa nije nemoguće. Pitanje je samo – koliko si spremna žrtvovati?

„Nasljeđuju li se i uspomene?“

„Previše se ispričavaš, previše zahvaljuješ i previše razmišljaš.“

„Nisi li primijetila kako zime više nisu zime, a proljeća više nisu proljeća? Kako snijeg pada i u svibnju, a u studenom ti je vruće? Stara se božanstva gube, gube svoju moć, svijet kakav poznaješ nestaje.“

Najgore što možeš učiniti prijatelju ili neprijatelju, svejedno, jest izbrisati ga iz sjećanja. Zaboraviti ga.

„Blagoslov potpune slobode imao je i svoju mračnu stranu. Nikome ne nedostaješ i nikoga nije briga.“

„Život je strašan. Smrt je strašna. Ali ima i gorih stvari od života i smrti. (…) Znaš što je zanimljivo? Ljudi se boje Života prije nego se rode, a Smrti prije nego što umru. Ljudima nikad ništa nije po volji. (…) Ljudi ne vole promjene. U tome je problem.“

„Došla si na ovaj svijet kao čudo, kao čarolija veća od života i smrti.“

„Jednom, ne tako davno mislila je da je za dlaku izbjegla smrt. Sada nije bila sigurna je li uopće i živjela.“

Može li se spasiti nekoga tko ne želi biti spašen?

„Svi smo jedno. Jedan je svijet, zapravo, neodvojiv od onoga drugoga; kao dan i noć, kao ljeto i zima, kao proljeće i jesen. Sjena ne može bez svog čovjeka, niti čovjek može pobjeći od svoje sjene. Jedno bez drugoga ne postoji, zar ne? (…) Svi smo povezani. Ne postojiš ti ni onaj kos ni onaj hrast, ne onako kako ih poznaješ. Granice između njih i tebe; njihov i tvoj oblik; poimanje svega što te okružuje i tebe same – sve je to plod tvog uma. On se sada otvara i ti počinješ vidjeti svijet bez bordura.“

Svatko na svijet stigne s nekim Darom. Šteta je što ga neki doživljavaju kao breme.

„Bio je njezin i bila je njegova; s vojskom sastavljenom od svih svjetova.“

Ljubav je najveći misterij od svih.

Preporuka svima koji uživaju u magijskom realizmu, bajkovitim pričama, legendama i mitovima te Young Adult Fantasy žanru!

Link za kupnju: https://nakladafragment.com/knjige/knjige/pripovjedacica-martina-frka-milotic/